Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene....(misao )

.....a onda , kada mi san prekine tvoja usahla misao , ne mogu zadržati više ruku pod jastukom , dotaknem te kao ovlaš izmedju lopatica tako nagnutog i snenog da znaš, da sam budna i probudjena tvojim ojadjenim mislima.
Bi ti lakše taj tren' : osjetim drhtaj i pogled poluokrenutog tijela i znam...i te kako znam , patiš svoju šutnju braneć' je nesanicom.

Tu negdje, iza tvojih ledja , dijelimo sudbinu nas dvoje i svo tvoje kajanje bez riječi , samo tako sjedeći u mraku na rubu kreveta. meni zazva ponovo ljubav i tugu , a onda i želju , da te zaštitnički privijem na grudi kao dijete , kojemu poljupcem odagnam sumorne misli.

Tišinu iz dana prenosimo u noć ; ona se smjesti izmedju nas osvetnički, prikriva nas mrakom, šutnjom, potrebom - kako i što progovoriti i hoće li uopće riječi razbistriti ovaj mrak iza zavjesa , ovaj muk zbog kojeg san ne dolazi oboma .

A na boku, iza tvojih ledja, u meni oživi ona najfinija mekoća zbog koje i najtvrdju šutnju pretvaram u misaoni osmijeh : okrenem se na drugi bok znajući, da ćeš i ti isto napraviti , privući me bliže sebi i mirno usnuti svoj mir.