DNEVNIK USAMLJENOG TATE
Je li je potrebno spomenuti kako je teško ovu moju temu staviti na papir? Jer je, teško je. Jako.
Ali hajde, negdje treba početi..
Dakle, prošlo je nešto više od mjesec i pol od početka tuge i boli. Imam 30 i kusur godina i susreo sam se do sada sa nekoliko vrsta takvih tjeskoba. Ali niti jedno to životno razočaranje se ne može usporediti sa ovime. Imam curicu. Prekrasnu malu djevojčicu. Koliko je volim to je je nemoguće napisati. Beskrajno. Koliko volim provoditi vrijeme s njom, nemoguće je opisati. Beskrajno.
Volim sve na njoj. Te prekrasne plave zavodljive oči, taj šarmerski osmijeh, mekanu kosicu koja je u više nijansi smeđe boje, male bucmaste prstiće, mekanu guzu. Sve volim. Beskrajno.
Samo razmišljanje o njoj mi otežava disanje i stvara dodatne suze za koje se pitam hoće li ikada presušiti. Kako bih želio da je sada pored mene. Samo da me jednom pozove „tata,” samo da jednom propuže pored mene. Joj kako to volim. Beskrajno.
Ali na žalost, danas ove nedjelje, to malo prekrasno dijete provodi vrijeme sa majkom.
Da..dobro ste pretpostavili. Mama i tata ne žive skupa. Oni se razvode.
Valja napomenuti da je razlog i krivac jasan kao dan. Ja sam kriv. Ja ja i samo ja.
Razlog je prevara. Muška svinja. To sam ja. Glavom i bradom.
Čak sam dobio priliku da krenemo iz početka, na ime djeteta, ali nakon malo manje od godinu dana, majka je ipak zaključila da se više ne može boriti sa duhovima prošlosti. Bilo je to čak i skoro pa idealnih nekoliko mjeseci ali eto, unutra je kuhalo. I puklo.
I evo me danas, uz pozadinske zvukove Phil Collinsa i Bryana Adamsa, sa očima punih suza, pišem ove riječi u nadi da će mi biti lakše.
Nije, nije mi lakše. Čak mi je i gore.
Svaki dan se zapitam je li uopće ima smisla nastaviti živjeti. Svaki dan ne nadam da ću lakše zaspati. Svaki dan se zapitam zašto da se dignem iz kreveta nakon vrlo kratkog sna.
I baš svaki dan si kažem: „Pa imaš razlog..ONA je tvoj razlog.”
I smirim se. Na kratko, ali se smirim. Živim u nadi da će mi jednog dana dijete oprostiti što sam joj uništio obitelj. Koliko se nadam, toliko se i bojim da se to neće dogoditi.
Moje tjedni više nemaju sedam već tri dana. To su oni dani kada na par sati mogu provesti vrijeme sa svojom srećom. Kako je to malo. Kako je to ništa. Dva puta po dva sata kroz tjedan i pet ili šest sati kroz vikend. Užas kako je to malo. Jedna teta u vrtiću ima privilegiju više se družiti sa mojom kćeri nego ja. Deda i baka koji žive na istoj adresi kao i dijete, oni također. I svi drugi sa mamine strane. Ako im se želi. A ja? Tata? Samo onoliko koliko mama dozvoli.
Na žalost, bila nam je malička bolesna..klasika, vrtićke bolesti. Normalno, dijete je bubano i nejde iz kuće u koju ja imam zabranu ući. Jer ako se ja i žena razilazimo, nemam ja više šta dolaziti u to dvorište.
Da, biti ću pametniji, svaki put ću probati biti. Samo zato jer ne želim da mi dijete gleda kojekakve cirkuse zato jer neki ne razlikuju partnerski odnos i roditeljski. Znam da je taj partnerski odnos skroz narušen i da je zbog velikog bijesa usmjerenog na moju adresu nemoguće racionalno razmišljati. Ali to je sasvim druga tema o kojoj mi se ne da pisati. Na žalost, srećica je bila bolesna i nisam je vidio. Zagrlio. Utješio. Sram me zbog toga.
