Društvo prijatelja vrgorske starine - Vrgorac https://blog.dnevnik.hr/dpvs

subota, 11.04.2020.

Običaji Velikog tjedna u Vrgorcu (5): Rondari Župe Najveštenja Blažene Djevice Marije



Žudije, čuvari Kristova groba, postoje danas u brojnim dalmatinskim katoličkim župama, pa tako i u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Vrgorcu, ali s tom razlikom da u Vrgorcu nose naziv „rondari“. Pojam dolazi od talijanske riječi „ronda“, koja u prijevodu označava stražu, ophodnju ili patrolu, odnosno skupinu koja nešto čuva. U ovom slučaju radi se o Isusovom grobu.

Nije poznato otkada rondari točno postoje, međutim, u Vrgorcu se sačuvalo vjerovanje da postoje još od mletačkih vremena (1690.-1797.), što je vjerojatno istina kada se ima na umu talijansko podrijetlo njihova naziva. U Vrgorcu svatko nije mogao biti rondar, a ta dužnost i čast se najčešće prenosila s koljena na koljeno i rondari su i danas članovi starih obitelji vrgorske župe kao što su Markotići, Hrstići, Ercezi, Radonići, Martinci i drugi.

Rondari su u vrgorskoj župnoj crkvi stajali u krstionici (lijevo od ulaznih vrata), odakle su se kretali u stražu za vrijeme Uskršnje polnoćke. Nekoliko minuta prije pomoći rondari bi izašli i postrojili se oko Isusova groba, a u ponoć bi svećenik zapjevao „Glorija in Excelsis Deo“, odnosno „Slava Bogu na visini“. Rondari bi se počeli ponašati kao da je u njih ušao neki strah, a njihov harambaša bi iz svega grla viknuo „mirno“. Nije ih mogao umiriti, već bi svi oni popadali na pod, nakon čega bi se ustali i bježali prema ulaznim vratima crkve. U tome trenutku vjernici su se često umivali vodom koju bi u bocama ponijeli na polnoćku.

11.04.2020. u 23:17 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 10.04.2020.

Običaji Velikog tjedna u Vrgorcu (4): Ivan Ujević o Velikom petku u Vrgorcu



Ivan Ujević, mjesni učitelj u Vrgorcu i otac Tina Ujevića, godine 1896. je pisao o vjerskim običajima u Vrgorcu.

Za Veliki Petak je napisao:

"Ovaj dan puno piju vina, jer misle, da će se sve što se popije, pretvoriti u krv."

10.04.2020. u 23:14 • 0 KomentaraPrint#^

Običaji Velikog tjedna u Vrgorcu (3): Križni put na Veliki petak u vrgorskim župama



Vrgorska krajina ima dugu tradiciju održavanja križnih putova u svojim župama na Veliki petak. Iako relativno nepoznata, ne samo izvan Vrgorca, već i među mlađim vrgorskim generacijama, nematerijalna baština križnih putova ovoga kraja je vrlo bogata. Novija vremena donijela su u veći dio župa izmjenu pravca križnog puta, pa se vrijedi prisjetiti kako je to nekad izgledalo u našim župama u Kozici, Orahu, Poljicima Kozičkim, Rašćanima, Ravči, Stiljima, Velikom Prologu, Vrgorcu i Zavojanim, a koje spadaju u Biokovski dekanat.

Kod popisivanja starih križnih putova treba voditi računa o tome da se dio rute mogao mijenjati od godine do godine, i da su se granice župa kroz povijest mijenjale. Pa je tako zapadni dio Vina prebačen iz župe Veliki Prolog 1971. ka Vrgorcu. Župi Kozica do početka 19. stoljeća pripadao je dio Rašćana te do 1886. i dio župe Slivno, a do 1922. godine i Poljica Kozička. Župi Orah do 1955. pripadao je veći dio Prapatnica kada je pripojen Stiljima, a 1971. stiljskoj župi je pripojen mali dio Prapatnica koji je dotad pripadao Vrgorcu. Župi Poljica Kozička su 1955. pripojena Mijaca, koja su dotad pripadala Stiljima. Stilja su do 1922. pripadala zavojanskoj župi.

Prije dvije godine Društvo prijatelja vrgorske starine pokušalo je saznati više o trasama križnih putova u župama Vrgorske krajine kroz povijest. Uspjeli smo skupiti dosta podataka koje ispod donosimo, uz molbu da navedene činjenice sami dopunite vlastitim sjećanjima i iskustvima.

