Društvo prijatelja vrgorske starine - Vrgorac https://blog.dnevnik.hr/dpvs

subota, 23.06.2018.

Vila Auckland



Piše: Branko Radonić
Villa Auckland smještena je ispod ceste na zapadnom ulazu u Vrgorac. Izgrađena je 1928. godine novcem koji su vrgorski emigranti na Novom Zelandu zaradili kopajući smolu. Takvi kopači nazivaju se gumidigeri (gum diggers). Pripada obitelji Herceg.

Smola (eng. gum) se dobivala cijeđenjem iz kore Kauri stabla, autohtonog drveta Novog Zelanda. Kada bi smola dospjela u kontakt sa zrakom stvrdnula bi se, pa bi joj boja varirala od zlatne do crne. Smola je imala mnogo primjena u domaćinstvu i industriji pa se upotrebljavala za paljenje vatre, za lakove, kao smjesa za linoleum i slično.

Inače, Parengarenga na sjevernom novozelanskom otoku je bila jedna od prvih lokacija naseljavanja Dalmatinaca koji su stizali Novi Zeland bježeći iz rodne domovine od siromaštva, bijede i gladi. Oni su u tu državu stizali prekooceanskim brodovima do Aucklanda, a onda bi do krajnjeg sjevera put nastavili obalnim trajektima. U novoj postojbini Dalmatinci su gradili novozelandsko društvo zajedno s Novozelanđanima engleskog govornog područja te novozelandskim starosjediocima Maorima s kojima se povezuju brojnim bračnim, prijateljskim i poslovnim vezama.

Već 1902. godine u Parengarengi je zabilježeno 150 Maora i 200 Europljana, od čega 150 Dalmatinaca. Uz ovo naselje, Dalmatinci uskoro naseljavaju i Mangonui, Awanui, Dargaville, Kaeo, Whangaroa, Rusell, Rawene, Kohukohu, Houhora i Waihopo. Dalmatinski naseljenici sjevera kopaju smolu na područjima Waiharara – Parengarenga, Sweetwater, Waipapakauri, Sweetwater, Lake Ohia, Ahipara Hill, Dargaville i drugima. Među njima nalaze se i brojni Vrgorčani čije podrijetlo otkrivaju prezimena: Cikoja, Čović, Ćulav, Domandžić, Erceg, Jelaš, Jelavić, Jerkušić, Jović, Katavić, Majić, Opačak, Rakić, Ravlić, Tolić, Židić i drugi.

23.06.2018. u 20:21 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 19.06.2018.

Žana Pervan-Odak izabrana za ravnateljicu Centra za kulturu i baštinu Grada Vrgorca



Na svojoj 13. sjednici održanoj 19. lipnja, Gradsko vijeće Vrgorca donijelo je odluku da će se na čelo nedavno osnovanog Centra za kulturu i baštinu imenovati diplomirana knjižničarka i učiteljica Žana Pervan Odak iz Vrgorca.

Odluka je donesena na prijedlog Odbora za izbor i imenovanja Gradskog vijeća kojemu su na stol za odlučivanje došle ukupno tri prijave. Razmatranjem pristigle dokumentacije utvrđeno je da kandidature profesorice povijesti i arheologije Ivane Beus sa Stilja i glazbenika Tomislava Hercega ne ispunjavanju natječajem tražene uvjete. S druge strane, prijava Žane Pervan Odak ispunila je sve uvjete, pa je ona kao takva predložena za imenovanje.

Koristimo priliku čestitati novoj ravnateljici na izboru na ovu zahtjevnu dužnost. Potrebno je ustanovu podignuti od nule, a to zahtjeva velike fizičke i psihičke napore za čelnicu ustanove. Sudeći prema statutu ove ustanove, rad CKB-a je dosta široko zamišljen, ali su prostorije za rad i dostupna sredstva dosta mali. Dakle, neće biti lako.

Nama kao Društvu najvažnije su djelatnosti koje se odnose na istraživačke projekte vezane za vrgorsku povijest te materijalnu i nematerijalnu baštinu. Od svih vidova kulture tu najslabije stojimo, odnosno uopće ne stojimo s obzirom da se u Vrgorcu ne istražuje njegova povijest pa se ništa o tome i ne objavljuje. A i neće ako nastavimo djelovati po dosadašnjim šablonama rada u kulturi. U iluziji živi svatko onaj tko misli da se išta može promijeniti nabolje u tom pitanju nekim dekretom vlasti ili unajmljivanjem stručnjaka sa strane. Društvo prijatelja vrgorske starine će svojim istraživačkim projektima probati popuniti ovu prazninu, ali nadamo se i očekujemo isto od gradskih ustanova koje se bave kulturom. I ne zbog turista ili ikoga sa strane, već nas samih koji ovdje živimo.

