kako sam se udala danas

Na današnji dan, pred puno neokruglih godina, u Zagrebu je padala susnježica.
Bila sam vrlo mlada : pune 23 godine, vrlo vitka, duge kose kovrčave i crne, u
vrlo kratkoj, bijeloj čipkastoj minici kako se u to vrijeme nosilo
A bilo je, kažem, jako hladno u velikom stanu na Cvjetnom, kod moje gazdarice gospodje Rukavinke , iznad pekarnice "Rukavina", dvorišni, mračni ulaz.

Bila je subota kao i danas : dan prije kupila sam sivi kaput za malo dinara, običan, nakon studentskog crnog i starog.
Iz Šibenika došli su moj otac i brat : uopće ne znam gdje su prespavali ti moji jedini gosti
mama nije, jer je bila bolesna i nepokretna. Sve je bilo ( kao ) normalno i malo otužno, siromašno, hladno, udajem se iz studentskog stana u kojem sam dijelila sobu sa svojom gazdaricom, gdjom Rukavinkom - ona, u jednom kutu velike dnevne sobe sa crni bidermajer namještajem, u drugom kutu moj krevet. Izmedju nas ogroman stol s tapeciranim kožnim stolicama. I hladno, jako hladno, jer velika zidana peć nije gorila bez drva kojih nije bilo.
U ostale tri sobe stana boravile su druge studentice, njih šest i svi kroz jedno kupatilo.
Čekalo se u redu inače, samo taj dan, tu "moju" subotu imala sam privilegiju biti malo dulje no inače.
U Dugoj ulici, frizerka Ružica mi je sredila frizuru, podigla svu kosu i s bijelim turbanom, svilenim, pokrila sve. Udajem se s turbanom na glavi, čovječeeeee, kako se moj tata jadan zaprepastio , ali, umjesto tijare ili vela, ja sam imala to...

I taman, kad je obitelj mog budućeg došla na vrata podstanarskog stana, nestalo je struje..U mraku, pod svijećama upoznale su se prvi put dvije strane : njegova i moja .
Može li gore u toj mračnoj, Glembajevskoj atmosferi velikog predsoblja s vječnom vatricom podno kipa sv. Antuna ?
Nitko nije imao automobil, pa do Draškovićeve četvero u taksiju, ostali pješke..
U Draškovićevoj red pred vjenčaonicom , ko na traci....moj u 18.15
Buketić bijelih ruža nisam bacala, taman posla, podvezicu nisam imala, za ono "nešto plavo" u to doba se nije ni znalo....uglavnom sam postala gospodja uz dvadesetak uzvanika i večerom u "Kornatu".
I to je sve.
Trajemo nas dvoje, plus dvoje, plus još troje , a pokopali smo osmero od tadašnjih gostiju...
Život ima svoje naličje : slike pamtimo , ljude takodjer pogotovo one, koji više nisu s nama.....

Danas ne slavimo ništa : kuham juhu i priloge uz nju, djece nemam oko sebe, nikoga od bližnjih takodjer, korona nas je udaljila i tužno se osjećam....zbilja tužno