Ispovijed, uvijek škakljiva tema za sve ljude. Neki smatraju da se ne trebaju ispovijedati, neki da treba i to često (možda i prečesto). Nekima je to tek toliko da i to obave, a neki čini se vole provoditi mnogo vremena bijući se u prsa. I gdje u svemu tomu naći mjeru? Kako izgleda dobra i pravilna ispovijed? Koliko često se treba ispovijedati?

Pa, sveopćeg odgovora nema. Svatko po svojoj potrebi i savjesti. Iako ni to nije dobar vodič jer mnoge savjesti su iskrivljene i mlake i kako onda te ljude uputiti i da li je to uopće na nama da ih mi opominjemo?

Na mnoga pitanja čak niti svećenici nemaju odgovore, a kako mi ja onda trebala odgovoriti. A priznajem da i mnoga pitanja i mene samu muče! Ali moj duhovni otac uvijek i sam kaže da se ispit savjesti može obavljati na više načina; po 10 zapovijedi Božjih, po molitveniku, po meditiranju nad 7 glavnih grijeha, po 2 zapovijedi ljubavi... Ja osobno biram ovo zadnje, nekako mi je lako, ali i poprilično teško... zašto? To je teško objasniti...

Moj mi otac kaže da je važno da vjerujem da me Otac ljubi, te da mi je već sve oprostio. Da se uzdam u njegovu milost!

Trudim se da mi ispovijedi budu blizu, da nema puno vremena između i kad sam jednom upitala da li je 3-4 mjeseca previše vremena između dvije ispovijedi, otac mi je rekao da nije, da ne treba pretjerivati da se i pod misom obavlja ispovijed za manje i lakše grijehe, a da ja sama ne mogu učiniti toliko teških grijeha da trčim svaki čas na ispovijed. Doduše, ja uvijek imam osjećaj da svi imaju o meni bolje mišljenje od mene same.

Pod utjecam Milosti ipak sam počela to mjenjati i više poštivati samu sebe i to ljudi primjete... Iskrenost u ispovijedi je velik dio rješavanja svakog pitanja jer je tamo prisutna velika Milost i Ljubav...

Ah, ja volim ispovijed baš zbog osjetljive Božje milosti i ljubavi, pri svakom sakramentu mi je zadrhatalo srce, ali samo euharistija i ispovijed su oni koji se često ponavljaju, a uvijek je kao prvi put...

I zanimljivo mi je kako je u euharistiji više prisutna ljubav davanja, sebedavanja Boga, dok je u ispovijedi više prisutna roditeljska ljubav, briga, pažnja... te naša spoznaja da smo bespomoćni bez Njega i da bez Njegove milosti ne može ništa. U jednom sakrametu je sjaj ljubavi Boga, a u drugom je sjaj naše blijede. Kao da su to dvije strane jednog novčića Jedno bez drugog ne može!!!

Mi u svojoj blijedi ljubimo Boga s Njegovom ljubavlju jer nam samo on može dati tu milost po sakramentima. Mnogo mi se misli sada u vrtlogu javlja u glavi, samo se nadam da ovaj post ima neki smisao... ako ne pomognite da ga nađemo....

Bog vas obradio svojom milostima i blagoslovima!!!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.