19.06.2018. u 20:18 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 17.06.2018.

MUZEJ U VRGORCU - SAD ILI NIKAD!



Nedavno je osnovano, a nakon skorog izbora ravnateljice s radom započinje Centar za kulturu i baštinu Grada Vrgorca. Nemamo ništa protiv te novoosnovane kulturne ustanove, uvijek je dobro da institucionalna kultura jača u svakom gradu, pa tako i u Vrgorcu. Ali, CKB nije i nikada neće biti muzej i ne bi ga trebalo "prodavati" kao takvoga. Zbog toga ponovno objavljujemo tekst o ovoj problematici, a kojega je predsjednik našega Društva objavio u veljači ove godine. Tekst je malo duži, ali za one Vrgorčane koje kultura zanima i žele nešto saznati o trenutnom stanju u kojemu se nalazimo, ne bi trebao biti problem da ga pročitaju i o tome nešto kažu.

PIŠE Branko Radonić
Puče Vrgorske krajine, u nastavku slijedi malo duža analiza jedne kulturne ustanove koju Vrgorac nema, a trebao bi ju imati zbog važnosti za njegov identitet. Ako ste lokalpatriot, ako vidite svoju budućnost u ovome gradu i smatrate da je kultura važna za neku zajednicu, onda je dobro da ovo pročitate.

Vrgorac ima stoljetnu povijest. Iako je na njegovom prostoru dokazan život ljudi unatrag nekoliko tisuća godina, a nađeni su i kameni ulomci iz rimskih vremena, pisani izvori spominju naselja ovoga kraja u srednjem vijeku. Spomenimo samo neke. Župa Gorska, srednjovjekovna preteča Vrgorske krajine, spominje se u povelji bosanskog kralja Ostoje iz 1409. godine. Par desetljeća kasnije, 1434. godine, u Kreševskoj povelji Jurja Vojsalića navode se vrgorska sela Dragljane, Kozica, Rašćane i Zavojane. Sam Vrgorac spominje se u poveljama aragonskog kralja Alfonsa V. iz 1444. i 1454. i povelji cara Svetog Rimskog Carstva Fridrika iz 1448. godine. U kasnijim vremenima, što se više bližimo sadašnjosti, pisani i slikovni izvori za povijest Vrgorske krajine su sve brojniji, raznovrsniji i informativniji, pogotovo nakon doseljenja naših predaka na ove prostore poslije oslobođenja Vrgorca od dvostoljetne osmanlijske uprave 1690. godine.

Prema mojim dugogodišnjim istraživanjima, arhivska građa iz srednjeg vijeka, osmanlijske, mletačke, francuske i austrijske uprave te obje Jugoslavije, Drugog svjetskog rata i neovisne Hrvatske nalazi se raštrkana u brojnim domaćim i inozemnim, crkvenim i državnim arhivima – od Zaostroga, Živogošća, Visovca, Metkovića, Makarske, Splita, Zadra, Dubrovnika, Zagreba, preko Beograda, Beča, Venecije, Istanbula i drugih. Osim toga, ogromno bogatstvo materijalne baštine nalazi se na samom teritoriju Vrgorske krajine – stećci, nekropole, granične gomile, staze, kapelice, crkve, gradine, kule, stara gradska jezgra, očuvane povijesne stambene i gospodarske cjeline u pojedinim zaselcima i slično. Bio sam u raznim muzejima prošlih godina gdje sam razgledavao predmete nađene u Vrgorskoj krajini. Kada se gradio naš komadić autoceste arheolozi su svašta iskopali, gledao sam te raznovrsne arheološke artefakte na izložbi u Makarskoj. Tko zna gdje su nakon toga završili. U Vrgorcu nisu, nama to ne treba, nas ne zanima naša povijest.

Ali usprkos svom tom bogatstvu, zvuči zaista nevjerojatno da je povijest Vrgorske krajine znanstveno gotovo u cijelosti neistražena. Dok drugi gradovi već desetljećima, pa i stoljećima, ulažu značajan trud u znanstveno istraživanje i valoriziranje svoje povijesti, Vrgorac je po tom pitanju prazna ploča i takav nije samo danas, već oduvijek. Zaista je šokantno da uopće nemamo znanstvena djela o našoj Gradini ili turskim kulama, da nemamo kvalitetne, stručno napisane povijesne sinteze cijele poznate vrgorske povijesti, da ne izdajemo znanstveni časopis s radovima iz polja povijesti, arheologije, povijesti umjetnosti, etnologije i tako dalje. A da u tome Vrgorac može itekako doprinijeti nema nikakve dileme. Naša malena zajednica, nastala u ovim zatvorenim surim planinama ima vrlo originalnu povijest, običaje, lokalni govor. Sve je to podložno svakojakim istraživanjima, a ništa od toga dosad nije učinjeno. Izumrli su nam običaji, izumrla nam je nošnja, nestali su nam i stari ljudi bez prenošenja svjedočanstava, a starog jezika je sve manje u svakodnevnom govoru. Pa mi nismo kadri nedvosmisleno odrediti ni imena i položaj svega nekoliko komšiluka koji su činili Vrgorac prije svega 80 godina, a kamoli nešto više!

