Zdenkov kulturni kombi

srijeda, 27.03.2019.

A vrijeme bolno prolazi


Plač je bio ozbiljan.

Ne onaj površan, kakve povremeno sretnemo, ni dječji ni - pardonček na proglašavanju površnim, oni koji prežive kasnije se smiju - ljubavnički. Ni onaj od udarca, niti od uzbuđenja…

Baš ozbiljan. Ozbiljan i dubok.

He took his seat on the foreign train
He thought it pleasant to travel again
Mindful of the journey's end
He read again the letter from his friend

Time passed as it often does


Ne trebaju to biti strana ni duga putovanja, običan gradski autobus ili tramvaj donosi kojekakve vidike i uzbuđenja, samo ako se dostatno zagledamo. Za promjenu, umjesto ekrana - rijetko, ali postoje i takvi ljudi, ponekad svjesno, ponekad po kazni, s vremena na vrijeme nastojim biti jedan od njih.

The seat was hard, the carriage fetid
He was dressed for summer, but still he sweated
It was better than being home
Feeling the cold, and living alone

Time passed slowly


Postoje mjesta koja izbjegavam, a Institut je definitivno jedno od njih. Bezlična, siva zgrada tužnih sudbina usput mi je odnedavno, između stajališta i ureda.

No ne idem tim putem. Gotovo nikad ne idem tim putem, kako ne bih vidio ono što sam vidio danas.

Around him people spoke in French
Despite schooldays it made no sense
Occasional stares caught his eye
He was tempted to smile, but

Being shy, time passed


Postoje te neke pjesme izdvojene od glazbe, veće od nje, kad su bez nje.

Ova je od grupe Wire, zove se The Other Window i, poput mnogih drugih, za nju sam saznao mnogo prije no što sam je uistinu i čuo, preko Dragoslava Andrića i njegovih „Stereo stihova“.

Poput nemalog broja pjesama odande, i ova mi je ostala draža na papiru, ne zato što s dodanom glazbom ne bi bila sjajna, nego zato što takva više nije bila moja. Svoju sam odavno sam skladao i stvorio - i još je ovdje, u glavi.

When he looked through the window
For the thousandth time
He saw a black horse fighting for its life

In a barbed wire fence
Fatally tangled
The more it strled
The more it strangled

Time sped up


Bili su dvoje, no ipak je bila sama. Kasne dvadesete, rane tridesete, on ju je zagrlio snažno. Mnogo veći od nje, doimalo se nekako trapavo, nezgrapno. I uzaludno.

A ona je plakala.

S istinskim bolom i užasom na licu, onim koji je ostavio grč u želucu čak i slučajnog svjedoka, prolaznika na putu od ljekarne prema Konzumu.

Zamišljam rezultate, njezine, nekog bliskog… u nekom romantičnom filmu možda čak i njegove. Neumitne i konačne nalaze, bez osobite - ako ikakve - nade u izlaz.

Možda se varam, možda je to bilo nešto posve drugo, a ja sam sve pogrešno interpretirao…

Možda, no sumnjam.

He turned away
What could he do?
The other window had a nicer view

Time passed painfully
Time passed painfully
Time passed painfully


Odšetao sam do semafora, do mjesta koje mi je godinama izazivalo sličan grč u želucu kada bih god prošao pored njega. Sada se više ni ne sjetim Zida, i nek su ga premjestili, ne trebaju nam grčevi i sjećanja nego blaženi zaborav vremena. I drukčiji vidici.

Pričekao sam zeleno, prešao preko ceste, kupio kartu za sreću u jednom pravcu, konzervu mesnog nareska, sir s vrhnjem i kornet sladoleda od vanilije.

Drugi je prozor nudio ljepše vidike.

- 21:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 15.08.2017.

47

Neki od nas su stigli onamo, drugi nisu. U malo drukčijoj konstelaciji, mogli su i oni, pa je red da se prisjetimo poneke od tih moguće-nemogućih priča…

