Najlakše je zatvoriti vrata. Čak i lupniti njima da se čuje zvuk zatvaranja . Reski zvuk umjesto neizgovorene hrapave gromade koja obično ostaje u grudima, kao zalog.

Zalog kome ?

Uvijek sebi. Zalog poput opomene , da smo grješni ne zbog počinjenog grijeha ( a što li je grijeh ) nego zbog tihe patnje koju ni šutnjom nismo mogli pokazati. A onda, ta zatvorena vrata imaju moć nepropusnosti; glasa, pogleda i vraćanja.

Neke brave ne popuštaju
Nečije ruke se ni ne trude pokušati
Netko ostaje uvijek iza, u prostoru gdje caruje tišina
a dani se izmjenjuju bez najave kako se mijenjaju noć i dan
i bude tako zaključana samoća
u spremištu sjećanja