Kada u Vrgorcu treba saznati neki povijesni podatak ili organizirati povijesnu izložbu onda se zivka i moljaka svega par ljudi koji se kopanjem po arhivima bave u svoje slobodno vrijeme i za svoj novac. I ja sam jedan od takvih. Nikakve institucije zabavljene takvim poslom nemamo, a očito i ne želimo imati. Koja sramota za jedan grad takve bogate povijesti!

U posljednjih deset godina mnogo sam vremena proveo u muzejima, arhivima i svakojakim institutima i fakultetima istražujući našu lokalnu povijest. Učio sam i učim svaki dan. Kroz moje ruke prošli su deseci tisuća dokumenata iz svih povijesnih razdoblja i svaki novi dokument me samo još više utvrđuje u stavu daje došlo vrijeme da konačno učinimo iskorak po ovom pitanju, istražimo svoju povijest i izađemo na pozornicu regionalne i nacionalne historiografije, arheologije i drugih znanosti za koje Vrgorac trenutno gotovo da ne postoji.

A da bi to uspjeli godinama tvrdim da Vrgorcu treba muzej. Ništa takvoga nismo dosad imali, dok su naši susjedni gradovi – Metković, Makarska, Imotski – po tom pitanju daleko odmakli. Oni shvaćaju važnost i vrijednost muzeja dok mi očito ne. Muzej se danas gleda kao trošak, a ne kao ustanova koja ne samo što istražuje povijest, već i čuva identitet naroda u prostoru na kojemu se nalazi. Muzej nije popularan jer ne daje kratkoročnu političku korist ni populističke bodove među biračkim tijelom. Njegov adut je autonomnost i dugotrajni tihi rad. A bi ga se osnovalo potrebna je politička volja i vizija onih koji odlučuju. Bez toga nema ništa i tu se nemojmo zavaravati.

Sve vlasti od Drugog svjetskog rata naovamo u Vrgorcu su bile složne u neosnivanju muzeja. Ne žele ga ni danas. A što smo u tom vremenu od kulturnih ustanova zaista i imali? Ako zanemarimo škole i gradsku knjižnicu sa njihovim specifičnim doprinosima kulturi, profesionalne ustanove za bavljenje ovom djelatnošću bile su: u vrijeme Jugoslavije SIZ za kulturu, a u neovisnoj Hrvatskoj Gradsko kulturno središte. Uz njih i ustanova koja će se uskoro osnovati pod imenom Centar za kulturu i baštinu Grada Vrgorca. Niti jedna od tih bivših i budućih ustanova nije zamišljena kao mjesto koje će istraživati našu povijest i čuvati baštinu te u tom smjeru dati nužan impuls koji za sebe vuče napredak na drugim poljima – prosvjetljivanje stanovništva, poticanje grada znanja, povezivanje visokoobrazovanih ljudi na jednom punktu, turističku valorizaciju, izdavaštvo i slično. Iako danas, više nego ikad, imamo priliku nešto napraviti u tom smislu.

