...just me and nobody else...

ponedjeljak, 29.01.2007.

here I go again

…ovako...par obavijesti za početak…

* Lana - hvala na pozdravima…veliki pozdrav i tebi…čujemo se na forumu…
* Mirko - hehehehe…vidim da si se zainteresirao za dotičnu osobu…hehehehe…ipak, preporučam ti da odustaneš od sveg što si planirao…
* odlučila sam se vratiti košarci…ako ne prije, onda oko Uskrsa…nakon Rima…to je jedino što me u cijelosti ispunjava…

a sad post…


…kao što ste već navikli, opet ću iznijeti mišljenje o životu…ovaj put, inspiraciju mi je dao Marinac…legenda…napokon sam našla nekog tko me razumije i ne gleda na TE stvari s dozom sarkazma…došla sam na ideju da napišem nešto pametno…pa recimo pametno…ovako…neki dan sam razmišljala o tome kako nastaviti dalje kad znam da idem u nepoznato…znam da ako napravim korak dalje da ću kročit u svijet kojem ne znam ime…kako se s ovim činjenicama uputiti u sljedeći potez…većini će ovo biti ili čudno ili glupo…no ISTINA je da nitko od nas ne zna kamo će biti sutra…hoće li opet proći kroz jako poznatu ulicu…možda će ovog puta ugledati detalj koji nikad nije vidio…možda će mu baš sutra na vrata doći stranac koji će mu reći da je život sreća i radost i da ga treba živjeti…no ON to neće shvatiti…neće biti svjestan toga…ponekad je o ovakvim temama teško diskutirati bez određene distance…ako se previše prepustiš osjećajima, počet ćeš razmišljati srcem, a ne glavom…što je na neki način i dobro…no, da bi razgovarao o temi života, za to ti je potrebna glava i srce zajedno…no opet…ako previše razmišljaš glavom o ovakvim stvarima, ostavit ćeš dojam da te to ne interesira, da ti je dosadno, da se ismijavaš…

…nešto za kraj…jednu stvar ne razumijem…profesori mi cijelo vrijeme govore da sam previše plitka u svom načinju izražavanja…da se ne koristim metaforama…da ne dopuštam srcu da mi pusti osjećaje da o nečemu napišem ili se izrazim pametno…no kad to napravim, iznesem svoje osjećaje i stavove…onda kažu da sam pjesnik…da to nije dobro…da sam filozof…ovo se ne odnosi na mene samo…nego na par osoba…kažu nam da ne iznosimo osjećaje i misli sebi ravne…da se izražavamo kao djeca od 10 godina…i onda kad pokušamo ostaviti dojam da zaista imamo onoliko godina koliko i imamo, onda nam kažu da su naše misli previše duboke za našu dob…da smo filozofi ili što već…pa dajte se odlučite…ljudi, zbunjujete nas…recite ono stvarno što mislite…

…za sad dosta…pozz Velikom Bratu koji čita moje misli, no ne želi ostaviti trag…pa ga ovim putem molim da to napravi…pozz svima…

petak, 26.01.2007.

...ovo morate vidjeti...

...za sve one kojima se video odmah ne učita, evo vam link na kojem će te to vidjeti...strava je...
http://www.youtube.com/watch?v=GXpQ2ETFc-I

ZA SVE KOJE VOLE ADRENALIN, BRZINU, EXIBICIJE I NARAVNO SNB...



...traje 2:38...ali strava je...

...još jedan video...evo zašto ne smijemo podcjenjivat klince...

http://www.youtube.com/watch?v=8X2_zsnPkq8



...mislim da su svi komentari suvišni...mislim, ovo se ne viđa svaki dan...što se tiče snb-a...eto vidite zašto ja to volim...hehehehe...a sk8...ma klinci su strava...maldost-ludost....hehehe, a ja kao nisam mlada i luda...ma ne, uopće...hehehehehe...