1. 47., Judeja

Isus je podigao glavu i zamišljeno nekoliko minuta zurio u maglom zastrte obrise Maslinske gore, ondje u daljini. Izvana, nije se imao na mnogo što požaliti. Imao je dobro zaposlenje, u državnoj službi, kao dobavljač sapuna i higijenskih potrepština za ured rimskog namjesnika - a tip je bio naprosto opsjednut čestim i temeljitim pranjem ruku. Supruga, Marija Magdalena, još se i više nego dobro držala za svoje godine, a i sinovi Petar i Šimun bili su razmjerno dobra djeca, stariji će, eto, nagodinu i u srednju krenuti. Znao je da ljudi iza leđa pričaju kako je malo pretjerano sklon vinu, no nije ga se ticalo. Već godinama nije bilo suše, pa je vode bilo u izobilju. Ipak, osjećao je neku čudnu prazninu u sebi, prijatelj Lazar mu je govorio kako je riječ samo o krizi srednjih godina i da bi si trebao kupiti kakva lagana sportska kolica s jednom osovinom, poput onih kakva je vozio njihov znanac Ben Hur. No Isus je znao da nije riječ samo o tome, pogotovo kada bi ovako zastao i pogledao prema Golgoti - nekako je osjećao kao da je propustio nešto veliko u životu, samo nije znao što. Slegnuo je ramenima, uzeo bokal i zagrabio izvorske vode. Baš poput svih smrtnika, nije vidio razloga zašto se ne napiti za svoj rođendan.

2. 1803., Austrija

U carskim tamnicama nisu osobito brinuli o grijanju, pa se zatvorenik broj 14857, Wolfgang Amadeus Mozart, u popriličnoj mjeri smrzavao, a zima je bila jedna od hladnijih. Baš kao prethodnih nekoliko, dočekao ih je u tamnici, srećom mirnije nego kada je s njim u ćeliji bio onaj grozni Ludwig, oglušio dabogda, koji se samo sprdao s njegovim pričama i uspomenama o slavi i lijepim danima. Duboko je potisnuo u sebi sjećanje na noći kada bi ga pozvao „Kompozitor! Dođi vamo odsvirati malu noćnu muziku na mojoj frulici…“, sretan što je to sada bila prošlost. Bio je posve svjestan da će i ostatak života provesti kao uznik, ipak je počinio strašan zločin, u napadu ljubomore i bijesa otrovavši onog svima omiljenog Digića, dvorskog kompozitora. Zapravo je bilo čudo da ga nisu i pogubili, šteta što nisu, pomislio je, okrenuvši se na tvrdoj drvenoj postelji s tek malo smrdljive slame, kakav mu je nakon svega ispao život, poželio bi da napokon dođe vrijeme za rekvijem.

3. 1900., Provansa

Mediteranski začini sve su intenzivnije mirisali, počinjalo je proljeće i vrijeme je bilo ugodno, daleko ugodnije nego gore na Sjeveru, kojeg je prezirao iz dna duše, makar se rodio - greškom, doduše, bio je sve uvjereniji, kako je vrijeme odmicalo - ondje, u toj ravnoj i sivoj pripizdini. Sivoj, ma koliko je umjetno kolorizirali nasadima cvijeća, ništa se od tih protuprirodnih boja nije moglo mjeriti s intenzitetom stvarnih, istinskih doživljaja ovdje u okolici Arlesa. Kako bi se u potpunosti koncentrirao samo na te boje, Vincent van Gogh namjerno si je pokušao uništiti sva ostala osjetila: odrezao si je prvo jedno, a nekoliko godina kasnije i drugo uho; nalijevao si je kipući grog u usta da sprži okusne pupoljke na jeziku; a što je sve pošmrkao u uzaludnom pokušaju da uništi i osjet njuha, previše je i za nabrojati - bio je mnogo puta u iskušenju da si otfikari i surlu, ali ipak je bio preponosan, zamislio je kako bi to izgledalo i njegova mu vizualna tankoćutnost nije dozvolila, naprosto mu bradica, koju nije bio spreman žrtvovati, ne bi tako dobro stajala da nije bilo vizualnog kontrapunkta njegove nizozemske kljuke. Kako god, provansalskoj mješavini mirisa nije mogao uteći, mada ju je pokušavao ignorirati, pogleda uzdignutog u nebo i očiju zatravljenih nevjerojatno prekrasnim prizorom kovitlaca zvijezda. Hodao je cestom, malen ispod njih i uživao, posve nesvjestan buke koju je stvarao smrtonosni čelični stroj koji se približavao iza njegovih leđa…