Koja je razlika između muzeja ili ovog novog Centra za kulturu i baštinu što nam ga trenutno najavljuju? Muzej je stručna, autonomna institucija koja se bavi istraživanjem i proučavanjem povijesti, arheologije, etnologije, jezika i drugih znanosti na svome geografskom području. Njegovi djelatnici se, figurativno rečeno, zakopaju u građu, analiziraju, stvaraju, objavljuju knjige, drže predavanja, postavljaju izložbe. Na izložbu koju npr. postave o našoj staroj narodnoj nošnji dovest će te vi ili škola vašu djecu kako bi mogli na licu mjesta vidjeti kako su živjeli njihovi preci, oni od kojih su mališani potekli. U drugom slučaju će nekoga zanimati imena predaka iz njegova rodoslovnog stabla. U trećem slučaju, na primjer, Grad će htjeti obnoviti neku staru zgradu, a muzealci će mu na temelju dostupne povijesne građe izraditi studiju o tom objektu. Kako uopće tražiti novac od nekakvih fondova za obnovu kulturne baštine bez takvih predradnji? Srednjoškolci i studenti će na temelju rada muzeja pisati seminare, stručnjaci izdavati knjige i turističke vodiče, znanstvenici držati predavanja iz raznih polja humanističkih znanosti, prosvjetljivati narod. S druge strane, Centar za kulturu i baštinu, kao i njegov prethodnik GKS, kao i njegov prethodnik SIZ za kulturu, nisu i neće to raditi. Takvi centri koje osnivaju lokalne samouprave organiziraju predstavljanja knjiga, najčešće bez ikakvog kriterija, po principu „tko naleti“, lijepe plakate za predstave, a po potrebi i prikupljaju političke bodove za one koji su ih postavili na to mjesto. Dakle, očekivati od takvih ustanova da će nešto istraživati je iluzorno i smiješno i vrijeđa me kao intelektualca kada mi to kukavičje jaje podvaljuju kao stvaralačku ustanovu i nešto što će učiniti iskorak u bilo kojem obliku. Nije i neće. Maknimo se od amaterstva i palanačkog mentaliteta, znanost je budućnost.

Zato ja predlažem drugo rješenje. Već godinama se radi na obnovi Elezovih kuća, inače smještenih u centru Vrgorca. Radi se o kompleksu od dvije ruševne zgrade s okolišem čiju obnovu već godinama financira Ministarstvo kulture, a uskoro Grad Vrgorac namjerava otkupiti i obližnju tursku Muminovu kulu i cijeli taj prostor pretvoriti u jedan lijep kompleks kojega bi na neki način trebalo privesti namjeni. A gdje ćeš bolje namjene od muzeja?

Moja vizija muzeja kojega gradska uprava ne želi jer ga smatra troškom – iako nijedan grad nije grad bez muzeja – je takva da ga vidim u Elezovim kućama. Na koji način? U većoj zgradi prizemlje bi namijenio za galerijski prostor. Na katu bi bili uredi djelatnika. Predviđam da bi trebala trojica – povjesničar, arheolog i etnolog ili lingvist. Oni bi bili zaduženi istraživati, svaki na svom polju, pokrenuti znanstveni časopis recenziran od znanstvenika izvan Vrgorca, organizirali bi predavanja, terenska istraživanja, prijavljivali svoje projekte na domaće i strane fondove i tako dalje. Istovremeno bi bili nadležni i za turske kule u kojima bi mogli formirati tematske zbirke.

Manju zgradu Elezovih kuća zamislio sam kao mjesto gdje bi se organizirao gradski arhiv, s obzirom da se muzej može registrirati i kao ustanova s arhivskom djelatnošću. Naime, moja iskustva su takva da sam 99% arhivske građe o Vrgorcu našao izvan Vrgorca jer u našemu gradu nema gotovo ništa iz starije povijesti. Sve je u raznim povijesnim razdobljima slano iz Vrgorca jer mi očito nismo bili spremni sami čuvati svoju građu, ili nam to nije bilo bitno. A da i danas imamo što sačuvati u Vrgorcu, u to nema dileme. Pa tako gradska uprava ima sobu gdje čuva arhivsku građu općine/grada od pedesetih godina 20. stoljeća naovamo. Arhivu imaju i škole, razne druge ustanove, katoličke župe, tvrtke, a mnogo toga čuvaju i pojedinci. Ne sumnjam da bi svi oni barem dio te građe ustupili arhivu na katalogiziranje i čuvanje sukladno važećim zakonima koji govore o arhiviranju. Donirali bi i građani, na isti način kako se javljaju meni za potrebe stranice starih fotografija „Vrgorac nekad“. Od državnih i crkvenih arhiva u Hrvatskoj i inozemstvu mogli bi naručiti kopije građe o Vrgorcu koju čuvaju (to rade i drugi) i sve ovo navedeno bio bi početak izgrađivanja arhivske djelatnosti u našemu gradu. Tada bi naši lokalni istraživači imali gdje istraživati, analizirati i na temelju toga izdavati knjige i časopise.

Pokretanjem muzeja s arhivskom djelatnošću bi konačno mogli izgrađivati grad za kojega ćemo ponosno moći reći da je imao dugu i bogatu povijest, jer sve što danas možemo navesti u tom pogledu jest uprti prstom u turske kule, a da gotovo nitko ništa o njima ne zna. Današnja gradska uprava, imajući na svojoj strani veliku, gotovo referendumsku potporu birača te dostupne domaće i europske fondove ima mandat i obvezu napraviti iskorak po ovom pitanju i tako pokazati da su drugačiji od svih prije njih. Ako padnu na ovom ispitu, zaludu onda sve projektne dokumentacije i proračuni. Jer kako bi se očuvao narod, kao što su važna radna mjesta, važan je i njegov identitet, ono što veže veću skupinu pojedinaca u zajednicu. A muzej bi za takvo nešto bio centralna institucija Vrgorske krajine.