...e da...prošla su samo 2 dana od mog zadnjeg posta...hehehehe...kako fora...šta se do događa sa mnom...mislim zbilja...e da, jučer sam bila na tekmi naših košarkaša...mislim klasičara...dobili smo 10-ak razlike...pa naravno...ipak smo mi najbolji...hehehehe...što drugo reći...ljudi nemam baš inspiracije za nečim pametnim...prošlo me to doba...hehehehehe...e da još nešto...samo da vam kažem da čuvate uspomene duboko u srcu jer ćete se nekad jako obradovat kad naiđete na nešto što vas podsjeća na dotični događaj...ljudi, uživajte i c ya...

srijeda, 24.01.2007.

evo me

...ej ljudi...pozdrav svima...evo samo da vam javim da mi je bolje...no opet imam potrebu da kažem nešto pametno...ovako...danas je Doki komentirao zašto ljudi jedni druge pitaju "Šta ima?" kad znaju da će odgovor dobiti "Ništa"... Istina...al ja opet mislim da je to pitanje onak, radi reda. No nije to što sam htjela reći...danas sam razmišljala o nečemu...šta se to dešava u ljudima da moraju gurati nos u tuđe stvari...odnosno u tuđe živote...ja znam da u svakom čovjeku postoji ljubomora...ali molim vas...pustite sretne ljude da žive sretno...nisu vam oni krivi što se vama u životu događaju loše stvari...oni vam nisu krivi što vama ne ide u ljubavi ili što vas dečko ne voli...ubiti ovo je isto...al dobro, znate što mislim...ili ono kad vam frendica laže ili otme vam dečka...pa čekajte...nije vam netko drugi kriv zato...ja ne razumijem to...gledaje ljudi...živite svoj život a druge pustite da žive svoj...i pustite sretne ljude da budu sretni jer na ovom malom i dosadnom svijetu ima puuuno tuge i razočaranja...zato dopustite da i sreća zavlada...a vi si pomozite na način da budete sretni jer su i drugi sretni...govorim vam iz vlastitog iskustva...i još nešto za kraj...NAŠI SU DOBILI DANCE...ma to vam je razlog za sreću...ljudi uživajte u onom što imate jer nekad ni to nećete imat...kiss svima pogotovo osobi xy iz moje škole...ljudi c ya...

petak, 19.01.2007.