4. 1936., Austrija

Mercédes von Weigl, rođena Jellinek, zadigla je suknju i prekoračila preko pljuvačke, koja je prizemljila ispred nje nekoliko sekunda ranije. Beč nije bio Njemačka, ne još zasad, pomislila je, ali ni ovdje nisu voljeli Židove. U mladosti bi se možda ražestila zbog toga i ušla u neku argumentiranu raspravu s prijateljima prvog supruga, onog idiotskog baruna bez umjetničke vizije, no sada joj je bilo svejedno. Znala je da umire, rak kostiju, koji se čudom povukao prije sedam godina, kada su joj preporučili one čudne, smiješne cigarete koje je otada nimalo damski tamanila, ipak se vratio i sve jasnije joj davao do znanja da neće uzaludno živa dočekati Anschluss. I neki se dan samo ironično osmjehnula kada je vidjela na kino žurnalu kako onog pizdeka sa smiješnim brčićima pompozno voze u crnom automobilu nazvanom po njoj, Židovki. Automobila kojeg je toliko puta proklinjala i smatrala odgovornim za sve ružno što joj se izdogađalo u toj mizeriji od života, još od one davne proljetne večeri kada joj je otac, prokleta neodgovorna budala, kao jedanaestogodišnjoj curici dao da se okuša za upravljačem, ondje u blizini Arlesa. Moć austrougarskog konzula u Nici bila je dostatna da zataška skandal, nitko nikada nije potegao pitanje oko tog ludog Nizozemca, no Mercédes se godinama znala buditi oznojena i prestravljena, znajući da je još kao djevojčica ubila čovjeka. Pitala se nije li baš zato kažnjavala samu sebe i napustila imućnog baruna zbog siromašne niškoristi od umjetnika, s kojim je sada živjela, no ionako je već bilo svejedno, rak joj je proždirao kosti. Zatvorila je oči i tada joj se, najednom, nakon toliko godina, u glavu vratila slika onog prekrasnog, nikada zvijezdama napučenijeg neba u koje se kao djevojčica zagledala, umjesto u cestu, za upravljačem očevog automobila.

5. 1944., Pacifik

„Danas mi je možda čak i rođendan.“ - pomislila je gledajući u ocean. I inače je dosta gledala u ocean. Otočić na kojem je provela zadnjih sedam godina bio je uistinu malen, nije bio upisan ni na kartama koje je imala kada je letjela prema Howlandu. A imala je najbolje dostupne karte, ona, Amelia Earhart, ljubimica Amerike i svijeta. Sumnjala je da se u svijetu kartografije išta promijenilo otada, nije vidjela ni žive duše u sedam godina, ovo je mjesto bilo toliko izvan svih ruta plovidbe i leta da se do njega moglo doći samo čistom slučajnošću, zajebanim spletom okolnosti kakav je nju doveo ovamo, na mjesto na kojem je moguće preživjeti, ali ne i živjeti. A tada se dogodilo nemoguće. Nepogrešivo je prepoznala zvuk, mada je dopirao iz velike daljine. Avionski motor! Uistinu, nekoliko minuta kasnije metalna se ptica pojavila, najljepše što je ikada vidjela. Avion je, prepoznala je, frenetično mašući i skačući po sprudu imao japanske oznake. „Sjajno! Civilizirana, prijateljska zemlja.“ - pomislila je. Morao ju je vidjeti, mada je samo produžio, ne pokazujući to ni sa čime. Pomoć je, bila je čvrsto uvjerena, sada napokon na putu.

6. 1944., Pacifik

Kapetan Noriaki Mishima bio je bolno svjestan toga da je najstariji među japanskim pilotima, i da se mladost neće vratiti. Danas mu je, uostalom, bio već četrdeset i sedmi rođendan, ujedno, znao je to, i posljednji. Nije se imao čemu vratiti, u Tokiju je, doduše, ostavio nekoga koga je volio, ali mu vojnička čast nikada nije dozvolila da to i iskaže. Prema tom se mladiću ponašao zaštitnički, podržavao je njegove interese i talente, pokušao ga okuražiti u izučavanju borilačkih vještina i realizaciji Noriakiju očiglednog, iznimnog spisateljskog talenta, ali ga nikada nije ni na koji način pokušao navesti ni na kakav čin fizičke bliskosti, ma koliko žudio za time. Smatrao je, pogrešno, da ni njegovi kolege piloti ne znaju ništa o njegovim sklonostima i žudnjama, ne pitajući se zašto je samo on digao ruku za ovaj novi, suludi zadatak. Znao je, nije bio glup, da Japan, gotovo nepojmljivo, gubi rat i nije želio saznati kako će dom izgledati kada sva ta sranja završe. Sada se našao ovdje, u pacifičkoj zabiti, tražeći američki brod ka kojem će se strmopizditi i uništiti ga, ginući i sam pritom. Gotovo da je tek krajičkom oka registrirao da se ispod njega nalazi neki otok - otkuda ovdje, bio je prilično siguran da ga nema na kartama - i da neka bijela žena skače po plaži, mašući prema njemu. Prekasno, sestro, prekasno, sve je gotovo, sve je odavno gotovo. Nadao se samo da će malom Yukiu biti bolje u životu nego što je bilo njemu i da neće nikada doći do toga da mora podići ruku na sebe od razočaranja, bilo s tuđom japanskom sabljom, bilo sa svojim malim privatnim američkim brodom, poput onoga čiji se obris počeo pomaljati ispred njega.

