prošireni tekst o ponosu

referirat ću se na @ruizov intrigantni, kratki post o ponosu više zbog komentara koji su ga slijedili, jer je tekst sam po sebi jezgrovit i korektan

Ponos, kao dio osobnosti i utiska pojedinaca u životu je vrlo relativan jer su i pobude za dokazivanje ponosa vrlo osobne. Često ga se sinonimski usporedjuje sa čašću kad je riječ o obrani bilo čega svojega u užem i širem kontekstu - od domovine do doma.
U kršćanskom tumačenju pandam je poniznost, ali ne u smislu da se nekoga poniznog gnječi kao amebu, nego da se ne uzvisuje itko viši od jednoga, najvišega od svih.

Prema psihologijskom tumačenju, ponos koji nadvisuje nekoga iznad ostalih je najčešće posljedica nesigurnosti i niskog poštovanja prema sebi stečenog u djetinjstvu
tako da tako i na taj način ponosni žele prikriti stvarnu sliku sebe, kao nesigurnog i osujećenog bića koje bi--da pokaže svoju pravu sliku u društvu u kojem se kreće -dobio negaciju iste, a ponosni čovjek ne prihvaća negaciju ni kritiku jer bi ona poljuljala sliku o njemu koju prezentira u svojoj sredini.
Ponosni ljudi ističu svoju sliku svima : od najsitnijih detalja , gotovo beznačajnih stvaraju svoj lik natprosječne kvalitete uvjereni, da su baš takvi. To je prilično arogantan stav koji oni drukčiji od njih ne prihvaćaju ili ga zanemaruju s ili bez kritike .

Takvim osobama se ne može dokazati da griješe, jer, greške ne shvaćaju, ako bi ih shvatili eventualno, nikad ne daju ispriku, jer to bi značilo da su prihvatili nešto, što nije u skladu s njihovim osjećajem ponosa. Oni naime, ne trebaju mišljenje drugih o onome što rade, govore ili pišu.

Posebno je bitan stav ponosnih ljudi kad usporedju svoje znanje i talente s drugima .
Vrlo benevolentno prihvaćaju tudje "talente" , ne kritiziraju, suglasni su sa svim do trenutka ikakvog prigovora ili konstruktivnog stava prema njihovoj osobi.

Lijep je osjećaj realnog ponosa nad nečim dobro učinjenim i ne isključivo u osobnoj koristi - to je pozitivna stavka svih ljudi koje društvo cijeni, ali s druge strane gledano , negativni "eho" pojedinaca isključivo vezan samo za svoje biće nije prihvatljiv : odaje sumnjivu psihološku strukturu ličnosti deformirane neprihvaćanjem u ranom djetinjstvu i vremenu formiranja ličnosti pa njihov ponos djeluje neuvjerljivo, smiješno i prazno tim više, što pojedinci nikad neće biti svjesni toga.