kako dalje

...evo da i ja napišem nešto konkretno...za početak sorry svima zbog nepisanja ali nisam imala internet doma tak da...još jedna isprika...svim koje sam davila problemima koji su slični samo meni...a sad nešto ozbiljno...zadnjih dana stalno i skoro na svakom koraku susrećem pitanja da li je ono što radim ispravno...što sad kad znam da je tu kraj...kako početi novi život s uspomenom koja je suviše bolna da bi se samo prešlo preko nje...kako se suočit s pravom istinom a to je da moram odustati...da li je to ono što zapravo moram napravi...ili je to samo pokušaj da mi se poljuljaju osjećaji, misli, želje...trebam li ustrajati u nečemu što i sama znam da je nemoguće...da je cijena koju trebam platiti prevelika...da jednostavno taj pritisak više ne mogu trpiti...ovo su razna pitanja koja mi se zadnjih par tjedana motaju po glavi...i da vam budem iskrena nemam pojma koji je odgovor na ovako nešto...tko bude čitao od reda do reda, od slova do slova ovaj moj post ne znam kako će reagirati...neki dan sam se čula s najboljom prijateljicom koja je ostala bez teksta kad sam joj rekla ovo gore navedeno...u prvi mah mislila sam da sam toliko glupa da ne mogu postaviti ni razumljiva pitanja, no ona mi je rekla da sam ju zapanjila pitanjima jer sije mislila da ovako nešto može reći obična 15-ogodišnjakinja koja nema pojma što je život i koje sve muke, radosti i uzbuđenja pruža...a već imam ovakva pitanja u svojoj maloj glavici koja se očito opterećuje nekim pitanjima koja nisu za njenu dob...no kako da ja ta pitanja sebi NE postavljam...kako da se riješim tih zamaranja koja mi ta sva silna pitanja donose...neki bi rekli, jednostavno, shvati da to nije za tebe i odustani od tog nečeg...no ja sad vas pitam kako odustati od nečeg što ti je 24 sata u glavi...zbog tog ne mogu na miru gledati običan film a da se skoro ne rasplačem...kako da sebi dokažem da sam i ja biće koje griješi i koje uči iz vlastitih pogrešaka kad stalno mislim da sam ja neko biće koje ima psihički poremećaj u svojim vijugama...u jednom trenutku mislim o sebi da sam super, da mi je super u životu, da nemam nikakvih problema o kojima mi ovosi krov nad glavom, ili što već...no kasnije mi pak glavom prolaze činjenice da ni ja nisam savršena i da i ja imam određenih problema tj. stvari koji meni predstavljaju probleme...i onda kad s nekim pričam o tome, jedini odgovor koji dobijem je da ja umišljam probleme, da ih sama stvaram i da nešto sa mnom nije u redu, da bi se trebala prizemljiti ili što već...no ja jednu stvar ne razumijam...je li istina zbilja da ja živim u oblacima, u nekoj vlastitoj zabludi...jer ako je onda mislim da stvarno nešto sa mnom nije u redu jer od uvijek govorim da moram biti na zemlji i da se problem riješava jedino ako se suočim s njim, a ne ako biježim od njega...ne razumijm što nije u redu sa mnom...što sam ja to toliko pogriješila da me ni oni koji mi nešto znače ne doživljavaju kao normalnu, realnu i stvarnu osobu nego nekog tko živi među zvijezdama, u međuprostoru...kako da napravim nešto, a da to nije krivo...svaki moj korak je put u nepovrat...svakim danom se osjećam kao da ja ne pripadam ovoj cjelini, ovom svijetu...kao da je moje pravo mjesto negdje drugdje gdje me nitko ZAPRAVO ne poznaje...možda je to samo faza koja je normalna za mene koja sam u pubertetu, no koliko će ta faza još trajati...i kako ću ja kroz tu fazu proć baz trajnih psiholoških posljedica...kako ću proći kroz zid koji vodi u nepoznato, nekamo gdje sve počinje...ili sve možda sve završava...tko će mi u tom svmu pomoć kad znam da je jedina osoba koja mi može pomoć udaljena od mene oko 400 km...što da radim s činjenicom da sam ja osoba koja nema vlastiti društveni život i onda radi ovo što sad radi...povjerava se računalnim frendovima...dobro, neke poznam no opet...onaj ostatak ljudi koji čita ovo moje djelo, ni ne zna tko sam ja zapravo...samo me zna kao osobu koja je xy karaktera i koja mu/joj paše tj. ne paše...

...mislim da bi bilo dosta razišljanja na pametan način jer ako nastavim, tko zna kad bih završila...zato ljudi milm vas PROČITAJTE OVO iako znam da je tog jaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaako puno, no molim vas...puno vas pozdravljam...SVE bez da ikog izostavljam, no najveći pozdrav ini, mirhi i naravno bruni koji na žalost ne zna da imam blog...no što sad...ljudi, puno vas volim i želim vam miram život bez OVAKVIH misli...

ponedjeljak, 15.01.2007.

don't 4get I'm always near

...samo kratko...nemam vremena...za početak, nisam pisala postove jer sam bila na skijanju...ljudi sorry...kao drugo, pitanje je kad će biti sljedeći post jer mi je net u kvaru...opet sorry...i za kraj...ljudi, imam samo jednu obavjest...odustala sam od košarke...to je sve od mene za sad...vidimo se...i da...bilo mi je super na BOARD-anju jer ja to obožavam...c ya i pussa svima...pozz svima koje poznajem posebno Šokiyu, Luciji, Ini, Josipu i naravno Bruni ali znam da on ne čita moj blog...c ya...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.