• Župa KOZICA (selo Kozica)
Ruta Križnog puta započinjala je od župne crkve Svetoga Ilije u smjeru zaselka Duboka, a odatle smjerom Kupinovice – Vekići – Vlaka (kozička) – Puzići – Jujnovići – Šćebukovica. Odatle je procesija izbijala na Napoleonovu cestu i dalje išla prema Rotinoj ploči (nedaleko granice s Rašćanima) a potom na Grmine – put za Radoševac – Miočevići – Štulići – Gornji Ravlići – Vrutak i natrag u crkvu. Cijelim putem se moli i kanta muka Isusova. Ovaj križni put, prema svjedočanstvima, trajao je negdje do 1947. godine. Mlađe svjedočanstvo navodi kako je pedesetih godina 20. stoljeća ruta bila slijedeća: Župna crkva Svetoga Ilije – Vuletići – Ravno (kod Napoleonove ceste) – Puzići – Jujnovići – Podmačje (fizička ograda) – Katići (tu je odmor) – Šmagljuša (vinograd sjeverno od Katića) – Kobilja (odmor) – Štulići – Antunovići – župna crkva.

• Župa ORAH (selo Orah)
Nemamo podatke.

• Župa POLJICA KOZIČKA (sela Poljica Kozička i Mijaca)
Križni put kreće iz župne crkve Gospe od Zdravlja na Igrištu u Poljicima Kozičkim, gdje i završava. Ruta tog Križnog puta je slijedeća: Ravlići – Jujnovići – Rudeži – Krivići – Vuletići – Grančići – Okmadžići – Mijaca – Grljušići – Opačci – Medaci – Vranješi – Ravlići. Put je dug oko 27 kilometara, što ga čini jednim od najdužih, ako ne i najdužim, u Dalmaciji (hvarski je dug 22 kilometra). Križni put kreće u 8 sati, a završava u 15 sati. Cijelim putem se kanta, moli muka Isusova.

• Župa RAŠĆANE (selo Rašćane)
Procesija iz crkve Svetoga Mihovića kreće na Veliki Petak točno u 12 sati utabanim, stoljećima gotovo nepromijenjenim stazama, gazi se s kamena na kamen istim starim putem. Iz crkve procesija ide na Selakove Vinice, odatle na Kovačevića selo kroz cijelo Rašćansko polje na kojemu križonoša stopi križ u svaki bunar sa živom vodom na koji naiđe, a ima oko 12 starih bunara, i blagoslovi vodu u njima. Potom se dolazi u zaselak Vodenjak, a iz Vodenjaka u crkvu sv. Stipana u kojoj se odmara oko pola sata. Nastavlja se putem prema glavnoj cesti kroz zaselke Zeliće, Pakloše, ispod Godinja, ide se na Spilu i ponovno Popovim putem u crkvu sv. Mihovila gdje se ljubi Križ i održavaju ostali obredi Velikog Petka. Cijelim putem procesije kanta se Muka, a kantaju je parovi. Kantači mogu biti muškarci i žene, a obično bude 8 do 10 parova i pjevaju redom svih četiri do pet sati hoda dok se ne stigne u crkvu. Na ulasku svaki par na ulaznim vratima iskanta: „Sine Božji budi hvaljen po sve vike vikov, amen!“

• Župa RAVČA (sela Ravča, Kljenak i Kokorići)
Križni put započinjao je u župnoj crkvi Svetoga Mihovila na Ravči a odatle na Krš prema zaselku Matkovići – Pisak – kapela Svetoga Nikole u Kljenku – crkva Svih svetih u Kljenku i natrag prema župnoj crkvi na Ravči.

• Župa STILJA (sela Stilja i Prapatnice)
Procesija je za križem polazila iz župne crkve Svetoga Ivana Krstitelja u Stiljima i nastavljala put do zaselka Tolji. Odatle se išlo smjerom Gradina – Granići – Filipovići brig – Piskulja – Gomila u Kašču – Ražikovište – Kurilji – staro bućalište i natrag do crkve. Jedno drugo svjedočanstvo navodi kako je križni put išao starim putovima od župne crkve na Stiljima prema zaselku Turići odakle se pruža pogled na zavojanski kraj i tamošnju župnu crkvu Marijina rođenja. Vjernici bi se na tom mjestu poklonili Maloj Gospi, odakle se procesija vraćala natrag u stiljsku crkvu. Moguće je da se radi o vrlo starom križnom putu, jer su do osamostaljenja 1922. Stilja potpadala pod zavojansku župu.