17.06.2018. u 20:16 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 14.06.2018.

GRAĐANI SU REKLI SVOJE: 94% anketiranih želih osnivanje vrgorskog muzeja!


Na našoj facebok stranici smo 7. lipnja postavili anketu sa slijedećim pitanjem: "Treba li Vrgorcu gradski muzej kao mjesto istraživanja, zaštite i prezentiranja vrgorske povijesti te materijalne i nematerijalne kulturne baštine?".
U tjedan dana anketi se odazvalo 223 građana, što je rezultat izvan svakih očekivanja! Od tih 223 građana, 210 je odgovorilo s DA, a njih 13 NE.
Dakle, građani su plebiscitarno podržali ideju o osnutku muzeja Vrgorca što samo pokazuje da smo u svojim stremljenjima na pravom putu i da je naša misija ispravna.
Hvala vam dragi Vrgorčani i prijatelji, ljubitelji povijesti i kulture, u vaše i naše ime borit ćemo se i dalje za to da naša lokalna povijest, kultura i baština dobiju mjesto koje zaslužuju.

14.06.2018. u 17:47 • 0 KomentaraPrint#^

Zavojanska crkva Male Gospe



Zavojane su jedno od najstarijih sela Vrgorske krajine i kontinuitet naseljenosti ovoga prostora može se pratiti sve do prapovijesti čemu svjedoče gomile posijane po zavojanskom kraju. Srednjovjekovni stanovnici Zavojana ostavili su brojne kamene stećke, ali prvi pisani spomen sela nalazimo u Kreševskoj povelji iz 1434. godine.

Tijekom osmanlijske uprave u Zavojanima je zemlje posjedovao beg Cukarinović, iza kojega je ostala kula u Ančićima. Tijekom nemirnih razdoblja područje Zavojana je demografski potpuno opustjelo, pa je nakon oslobođenja od Osmanlija mletačka vlast ovaj kraj napučila stanovništvom iz zapadne Hercegovine, ponajviše iz Mostarskog Blata, Brotnja i Čitluka.

Za potrebe tog stanovništva osnovana je 1696. godine župa Zavojane za koju su, odlukom mletačkih vlasti, bili odgovorni franjevci samostana sv. Križa u Živogošću koji su se brinuli za stanovništvo Zavojana i za vrijeme osmanlijske vlasti. Kao i kroz povijest, u župi i danas živi većinski hrvatsko stanovništvo katoličke vjeroispovijesti. Do 1922. godine zavojanskoj župi su pripadala Stilja i Mijaca, ali tada su se Stilja osamostalila i stvorila novu župu Svetog Ivana Krstitelja u koju su uključena i Mijaca. Danas uz Zavojane, župa obuhvaća i Dragljane, Vlaku i Duge Njive.

Godine 1712. godine izgrađena je župna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije (Male Gospe). Građena je od klesanog kamena s četvrtastom presvođenom apsidom u gotičkom stilu. Graditelji su se u izgradnji koristili kamenim stećcima iz okolnih nekropola tako da se i danas u zidovima crkve mogu vidjeti ostaci stećaka. Tako se iznad glavnih ulaznih vrata lijepo ističe stećak na kojem se nalazi uklesana golubica i pleter. Na pročelju se nalazi i kamena ruža. Poslije je crkva više puta obnavljana. Uz nju nalazi se veliko mjesno groblje, a u okolici se održava veliki sajam povodom blagdana Male Gospe.

Uz građevinu je 1795. godine izgrađen veliki zvonik visok trideset metara u kojem se danas nalazi sat i tri zvona. Zavojanska župna crkva proglašena je kulturnim dobrom 1977., kao zaštićeni spomenik sakralne kulture. Na južnom crkvenom zidu nalazi se svojevrsni nadsvođeni potporni zid.

Godine 1992. dobavljen je novi harmonij i dio crkvenog inventara, a četiri godine kasnije je postavljen novi pod i oltar prema puku od bračkog kamena. Godine 1997. izvršena je rekonstrukcija krovišta i obnovljen je zvonik, a godine 2004. crkva je izvana fugirana, uređen je okoliš oko nje, asfaltirana cesta i uređeno parkiralište i santirani čvor.

