Ni blizu
petak, 25.05.2007.
Trčanje za sretnom budućnosti
Ponekad sam sam sebi smješan. Radim stvari za koje vjerujem da će me učiniti sretnijim, ako ne sretnijim ono bar financijski sigurnijim u budućnosti. Izgubim iz vida da živim danas. Danas nisam sretan onako kako sam upoznao taj pojam u njegovoj punini. Danas sam više zahvalan što me ne bole previše leđa, zahvalan što i na poslovnom planu neke stvari idu u pravom smjeru, zahvalan što mogu igrati košarku... Da li ću biti sretan? (i tu ne mislim na zgoditk na lotu) Ne znam, vjerujem da da. Zahvalan sam da sam bar na trenutak bio.
Ako je suditi po definiciji Ingid Bergman "Sreća je dobro zdravlje i slabo pamćenje" Ne piše mi se dobro:)
ponedjeljak, 21.05.2007.
Malo košarke
Jučer nas se skupilo sedam penzionera i dobili smo juniore Zagreba. Mnogo mladih, perspektivnih, visokih, vjerovatno učenicama i profesoricama u svojim školama zgodnih dečki u punoj formi pokleknulo pred fantastičnim bodrenjem stotinjak gledatelja. Nisu juniori loši, među top 8 su svoje generacije i nije sramota to što su izgubili. Po prikazanom biti će tu dobrih igrača. Ali prošlu večer nisu imali šansi.
Spoznao sam da koliko god je gušt pobijediti nije to više onaj osjećaj koji bi imao prije, kad bi nakantali klince. Da li to starim ili odrastam? Ili možda mi nedostaje netko, tko svemu što radim, daje bolji smisao.
Danas je navratila i buduća direktorova gospođa te mi pokazala ultrazvučnu sliku blizanaca. Kako se sve lijepo vidi, pravi mali ljudi.
Na kraju pjesmica Thursdays child koju uvijek rado čujem.
ponedjeljak, 14.05.2007.
Stare plave hlače
Juros sam ponovno, nakon 10+ godina obukao za misu stare plave hlače koje imam još iz srednje. Još se vidi gdje su produživane kad sam se i ja produžio. Malo me vratilo u mladost:) Alergija me ponovno hvata. Lagano plačem,
Noćas sa sanjao kako dobivam pusu u čelo. Kako lijepa pusa i kako stvaran san. Ta pusa me držala danas cijeli dan. Možda ove noći ili jutra još koju dobijem.
četvrtak, 10.05.2007.
Emocionalno ucjenjivanje
Ponekad roditelji mogu biti pre, pre brižni. Žele najbolje za svoju djecu. Misle da i znaju. Mnogo puta su u pravu ali tim postupcima, nedostatkom povjerenja u svoju djecu, rade od njih invalide. Djeca odrastaju ne žele se suprotstaviti svojim roditeljma jer ih vole te ih slušaju. Ako se ne prekine, takvo stanje potraje dok roditelji ostare i ne mogu više fizički i financijski nametnuti svoju volju a tada već odrasla djeca oguglana već od emocionalnih pritisaka navikla na bezbrojne sitne obrambene laži počinju živjeti po svome. Stvara se jaz i nerazumjevanje te mučna situacija kakve sam svjedok u obitelji. Tko je tu kriv? Da li roditelji koji rade ono što misle da je najbolje ili djece koja ne žele kad dođu u određene godine presjeći farsu već nastavljaju ići naoko lakšim putem, laganjem i podnošenjem terora. Taj put ne vodi dobrome i na kraju ostavi posljedice na onima koji nisu ništa krivi za taj odnos kao npr. u mom slučaju, na unuke.
Najžalosnije od svega, da nesvjesno oni koji trpe emocionalno ucjenjivanje, postaju i sami ucjenjivači. Paralelno s time postaju i "pravi suci" jer su bezbroj puta u životu bili krivo osuđivani. Javlja se vlastiti strah od napuštanja koji proizlazi iz pogrešne sebične premise: Ako ne poslušam glupost u stilu učiniš li to i to ja ću se razboljeti, biti će mi loše, neću te više voljeti i sl. Ta se ljubav krivo projicira kroz koncept sebičnosti koja se manifestira kroz poslušnost ili "kompromis". (Kompromis je pod navodnicima jer i on nije kompromis ako iza njega stoji stvarna živa prijetnja odbacivanjem i napuštanjem)
I što učiniti kad te netko tko ti je vrlo drag i koga voliš primjeni to što je "naučio" od svojih roditelja, prijatelja okoline. Kad te osudi i odbaci, svrsta među pogreške, među one koji nisu spremni na "kompromis", kad te prestane voljeti na način na koji je naučio, kad ti upućuje razočaran pogled pun krivnje i mučnine.
