vrijeme je jedini poklon

rijetki medju nama razmišljaju o vremenu koje nam je poklonjeno , jer po Platonu, ionako nemamo ništa u životu što je zaista samo naše osim vlastitog vremena.: sve opipljivo, materijalno je potrošno i potrošeno za života , jedino vrijeme traje onoliko, koliko trajemo mi u fizičkom obliku.
Našim prestankom prestaje i vrijeme , pa makar iza našeg odlaska ostale sve materijalne ljepote ili ništa od svega vrijednoga, jer, s ovog svijeta odlazimo kao "gola koža i go čovjek" kako je sjajno napisao Selimović u "Dervišu" obogaćujući i siromašne njihovim vremenom koje je često bilo onakvo, na kakvo su navikli ne tražeći i nemajući išta drugo .

Istina i laž naših života počiva u blasfemičnom vjerovanju da vriieme liječi -sve !

Da protokom vreme žal za dragom.umrlom osobom iščezava
Da propale ljubavi se vremenom zaboravljaju
Da sve ono što smo imali, pa izgubili postaje nevažno

Istina je negdje izmedju : navikavamo se na život i gubitke poput Ikara sa slomljenim krilom. Letimo, ali
usporeno , živimo u tišini vlastitog biča u vremenu koje nam je ostalo kao naše do našeg kraja s puno
slika, doživljaja . uspomena i neoživljavanja istih ne jer nećemo, nego zato što ne možemo baš ništa vratiti
u sadašnjost.

I zato vrijeme ne liječi ništa : ono samo postoji kao nematerijalna vrijednost i jedina naša svojina koju imamo da bismo je podijelili s drugima ili, u pukoj sebičnosti, zadržali samo za sebe