iza prozirnog zastora
24.11.2020.
o najsjajniji jesenji mjeseče
čitave noći šetao sam oko jezera
tražeći pjesmu.
Basho
volim mjesec kad god se pojavi
kad mu oblaci dozvole da obasja i one kojima smeta njegov sjaj
kažem sebi nešto poput utjehe - moj si, meni prosipaš srebro
i mogu ga pratiti u svakoj niti po moru
a divno je, što crno, noćno more nježno treperi pod mjesečinom
i nikada ni jedan mali val ne narušava te srebrene niti ljepote
raznježim se tako neometana ni s kim u toj ljepoti
i treba mi upravo ta količina nježne samoće
da prekrije sve nelijepe pa i ružne trenutke dana iza mene
mora me nešto podsjetiti
da srce ostavim ovdje , u slovima
zatomim suzu baš ovako, noćnom riječi
i toplim mirom u sebi ispratim još jedan dan...
komentiraj (20) * ispiši * #