U crkvi se nalaze ukupno tri izrezbarena drvena oltara. Na glavnom oltaru nalazi se slika Gospe s Djetetom Isusom koju je 1847. naslikao Ivan Skvarčina. Dva sporedna oltara posvećena su Gospi i svetome Juri. Te je oltare izradio sredinom 19. stoljeća Stipe Rako iz Imotskoga. Na Gospinu oltaru je slika Gospe, a na drugom je slika sv. Jure. U crkvi se nalazi barokno raspelo. Također u inventaru crkve nalazi se i spomenik sv. Roka. Unutrašnjost crkve oslikao je Franjo Ferenca iz Trpnja 1926. godine.

Piše: Branko Radonić

14.06.2018. u 17:44 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 11.06.2018.

Crtica o arheološkoj baštini Vrgorca - još jedan argument za osnivanje vrgorskog muzeja



U raspravama o potrebi osnivanja vrgorskog muzeja u posljednje vrijeme imali smo prilike čuti „argumente“ da ako bi i osnovali muzej, ne bi imali što u njega pohraniti. Konstatacija je nevjerojatno daleko od istine i to ćemo dokazati sa par primjera.

U Arheološkom muzeju u Splitu nalazi se nekoliko eksponata koji su kroz 20. stoljeće na najrazličitije načine iz Vrgorske krajine došli do Splita gdje su pohranjeni i izloženi. Među njima se nalazi veliki željezni mač iz 14. stoljeća za kojega se navodi da je pronađen na području Vrgorca. Zatim, tamo je i željezni vrh avarske ili slavenske trobridne strelice datiran između 8. i 12. stoljeća poslije Krista, a pronađen na području Kozice. Na područje Ravče nađeni su brončana spona, brončana perlica, brassard ili štitnik za ruku pri odapinjanju strijela, brončani saltaleone (cjevasto namotana žica) i ukrasna brončana igla. Međutim, to je samo početak popisa vrgorske arheološke baštine.

Naime, godine 2011. u Gradskom muzeju Makarska gostovala je izložba pod nazivom „Arheološka istraživanja na trasi autoceste u Zabiokovlju i Plini“. Izložba je bila rezultat niza zaštitnih arheoloških istraživanja poduzetih u sklopu izgradnje trase autoceste kroz Imotsku i Vrgorsku krajinu te neretvanski kraj u posljednjih nekoliko godina na području od Grabovca do Eraka. Što se tiče Vrgorske krajine, istražene su gradine i vrtače u rašćanskim Kovačevićoma, Bršćanova Peć i Baba jama, također u Rašćanima, zatim gomile, Jujnovića špilja i tumuli u Kozici, tumuli u Vlaci, Dubravi, Majićima, gradine, tumuli i pećine u Matkovićima u Ravči, tumul u Cripu, crkva sv. Jure u Kokorićima, te drugi lokaliteti u tom selu, potom tumul na Radoviću i lokalitet Opletje u Kotezima.

Dakle, na području Vrgorske krajine istraženo je oko 30 lokaliteta, od čega polovica u užem području oko Vrgorca. Razdoblje nastanka nalaza na trasi autoceste datira se od najstarijih, nastalih otprilike 2500. godina pr. Krista, do najmlađih, nastalih oko 1500. do 1600. godine poslije Krista. Radi se dakle o vremenskom razdoblju dugom četiri tisućljeća koje jasno dokazuje kontinuitet naseljenosti Vrgorske krajine (i okolnih područja) od prapovijesnih razdoblja do danas.

Nemoguće je nabrojati sve vrijedne nalaze koji su se tada našli na izložbi, ali spomenimo neke: kamena alatka iz Košćena u Kozici koja se datira u razdoblje eneolitika i ranog brončanog doba, dakle u razdoblju 2500 – 2300. godina pr. Krista, zatim bikonični vrč iz Jujnovića špilje u Kozici, datiran od 2300-1600 pr. Kr., brončani nož sa zakovicom iz ranog brončanog doba (2300-1600. god. pr. Kr.) i keramički lončić iz srednjeg vijeka nađen u Vukosavima u Dusini, potom srebrna naušnica s dvostrukim kolutastim granuliranim koljencem i namotajima od tordirane žice nađena u Opletju u Kotezima koja potječe iz 14. stoljeća, unikat u Hrvatskoj. U Kotezima je pronađen i srebrni novčić iz vremena Ludovika Anžuvinca (1342. do 1382.). Uz spomenute izloženi su brojni drugi nalazi keramike, novčića, osobnih i svakodnevnih predmeta tadašnjih stanovnika ovog područja.

Radi se o iznimno značajnim nalazima. I prije je bilo dokaza o životu u zabiokovskom području u brončanom dobu, a i kasnom srednjem vijeku, dakle postojali su povijesni parametri, ali nije bilo terenskih istraživanja. Međutim, najnoviji nalazi osvijetlili su razdoblje od kasne antike do kasnog srednjeg vijeka, o kojem se dosad malo znalo u našem kraju.