Želim pisati o „miss L” kako ću je zvati ovdje.
L označava „love” i naravno prvo slovo njenog prekrasnog imena.
Imam zgodnu anegdotu još iz davnih dana dok smo ja i mama miss L hodali.
Mislim da je bio drugi ili treći dejt.. i nešto smo pričali o imenima djece.
Upravo svira Elton John..Can you feel the love tonight..
..ne, ne osjećam je. „Love” je daleko od mene, hvala što si me podsjetio Eltone Đone.
Sad nakon što sam si obrisao novu navalu suza, da se vratim na imena djece.
Dakle, mi na dejtu, pričamo o djeci, kada djeca, koliko djece i slično.
A ja ispalim da znam kako će mi se kćeri zvati. Istina živa. Naveo sam dva ženska imena, oba su počinjala na L. I tako, cirka četiri godine poslije, rodila se miss L.
Kakva sreća. Najveća. Sanjao sam o njoj.
I danas, nešto više od 14 mjeseci od njenog rođenja, oplakujem njeno ime koje mi visi nasred unajmljenog dnevnog boravka omeđenog sa puno njenih fotografija.
Volim je fotkat i snimat. Mogu čak reći da sam opsjednut njenim fotografijama. Želim imati zabilježene sve zajedničke trenutke. I mislim da mogu reći da i imam. Od dana kada se rodila.
Preko četiri tisuće fotografija i petsto video zapisa. Svaki dan ih pregledavam. Ali baš svaki.
Rado se sjetim svih trenutaka. I onda dođe taj sudbonosni dan kada više nemam što fotkati. Ili bar ne svaki dan. Nemam više siječanja. Razrijedila su se. Kako ću joj samo jedan dan moći to objasniti? Što ću joj reći? Kako uopće složiti rečenicu? Jel će reći da mi ne oprašta što sam joj razočarao mamu i uništio obitelj ili će reći: „Tata, prošlost je prošlost, ti si uvijek tu za mene, hvala ti na tome i da naravno, opraštam ti.” Bojim se tog dana.
Ona četiri dana u tjednu kada je ne mogu vidjeti, tražim od mame da se vidimo video pozivom.
Danas u kafiću pijem kavu i čitam novine kad ono dolazi mi video poziv. Brzo uštekam slušalice i prihvaćam poziv. I eno je. Sva nasmijana. Probudila se upravo. Zaigrana je i vesela. I smije se svom tati. Sretna je što vidi tatu. Smije mi se i dalje. Želi primiti mobitel i poljubiti me. A mene nema. Ja pričam sa nekog malog ekrana. Kao da je izazivam. Jer i sebe izazivam.
A što si to dijete misli?! Zašto moj tata nije pored mene svaki dan jer ga ja trebam svaki dan?! Zašto me moj tata izbjegava?! Zašto se moj tata više ne igra sa mnom svaki dan kao što se prije igrao?! Zašto više ne pleše sa mnom, igra se skrivača i lovice, zašto me više uopće ne želi okupati, zašto više ne spava sa mnom, zašto više nije pored mene kad se probudim vesela ili uplakana, zašto me više ne nosi kad mi rastu zubi, kad sam bolesna ga uopće nema.. voli li me moj tata uopće?
Zašto mi je tata postao stranac u životu??? Zašto tata???
A zove me tata.. ali koliko još će me tako zvati..?!?!?
S jedne strane mi je drago što je još tako mala pa će joj to sve ubrzo postati normalno..
A s druge strane želio bih da je veća da joj mogu nekako objasniti da se moja ljubav prema njoj nije umanjila ni trenutka već da jednostavno tata i mama više ne mogu živjeti skupa. I da ću biti tu za nju svaki puta kad će htjeti.
Ali ne razumije. Već se vidno ljuti na mene.
Ona je još jednostavno mala i komunicira gestikulacijama. A te geste su se jako promijenile.