• Župa VELIKI PROLOG - DUSINA (sela Veliki Prolog, Dusina, Podprolog, Milošići, Umčane i Draževitići)
Od župne crkve Velike Gospe na Velikom Prologu procesija ide na Lukavac, odatle kroz Dusinu i Butinu sve do Lučka. Odatle se vraća preko Butine kroz stare zaselke Rakušiće i Vukosave na Veliki Prolog. Drugi smjer Križnog puta u ovoj župi ide slijedećim smjerom: župna crkva na Velikom Prologu - stari zaselak Barbiri - stari zaselak Kalajžići - crkva Svetoga Petra - Ilića Glavica - Gradina - Podprolog – natrag u crkvu.

• Župa VRGORAC (mjesto Vrgorac i sela Kotezi, Banja, Kutac i Vina)
Na Veliki Petak bi obično bi u osam sati ujutro ispred crkve krenuo križonoša (unaprijed određen), a za njim narod. Procesija započinje kod župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije pa bi se kroz Domandžića i Markotića selo išlo prema selu Plana, zatim kroz Buninu preko Livode, Dubokog doca, Ravne Bunine kroz Sršenik, pa bi se došlo do Koteza, pa preko Bubnjica bi se došlo do Napoleonove ceste kojom bi se kroz Ercegovo selo doprlo do crkve. Nekada se ne bi išlo kroz Koteze već bi se iz Sršenika došlo pod fratrovu kuću pa bi se tu izašlo u Ercegovo selo. Oni koji su znali pjevati pjevali bi u procesiji Gospin plač i korizmene pjesme.
Od 90-ih godina 20. stoljeća ova je trasa zamrla, te je zamijenjena procesijom ulicama Vrgorca od župne crkve preko Korza i Pijace, zatim Zagrebačkom ulica, Ulicom Tina Ujevića i natrag do crkve. Međutim, u posljednje vrijeme entuzijasti pokušavaju obnoviti Križni put buninskim stazama.

• Župa ZAVOJANE (sela Zavojane, Dragljane, Vlaka, Majići i Duge Njive)
Od župne crkve Marijina Rođenja u Zavojanima Križni put je išao na Orašje, a odatle smjerom Podastine – Divića kuća – Grebina - Biletjak - Duboka - Potprivorac - Bajtići - Grmine (Božići) - Potpolje i natrag u crkvu.

Branko Radonić

10.04.2020. u 13:08 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 09.04.2020.

Običaji Velikog tjedna u Vrgorcu (2): Stara molitva na Veliki četvrtak u vrgorskom kraju iz pera učitelja Ivana Ujevića



Jučer smo pisali o Gospinom plaču u Vrgorcu i buninskom pivanju, a danas nastavljamo s pričom o jednoj staroj molitvi koja se u vrgorskom kraju molila na Veliki četvrtak.

Ivan Ujević (1858.-1915.) iz Krivodola, otac pjesnika Augustina Tina Ujevića, nakon završavanja Učiteljske škole u Arbanasima kraj Zadra 1878. godine sljedećih je desetljeća radio u školama u Lokvičićima, Vrgorcu, Imotskom, Makarskoj i Splitu. Tijekom učiteljevanja u Vrgorcu dobio je troje djece – Katu, Augustina-Josipa i Antuna-Marijana-Tomu.

Ivan Ujević bio je svestran čovjek. Uz svoj svakodnevni učiteljski posao, bavio se različitim hobijima poput meteorologije, a mnogo vremena je provodio proučavajući narodne običaje Imotske i Vrgorske krajine. Rezultati dijela tih etnografskih istraživanja objavljeni su 1896. godine u „Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena“, koji je izdala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Pisao je tako o imotskim i vrgorskim narodnim običajima, a od kojih za ovu priliku izdvajamo tekst molitve koja se u Vrgorcu molila na Veliki četvrtak.

Ivan Ujević piše:

„Ovaj dan govore mnogi slijedeću molitvicu, te se nadaju za sjegurno spasiti: 'Dušo grešna, bud' u vjeri krepna! Kada budeš putovati tijesnim klancim, dugim putim, susrest će te duh nečisti; reć će tebi duh nečisti: hodi k nami, naša dušo! Ti mu božja odgovori: nit sam tvoja, nit ću k tebi. Božja jesam, Bogu hoću. Kad sam bila na onomu svijetu, na Božijem cvijetu, govorila sam na blag danak, na veliki četvrtak sto križića, sto molitvica. Sveti križu, spasi mene! U ime otca itd.'. – Tako to ponavljaju stotinu puta“.


