Sergeju, s ljubavlju

Ti ne voliš i ne želiš mene

...........))

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče", tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema —
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema............((

rodio se ....pisao...ludovao...volio...opijao

Godine 1922. upoznaje slavnu američku balerinu Isadoru Duncan s kojom se iste godine ženi. Zajedno putuju Europom, a 1923. borave u Americi. Iste godine Jesenjin se vraća u Rusiju i rastaje od Isadore Duncan. Godine 1925. ženi se Sofijom Andrejevnom Tolstoj, unukom ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja. U to se vrijeme liječi od alkoholizma.

Kao sljedbenik ruskih simbolista, pisao je poeziju posvećenu selu i prirodi, vrlo melodioznu i s puno metafora. Njegov drugi ciklus ima karakter pjesnikovih osobnih ispovijesti. Staljinistička je kritika oštro osuđivala "jesenjštinu", pijanstvo, razbarušeni individualizam, kavanska raspoloženja i poetizaciju huliganstva. Jesenjinova poezija stekla je mnoge poklonike i izvan pjesnikove domovine.

Posljednje godine života, Jesenjin je u neprestanom stvaralačkom zanosu. "Ne mogu ih zaustaviti", "to je kao navijeni stroj", govorio je znancima. Prije toga, 1924., na Kavkazu, također je bilježio sve što je godinama gomilao u sebi. Nezaboravna ispovijest Ana Snjegina izlijeva se snagom bujice u divnu lirsku pjesmu. Ana Snjegina je pjesnikovo najrealističnije ostvarenje, s utiscima iz rodnog kraja 1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio očevidac mnogih događaja.

Pred smrt Jesenjin se najviše sjeća ljubavi, koja za njega znači najveću sreću i čudo na svijetu. Njena prolaznost ga muči, on bi htio vječno sanjati svibanj i onu koju zauvijek voli i da nikada ne procvjeta. Ispovijesti smrtnika, tako bi se mogle nazvati posljednje Jesenjinove pjesme. Opraštajući se sa životom, on u njima tonom intimnosti, uzbuđenosti, tihih radosti i tuge izražava najneposrednije osjećaje. U jesen 1925. pjesniku se teško moglo pomoći: "kada se u posljednje vrijeme govorilo", kaže Anatoly Mariengof, "Jesenjin pije", riječi su zvučale kao "udarci malja" i svi su bježali od opasnog, mahnitog i izgubljenog čovjeka.

Navečer 23. prosinca, Jesenjin po bilješkama zeta Neasedkina, odlazi sestrama u Zamoskvorecje i ne pozdravlja se, ide u sobu i kupi sve svoje stvari. Stiže u Petrograd 24. prosinca ujutro, odsjeda u hotelu Angleter i tri dana juri obavljajući poslove. Bolesno uznemiren, Jesenjin se tih dana osjećao strahovito usamljenim. U hotelskoj sobi br. 5, u koju je nekada dolazio s Isadorom, atmosfera postaje sve teža, naročito navečer. Kad god bi pred spavanje otvorio prozor, ulijetalo bi jato vrana koje dugo nije mogao istjerati.
Njegovo stanje se pogoršavalo, i on je ujutro 27. prosinca, nemajući tinte – kako je sam pričao preko dana poznanicima – napisao pjesmu krvlju, iz rasječenih vena. To su bili stihovi "Do viđenja, prijatelju"................!

Navečer 27. prosinca, u stanju jake potištenosti i duševnog nemira, poslije ponoći između noći 27. i 28. prosinca 1925., počinio je trostruko samoubojstvo: presijecanjem vena, vješanjem i izgaranjem uz cijev parnog grijanja.
Pokopan je u Moskvi 30. prosinca 1925. godine na Vaganjkovskom

Mnogima nam je obilježio "književnu" mladost i sazrijevanje , (ne)razumijevanje , da ljubav i nije uvijek sreća i sav njegov senzbibiletitet seoskog mladića kojega prihvaća krčma ali ne i grad uvjetovali su mu konačni kraj. U samoći hotelske sobe broj 5