ramena

utorak , 15.10.2019.

poznavala sam obje : uz mene treću u nizu činile smo kakav takav trolist istih a različitih, bliskih a tako dijametralno suprotnih...U biti, voljele smo biti skupa poput tri cvijeta koja zajedno tako dobro izgledaju samo ako su skupa u vazi.
Samo, nas tri nismo cvijetovi kojima treba voda u vazi...Razlikovale smo se jako od smisla do besmisla štiteći jedna drugu, protiveći se medjusobno i ostajale skupa.......Nina je prihvaćala sve u životu kako je dolazilo često bez snage da se bilo čemu odupre smatrala je, da je osobni mir jedino što vrijedi zadržati pa ma kakva mu cijena bila.
Plivati niz struju bez zamora
oblikovati sebe prema svijetu koji prihvaća a ne odbija...Toliko drukčija od Mije koja je , tražeći sebe, vječno pronalazila ono što "bode u oči" trudeći se često bezuspješno skriti svoje ironične bodlje koje je držala vrlinom jer, rekla bi, takvi poput nje ne boje se ničega, pa ni života jer ih krasi hrabrost.
Treća u nizu sam bila ja.
O sebi pisati neću ; nema potrebe. Uvijek sam imala dva ramena koja su, u tim danima imala svoju svrhu.
Drukčiju dakako nego danas

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.