Gdje su eksponati u međuvremenu završili, nije nam poznato, ali činjenica je da ako želimo otvoriti muzej, u njega itekako imamo što pohraniti. Ne samo što je dosta pronađeno, već će se dosta toga zasigurno i pronaći ako se bude sustavno kopalo. Tako da argument „nemamo što staviti u muzej“ nikako ne stoji i mogu ga izgovoriti samo apsolutne neznalice nesvjesne veličine Vrgorca i njegove povijesti.

Piše: Branko Radonić

11.06.2018. u 18:57 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 08.06.2018.

Mišljenje građanke o muzeju

Na jednoj od naših prošlih objava na facebook stranici Društva prijatelja vrgorske starine svoj komentar na temu muzeja ostavila je Vrgorka Manda Frlez. Nismo mogli odoljeti, a da ga ne prenesemo. Bravo Mande!

"Čitajuci ove komentare ne mogu s načuditi tko i zašto je protiv muzeja. U svakoj uređenoj zemlji mjesto gdje se čuva povijest jednog mjesta ili države, a zove se muzej, ne mora nositi dobit, nego se čuva i za iduća pokoljenja. Vrgorac bez muzeja je kao dobar, ali neslan ručak. Ili dijete koje su njegovi bližnji odbacili. Sve što sam naučila o Vrgorcu je usmena predaja, ali nigdje zapisana. Zato muzej svakako!"

Pozivamo i naše ostale pratitelje da objave svoja mišljenja na temu muzeja.

08.06.2018. u 18:10 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 05.06.2018.

Zašto muzej?



Možemo li zamisliti grad bez Komunalnog, Čistoće, vatrogasnog društva, doma zdravlja, policije, elektroprivrede, crkve, vrtića, osnovne i srednje škole, sportske dvorane?
Kada bi nekome rekli da treba ukinuti bilo koju od tih ustanova, automatski bi vas proglasili luđakom.
Da nema Komunalnog, tko bi se brinuo za vodoopskrbu i otpadne vode?
Da nema Čistoće, tko bi kupio komunalni otpad koji se skuplja oko domaćinstava?
Da nema vatrogasnog društva, tko bi pazio na našu imovinu i ljude u slučaju požara ili poplave?
Da nema doma zdravlja, tko bi nas liječio u slučaju potrebe, tko bi sanirao naše rane?
Da nema policije, tko bi se brinuo za sigurnost ljudi, imovine i granice?
Da nema elektroprivrede, tko bi se brinuo da ne živimo kao u srednjem vijeku, bez električne energije i svega što ona nosi sa sobom?
Da nema crkve, tko bi se brinuo za naše duhovne potrebe?
Da nema vrtića, tko bi čuvao naše najmlađe?
Da nema osnovne i srednje škole, tko bi obrazovao našu djecu?
Da nema sportske dvorane, gdje bi trenirali naši nogometaši, gdje bi naša djeca stjecala svoje prve sportske korake pod stručnim mentorstvom?
U svakoj od tih situacija argumentacija ZA je vrlo jednostavna, toliko jednostavno da je rasprava o tome potpuno nepotrebna.
Ako je tako, zašto nemamo isti stav kada je u pitanju kulturna i intelektualna potreba stanovništva naše male zajednice? Zašto su sve ove ustanove potrebne, a jedan gradski muzej, kao rasadište znanja nije? Zašto bi nam s jedne strane bio važan sport ili obrazovanje djece, ali ne i kulturno uzdizanje istih tih ljudi? Zašto smo se doveli u situaciju da kulturu proglašavamo troškom, a sve ostalo ne?
Vrgorac je gradić bogate i vrlo originalne povijesti, kulture i jezika, a stoljećima smo se u prenošenju znanja o našoj prošlosti pouzdavali isključivo u usmenu predaju. Toliko smo zakazali u tom smislu da smo danas grad bez pisane povijesti, prazna ploča. Nemamo knjige, nemamo časopise, nemamo izložbe, nemamo simpozije, nemamo istraživanja. Nemamo ništa. Dobro se zapitajmo je li konačno došlo vrijeme da se to promijeni i koliko smo spremni doprinijeti da se to zaista i dogodi? Bez muzeja Vrgorac nije grad.

05.06.2018. u 17:29 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 04.06.2018.

Splitsko-dalmatinska županija otvorila svoj arhiv, a što je s Vrgorcem?

izvor fotografije: Dalmacija Danas

U Dicmu je danas svečano otvoren Arhiv Splitsko-dalmatinske županije. Na 700 kvadratnih metara moći će se smjestiti preko pet kilometara arhivske građe, a ovaj arhiv je prvi otvoren u Hrvatskoj nakon 38 godina. Ovo spominjemo radi dva razloga.