7. 2017, Hrvatska

Neke priče ipak valja zadržati za sebe.

- 14:03 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 08.03.2017.

Osmi mart


Kada god dođe ovaj datum i krenu sve te priče o tome kako bi se trebalo odnositi prema njemu, što činiti, a što ne činiti, dođe mi u glavu neki tip zbunjenosti, miješani osjećaj krivnje i čuđenja. S jedne strane, uvijek me iznova fascinira, kao i na području bilo kojeg tipa prava, rodnih, svjetonazorskih ili nekih trećih, koliko je stvari za koje sam nekako desetljećima mislio da su samorazumljive u praksi posve drukčije većinski percipirano. S druge, bude mi užasno krivo kad se prisjetim svih onih situacija tijekom godine u kojima se i sam ponašam kao prokleti patrijarhalni gad, a naravno da ih ima, i to mnogo više no što bih želio… Uza sve to sam, naravno, i lijeno, inertno đubre koje ne talasa, pa ne idem ni po raznim marševima, paradama i prosvjedima ni tada kada se u potpunosti slažem s ciljevima za koje se zalažu. Mada mi se, istina, nerijetko čini da se na takvim manifestacijama načelno gubi onaj „vive la difference“ moment, koji je isto vrlo značajan u životu.

Zapravo se moj odnos prema većini ozbiljnih tema savršeno može opisati jednom davnom raspravom u kojoj (ni)sam sudjelovao. Bili smo u sedmom razredu i imali SRZ (za mlađe, sat razredne zajednice), na kojem se povela diskusija o muško-ženskim odnosima. Kao fusnotu, spominjem osupnutost saznanjem da je jedna cura iz razreda (naravno, udat će se malo iza osamnaeste) javno izrazila oduševljenje odnosom nekih svojih susjeda, gdje bi žena svakog dana dočekala muža na povratku s posla s lavorom vode i oprala mu noge! Doduše, kad bolje promislim, nešto se slično i meni događalo prošlog ljeta nekoliko tjedana, no nadam se da je operacija radi koje se nisam smio ni mogao saginjati ipak kakvo-takvo opravdanje…
Elem, SRZ… Na dva se uzastopna sata vodila žustra debata, u kojoj ja nisam rekao niti riječi. Glavni su konverzanti bili Željka, koja je branila ženska stanovišta, i Tomica, koji je branio muška. Ono što je zanimljivo jest da je na svakom od satova jedna od strana, ako smijem tako reći, „pobijedila“, iznoseći više argumenata u žensku/mušku korist i ostavivši drugu bez teksta. Nekim slučajem, na jednom od satova, onom gdje su ženski argumenti dominirali, zatekao sam se sjedeći pored Željke, a na drugom, s povoljnijim raspletom po muške, pored Tomice… Ne znam bih li se zapravo trebao ponositi time ili biti zgrožen, ali eto, i sa 14 sam mogao sagledati sve iz dvije perspektive te argumentirati (i došapnuti) stavove u korist i jednog i drugog viđenja.

Ta će me sposobnost pratiti kroz život i u mnogim situacijama se pokazati kao ograničavajući faktor - jednostavnije je, zapravo, biti sposoban odabrati stranu i ne razmišljati više nakon toga. I dan danas me čudi što tijekom rata nisam popio batine ili metak upravo zbog toga što nisam želio jasno odabrati stranu - odnosno, odabravši je stjecajem povijesnih okolnosti (jebiga, „oni“ su napadali, a „mi“ se branili) i dalje ne tajio da nisam baš posve sklon toj podjeli ni odluci. I u poslu, i u privatnom životu, nema polja gdje mi ta ekstremna ambivalentnost nije u nekom trenu odmogla, pa ipak, ne mogu si pomoći, čak ni u situacijama gdje je više-manje sve jasno ne želim postati aktivist, nego cinično sagledati obje strane, slegnuti ramenima i ugodno se smjestiti negdje sa strane, promatrajući razvoj situacije.