U Vrgorcu se međutim govori ikavica, pa je moguće pretpostaviti da su ili Ujević ili uredništvo zbornika molitvu objavili na tadašnjem standardu ovog glasila, odnosno na ijekavici. Mi je ispod donosimo u slobodnom prijevodu na ikavicu našega kraja, kako je ona moguće i zvučala.

'Dušo grišna, bud' u viri kripna! Kada budeš putovat tisnin klancin, dugin putin, srist će te duh nečisti; reć će tebi duh nečisti: 'odi k nami, naša dušo! Ti mu božja odgovori: nit sam tvoja, nit ću k tebi. Božja jesam, Bogu 'oću. Kad sam bila na onomu svitu, na Božijem cvitu, govorila sam na blag danak, na veliki četvrtak sto križića, sto molitvica. Sveti križu, spasi mene! U ime otca itd.'.

09.04.2020. u 15:04 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 08.04.2020.

Običaji Velikog tjedna u Vrgorcu (1): Gospin plač u Vrgorcu i buninsko pivanje

AUDIO: Gospin plač - Vrgorac (Radio Biokovo, 2006., Željka Opačak)

Župa Navještenja Blažene Djevice Marije u Vrgorcu objavila je na svom Youtube kanalu snimku emisije Radija Biokovo iz 2006. godine o pjevanju Gospina plača u Vrgorcu. Snimke pjevanja vrgorskih crkvenih pjevača i razgovor sa župnikom fra Petrom Vrljičkom snimila je 2006. urednica i radijska voditeljica Željka Opačak motivirana željom da se baština sačuva od zaborava. Iako se za snimku mislilo da je izgubljena, na koncu je ipak pronađena čime je omogućeno da je čuju svi koji to žele.

Cijela emisija praćena je glasovima vrgorskih crkvenih pjevača, a kroz kratak razgovor fra Petar Vrljičak govori nam o povijesti Gospina plača u Dalmaciji i Vrgorcu koji se počeo pjevati još sredinom 18. stoljeća.

Spjevali su ga tada fra Toma Babić i fra Petar Knežević jer se osjetila potreba da se nepismenim puku na najprihvatljiviji način predoči evanđeoska poruka Isusove muke, smrti i uskrsnuća, kao i boli njegove majke Blažene Djevice Marije. Babić i Knežević su Muku ispjevali u desetercu, a način pjevanja se uskoro uvriježio po dalmatinskim župama, razlikujući se od mjesta do mjesta.

Fra Petar objašnjava kako se u Vrgorcu na Veliku Sridu pjeva Gospin Plač, odnosno djelo „Muka Gospodina našega Isukrsta i Plač Matere njegove“ autora fra Petra Kneževića i to pjevanje čujemo tokom cijele emisije. Prepoznaju se glasovi Drage Erceg, Jasminke Barin, Veljke Žderić i Ivice Markotića.

Međutim, župnik dodaje kako je u Vrgorcu postojao i drugi način pjevanja temeljen na Gospinom plaču autora fra Tome Babića i on se u našoj župi nazivao „buninsko pivanje“, odnosno kantanje. Stari Vrgorčani bi tijekom rada u polju tijekom korizme znali pjevati Muku Isusovu. Najčešće bi se to događalo kada bi se srela dvojica muškaraca i zajedno otpjevali jedan dvostih.

Fra Petar također tumači kako se pjevanje u Vrgorcu razlikuje od imotskog, jer napjev istih riječi u Imotskoj krajini vuče korijen od ilirskog pjevanja, a u Vrgorcu je to bliže primorskom načinu pjevanja u skoro dva glasa. Pjevalo se Za križem starim putovima kroz Buninu na Veliki Petak do 90-ih godina 20. stoljeća, ali kako je bilo sve manje ljudi, župnik fra Ivan Jukić uveo je procesiju kroz Vrgorac s križem i Presvetim oltarskim sakramentom.

Kako bi se očuvalo buninsko pivanje, fra Petar je imao plan okupiti Vrgorčane koji su ga još znali pjevati i dovesti glazbenog stručnjaka koji će pjevanje prebaciti u note. Ali htio je i da se pjevači okupe nakon obreda Velikog Četvrtka te ostanu u crkvi i zapjevaju kako bi se očuvalo pjevanje na usnama, a ne samo u notama.