Ostaje nada da, ona iskra, perkast pogled i "potencijal" ona dobrota što mi se neopisivo sviđa ta tvrdoglavost u kombinaciji sa "čvrstinom", koja mi izmamljuje osmjeh na lice i unosi radost, sve one kvalitete koji su me u zajedničkim trenucima osvojile će nekako pobijediti od okoline usađen strah, nesigurnost, osudu, sitne zloće te vremenski jaz koji sada prevladava.
Kako je stanje sada? Za sada sve što radim prouzroči suprotan učinak, tako vjerojatno i ovaj blog i ova pisanja. Jer očito imam previše vremena i ništa ne radim. Trebao bi se više uhvatiti one "ora et labora" s velikim naglaskom na "labora". Na kraju znam da me se može sasjeći i otrovno odgovoriti, jer sam daleko od pametnog, jer sam još djetinjast. Za milijun malih i velikih stvari može me se uhvatiti i isecirati, pun sam mana. Ako netko u tome nađe neki izazov i zadovoljstvo samo naprijed.
ponedjeljak, 07.05.2007.
Tata Domagoj
Danas u 15 i 18 moj prijatelj i vjenčano kumče postao je otac curice :). Mama i dijete su u redu. Sretno Domagoj i Slave! Nadam se da mala neće biti tvrdoglava na tatu, ili poput nekih drugih dragih cura:)
Slatki snovi i gorka jutra
Noćas sam ju po tko zna koji put sanjao, u zoru se probudio vrtio se dva sata po krevetu, razmišljao. Obuzeo me neugodan osjećaj. Nešto slično onome kad idete pred ispit, vrlo jezovita kombinacija straha i panike. Samo, ovdje nema više ispita, nema roka, tko zna da li će se ponoviti. Sa većim ili manjim intezitetom u pravilu se s tim osjećajem budim duže vrijeme. Da se bar mogu prijaviti na "ispit", ma bila to komisija, usmeni, pismeni, seminar ma i jezične vježbe. Da položim sve ispočetka i zvršni nivo….
Jučer nakon mise prošetao sam se s Vitomirom, pokazivao mu mobitel, kad su prošle tri cure pored nas. Vito mi kaže: “Josipe da li si primjetio onu zgodnu plavu?“ Jesam, Vito jesam…
petak, 04.05.2007.
Netko dobar
Petak pred večer. Žurim, zapravo uvijek nekamo žurim, kasnim. Ponekad u žurbi padnem i oderem koljena. Kasnim, kiša lije kao iz kabla. Ulazim u auto, sve je zamagljeno, ništa ne vidim. Moram na rikverc izaći na cestu. Trube mi. Već sam na pola vani kad me i opet ne propuštaju. Pokušavam ponovno, konačno netko dobar prikočio je blinka mi. Izlazim na cestu. Ne volim kad stvaram gužvu u prometu. Čujem trubu, odlazim u grad... Vraćam se, sada auto parkiram na rikverc. Lakše ću izaći drugi put.
četvrtak, 03.05.2007.
Odjebenica
Dolazim jutros u poštu, po tko zna koji put podignuti nešto što lijeni poštar ne želi uručiti nego samo ostavi obavijest. Tu i tamo ga vidim kako se gega sa svojih 120 kila i s cigaretom u ruci. Ne bi mu bilo loše da malo šeta stubištem ili da bar pozvoni. Na šalteru nadrkana babetitina traži osobnu. Pokušavam joj objasniti, spominjem kako sam pokraden, pokazujem novoizvađenu vozačku, recitiram JMBG... Ništa, sarkastičan komentar dođite ili sa osobnom ili s putovnicom. I što sad, opet sutra u jutro doći, proći poznatim putem i nadati se da nije sudski poziv ili kazna u pitanju.