Kad je kupim u vrtiću, prvo pokaže oduševljenje što me vidi a onda uslijedi jedno kraće durenje.
Pokazuje mi da se ljuti što se samo ponekad želim družiti sa njom. A ja joj pokušam objasniti da je tata voli i da bi najviše na svijetu volio da je mogu svaki dan pokupiti u vrtiću i provesti svo vrijeme ostatka dana i na kraju poslati je u svijet snova. Ali što kad me ne razumije. Ljuti se i dalje.
Ali hajde, brzo se zaigramo i onda uslijedi odobravanje što sam sad tu. Ali kratko.
Tih dva sata prođe dok si rekao keks. Malo se igramo, malo gledamo fotografije dok je bila mala, malo gledamo fotografije dok su mama i tata bili zaljubljeni, malo gledamo crtiće, malo jedemo.. sve po malo i pa pa. Vrijeme je da te vozim mami. A ona sretna. Sretna je jer ide pa pa. To voli. Voli se voziti, voli ići po svud. Ista je tata. I to me veseli. I tata voli aktivno provoditi vrijeme. Zato se veselim svim tim trenucima kad će biti veća. Da možemo skupa šalabajzat okolo. Parkovi, planine, mora i doline. Jedva čekam. I jedva čekam vikend. Zato jer jedan dan u vikendu mogu provest s njom pola dana. Joj što to volim.
Uopće ne trebam spominjati kako mi je ova situacija donijela abnormalnu demotiviranost na poslu. Neda mi se ništa. Samo razmišljam o tome što mi dijete radi i da li je sretna. Kroz tjedan sanjam o tom jednom danu u vikendu, u nedjelju navečer ili ti ga sad..razmišljam o našem idućem druženju a najviše idućem vikendu. Jer tad možemo nešto kvalitetnije provesti vrijeme. Cijeli tjedan razmišljam kako provesti tih pet sati da dijete bude sretno i da se podružimo u smijehu i veselju. I još jedna stvar me izrazito veseli koju volim dok je sa mnom na taj vikend dan. A to je spavanje.
Kao i svako dijete, miss L spava popodne. Tu naviku je stekla u vrtiću. Ne mogu niti opisati koliko je volim uspavljivati. Imam osjećaj da je to jedna radnja u kojoj u ovom slučaju, tata i kćer, osjećaju osobitu povezanost. Mislim da ne možeš zaspati ako nisi opušten, miran, siguran..
A ona, kad mi se onako nasloni na rame i opusti se, kad uz moje lagane plesne korake i stihove pjesmica koje sam osmislio samo za nju, kad zaspi.. Nema ništa ljepše. Kakva je to prisnost.
Taj lagani zvuk njenog mirnog disanja, taj osjećaj njenog trbuha koji se diže i spušta na mojim rebrima. Za to živim. I onda je spustim na krevet i legnem pored nje. I gledam je. I uživam.
Sretan sam zato jer je i u mojoj prisutnosti doživjela spokoj. Znači da se ne ljuti na mene. Bar ne sad. Gledam je, smijem se i plačem u isto vrijeme. Smijem se zato jer je sretna. Plačem zato jer je navečer neću vidjeti dok spava. Niti sutra navečer. Niti prekosutra. Tko zna kada.
I sad plačem jer znam da će uskoro na spavanje. I na kupanje prije spavanja. A ja neću moći prisustvovati tome. Možda će baš danas željeti tatu da je uspava jer joj fali. Možda baš danas.
Ali nikad nećemo saznati.
Ja se nadam da će sa osmijehom ući u svijet snova i da će si lijepo odspavati skroz do jutra da napuni baterije za novi dan u vrtiću. Ja se nadam da će sanjati naše neke lijepe trenutke. Ja se nadam da me voli.
Miss L, čekam te na idućem plesu. Upravo svira naša stvar. Volim te. Tata.lim te. Tata.lim te. Tata.lim te. Tata.
