Kada te izdaju isto je kao da su ti ruke slomili.

Oprostiti možeš, ali zagrliti teško.

Tolstoj

najgora je osobna izdaja : izdaš li sam sebe dodje ti kao da si otkinuo i zauvijek odbacio dio koji ti je trebao
koji će ti trebati ali ga odbacivanjem više nemaš pa ni ne možeš računati na cjelovitog sebe....manje voliš nepotpunog sebe, ali pomoći više nema pa su i funkcije nas u mnoštvu dokinute a svi procjenitelji surovi, strogi i - što je najteže - vrlo pronicljivi i pouzdani.

kad nas izda netko koga volimo, svijet dobija drugu dimenziju do tada nam nepoznatu
zbunjenost ustupa mjesto tuzi a ona vodi beskraju, nepovjerenju u ljude, izbjegavanje susreta, propitivanju znanaca, preispitivanju sebe čak i ako krivice nema jer, svaka dobra duša će "kopanjem" po sjećanju uvijek prizvati barem nešto ne bi li svjesno opravdala izdaju voljenog bića.

oprost je najplemenitiji dio ljudske ličnosti : oprost je svetinja bolja od zaborava jer pravog zaborava nikad nema, postoji samo svjesno potiskivanje boli, oprost je, rekla bih slobodno, svečani dio nas ako ga imamo jer njim postižemo mir kao najjače oružje svoje...........ali
kako kaže pisac.........slomljenim rukama više ne možemo zagrliti čak ni onda, kad netko takav - naš zagrljaj zaista treba