Ovaj primjer najbolje pokazuje kako vrgorska nematerijalna baština ubrzano propada. Nije dovoljna samo ljubav prema našoj lokalnoj baštini, već je potrebna infrastruktura i struka. Snimak načinjen 2006. godine, a koja je bila takoreći jučer, danas je već pravo bogatstvo koje u trenu nestane. Čak i ako se nešto snimi, a ne arhivira, opet postoji velika opasnost da se izgubi, zaboravi ili nestane, kao što se u ovom slučaju skoro i dogodilo. Kako bi se nematerijalna baština Vrgorske krajine sačuvala, jedini recept glasi: 1. ljubav, 2. struka, 3. infrastruktura i 4. kontinuitet.

08.04.2020. u 13:59 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 05.04.2020.

Drugi rođendan Društva prijatelja vrgorske starine



Dragi prijatelji, Društvo prijatelja vrgorske starine danas slavi svoj drugi rođendan! Čestitamo ga svim članicama i članovima Društva, a svima ostalimo zahvaljujemo što nas pratite i pomažete. U posljednje dvije godine zabilježili smo desetke aktivnosti koje smo organizirali za naše sugrađanke i sugrađane, volonterski i s puno entuzijazma u naše slobodno vrijeme.

Imali smo planove i za ovo proljeće, ali smo zbog mjera uzrokovanih pandemijom koronavirusa COVID-19 sve morali odgoditi za bolja vremena, pa tako i našu rođendansku proslavu. Ali nema veze, i dok boravimo u našim domovima marljivo radimo na novim projektima, pa kada sve ovo prođe, svi ćemo u njima uživati. A dotad ćemo se družiti online.

Pozdrav svima koji nas pratite u krajini, domovini i dijaspori.

Vaše Društvo prijatelja vrgorske starine

05.04.2020. u 10:59 • 0 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2020 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Kolovoz 2020 (2)
Travanj 2020 (6)
Ožujak 2020 (3)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (4)
Studeni 2019 (6)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (8)
Lipanj 2019 (4)
Svibanj 2019 (8)
Travanj 2019 (6)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (5)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (10)
Studeni 2018 (14)
Listopad 2018 (9)
Rujan 2018 (7)
Kolovoz 2018 (10)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (9)
Svibanj 2018 (13)
Travanj 2018 (14)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

O Društvu

Društvo prijatelja vrgorske starine je udruga građana koja djeluje u Vrgorcu.

Adresa:
Društvo prijatelja vrgorske starine
Ulica Tina Ujevića 7,
21276 Vrgorac

Elektronička adresa:
info@vrgorskestarine.hr

PREDSJEDNIK: Branko Radonić, prof.
POTPREDSJEDNIK: Matko Bašić
TAJNICA: Adriana Turić-Erceg, prof.

Inicijativa osnivanja Društva: 12. ožujka 2018.
Društvo osnovano: 5. travnja 2018.
Društvo registrirano pri Uredu državne uprave: 16. travnja 2018.

CILJEVI Društva su:
- POTICANJE osnivanja kulturnih institucija (muzej, institut, itd.) koje će brinuti o zaštiti (popravci, konzervacija, restauracija) spomeničke kulturno-povijesne baštine te o istraživanju povijesti, običaja, lokalnog govora i drugih aspekata kulture Vrgorske krajine;
- ISTRAŽIVANJE i ZAŠTITA materijalne i nematerijalne kulturne baštine Vrgorske krajine;
- OČUVANJE lokalnog kulturnog identiteta vrgorskog kraja;
- PROMICANJE vrijednosti i značaja kulturno-povijesne baštine Vrgorske krajine kao kulturnog dobra važnog za regionalnu i nacionalnu kulturnu baštinu;
- PRONALAŽENJE i SKUPLJANJE predmeta, arhivske dokumentacije i fotografija od povijesnog, arheološkog, umjetničkog i etnografskog značaja za vrgorski kraj;
- UPOZNAVANJE domaćih građana i stranaca s kulturno-povijesnom baštinom Vrgorske krajine, a time i njezinom valorizacijom;
- SURADNJA sa znanstvenim, stručnim, kulturnim, prosvjetnim i drugim institucijama, ustanovama i udrugama, kao i tijelima lokalne i područne (regionalne) samouprave i državne uprave.

Poveznice

Društvo prijatelja vrgorske starine (fb)
Grad Vrgorac (web)
Vrgoračke novine (fb)
Vrgorac nekad (fb)
Blog od Vrgorca grada (web)
Turistička zajednica Vrgorac (fb)