1. Smatramo da bi Grad Vrgorac svoju arhivsku građu, a koja potječe od 60-ih godina 20. stoljeća naovamo, trebao također čuvati putem svoje vlastite arhivske institucije.
Hoće li ona djelovati: a) samostalno kao Gradski arhiv koji bi okupio i građu drugih institucija ili pojedinaca s područja Vrgorca i krajine, b) kao Gradski muzej s arhivskom djelatnošću, ili c) kao sabirni centar splitskog državnog arhiva, nama je svejedno, iako su nam prve svije ideje najprivlačnije.

2. Župan Blaženko Boban rekao je tijekom otvaranja kako će se uz postojeću zgradu kupiti zemljište i izgraditi još jednu kako bi se unutra smjestila i arhivska građa svih gradova i općina u županiji koje za to pokažu interes.
Nadamo se da Vrgorac neće biti među takvima (protiv toga bi se žestoko borili), jer vjerujemo da je u našemu gradu, pa i u njegovoj politici, dovoljno izgrađena svijest o tome da arhivski materijali više ne smiju napuštati naš grad, za razliku od prakse koje je u Vrgorcu vladala stoljećima.
Čuvajmo ono što je naše, izgradimo instituciju koja će štititi građu i odgajati kadrove. Pa neka vrgorski istraživači konačno dobiju priliku u Vrgorcu istraživati potpuno neistraženu povijest svoga kraja i o tome pisati knjige. Jer kao što nam je narod raseljen posvuda po svijetu, isto je i sa našom arhivskom građom. Recimo dosta toj praksi, pokažimo da Vrgorac nije slab, već sasvim dovoljno snažan izboriti se za ono što mu pripada.

04.06.2018. u 19:04 • 0 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2018 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Kolovoz 2020 (2)
Travanj 2020 (6)
Ožujak 2020 (3)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (4)
Studeni 2019 (6)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (8)
Lipanj 2019 (4)
Svibanj 2019 (8)
Travanj 2019 (6)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (5)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (10)
Studeni 2018 (14)
Listopad 2018 (9)
Rujan 2018 (7)
Kolovoz 2018 (10)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (9)
Svibanj 2018 (13)
Travanj 2018 (14)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

O Društvu

Društvo prijatelja vrgorske starine je udruga građana koja djeluje u Vrgorcu.

Adresa:
Društvo prijatelja vrgorske starine
Ulica Tina Ujevića 7,
21276 Vrgorac

Elektronička adresa:
info@vrgorskestarine.hr

PREDSJEDNIK: Branko Radonić, prof.
POTPREDSJEDNIK: Matko Bašić
TAJNICA: Adriana Turić-Erceg, prof.

Inicijativa osnivanja Društva: 12. ožujka 2018.
Društvo osnovano: 5. travnja 2018.
Društvo registrirano pri Uredu državne uprave: 16. travnja 2018.

CILJEVI Društva su:
- POTICANJE osnivanja kulturnih institucija (muzej, institut, itd.) koje će brinuti o zaštiti (popravci, konzervacija, restauracija) spomeničke kulturno-povijesne baštine te o istraživanju povijesti, običaja, lokalnog govora i drugih aspekata kulture Vrgorske krajine;
- ISTRAŽIVANJE i ZAŠTITA materijalne i nematerijalne kulturne baštine Vrgorske krajine;
- OČUVANJE lokalnog kulturnog identiteta vrgorskog kraja;
- PROMICANJE vrijednosti i značaja kulturno-povijesne baštine Vrgorske krajine kao kulturnog dobra važnog za regionalnu i nacionalnu kulturnu baštinu;
- PRONALAŽENJE i SKUPLJANJE predmeta, arhivske dokumentacije i fotografija od povijesnog, arheološkog, umjetničkog i etnografskog značaja za vrgorski kraj;
- UPOZNAVANJE domaćih građana i stranaca s kulturno-povijesnom baštinom Vrgorske krajine, a time i njezinom valorizacijom;
- SURADNJA sa znanstvenim, stručnim, kulturnim, prosvjetnim i drugim institucijama, ustanovama i udrugama, kao i tijelima lokalne i područne (regionalne) samouprave i državne uprave.

Poveznice

Društvo prijatelja vrgorske starine (fb)
Grad Vrgorac (web)
Vrgoračke novine (fb)
Vrgorac nekad (fb)
Blog od Vrgorca grada (web)
Turistička zajednica Vrgorac (fb)