- 15:40 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 09.11.2016.

Dan bez automobila

Tražeći nešto drugo, naletio sam na jedan svoj stari tekst, kolumnu iz časopisa EVO, objavljenu prije podosta godina.Smrznuo sam se čitajući je, ne zato što je zazimilo (a jest), nego podsjećajući se koliko sam, nažalost, bio u pravu i koliko tek mogu očekivati daljnje obistinjavanje napisanog...

Pa evo...


Stjecajem okolnosti, ovomjesečnu kolumnu pišem upravo na zlokobni datum, 22. rujna. Zašto bi taj datum trebao biti zlokoban? Svakako ne zato što zvuči kao logičan nastavak 11. rujna i neki bi zloguki prorok mogao očekivati da se baš danas dogodi neki novi veliki teroristički napad. Zlokoban je, za mene, zato što se danas obilježava Europski dan bez automobila, nominalno časna i hvalevrijedna akcija, no istovremeno i ideja iza koje stoje neke nimalo mi simpatične i drage sile. Zanimljivo je kako sam u medijima naišao na mnogo više obavijesti o odvijanju dana bez automobila, nego o obilježavanju svjetskog dana borbe protiv nasilja nad ženama, koji pada na isti dan. Izgleda da je prosječnom uredniku vijesti bliža ideja o tome da ostavi auto u garaži, pješke ode do birtije i onda fino doma navečer izlema suprugu za laku noć od toga da s njom u ljubavnoj idili uz cvrkut ptičica s autom pođe na piknik u kakav ekološki rezervat ili park prirode. Na neko od onih mjesta gdje se podozrivo, ispod oka, kao i u centrima gradova, gleda na te zle metalne kutije koje proširuju ozonsku rupu i smetaju penzionerima koji su se, eto, nakon dvadeset i osam godina sreli upravo nasred pješačkog prijelaza i sad bi se htjeli lijepo pospominjati, pa im nije jasno zašto neki idiot tako sumanuto pritišće trubu dok oni laprdaju o zajedničkim uspomenama sa sindikalnih izleta na Kozaru i Sutjesku, veselo mašući cekerima punima jutrošnjeg špeceraja dok stvaraju nepotreban prometni čep koji se proteže niz četiri bloka.

Da se razumijemo, iza ideje o danu bez automobila stoje naoko hvalevrijedne zamisli o zajednicama budućnosti u kojima će ljudi raditi i moći nabaviti sve potrepštine unutar kratkih relacija, pa im automobili neće ni biti potrebni. Dakle, otprilike kao u naseobinama kmetova za vrijeme feudalizma... Do pojave automobila svako je putovanje, pa makar i u deset kilometara udaljeno drugo selo, bila svojevrsna avantura. Danas je, iako ne mogu reći da mi u neku ruku ne nedostaje taj tračak avanture i faktora nepoznatog, putovanje postalo način života. Postoje, naravno, pojedinci, vrlo mnogo njih, koji zadovoljavaju svoje potrebe unutar malih zajednica i koji si organiziraju živote tako da nikada, ako baš ne moraju, ne napuštaju svoje selo, otok, gradić, kvart... Upoznao sam mnogo takvih i u principu imam negativnije mišljenje o njima nego o onima koji putuju. Ne računam ovdje, dakako one, koji zbog nekog objektivnog hendikepa (fizičke, financijske ili neke treće prirode) ne mogu putovati, pa to čine u mislima, mašti, putem Interneta, knjiga... Govorim o onima koji se plaše putovanja i svega izvan vlastitih malih svjetova, koji odahnu kada se vrate u svoju kuću, ulicu, kvart, grad, pa čak i državu. To su ljudi kojima u idealno po njih posloženom svijetu automobili uopće ne bi trebali. Užasnut sam idejom da ti ljudi malih radijusa kretanja i s njima povezanih malih pogleda na svijet zavladaju tim istim svijetom, nimalo nerealnom mogućnošću da u ne tako dalekoj budućnosti ograničenja kretanja postanu mnogo veća nego što su danas. Dijelom zbog mjesta kamo se više neće moći odlaziti automobilima, no još u mnogo većoj mjeri kroz porast cijena prijevoza i gubitak slobodnog vremena u bešćutnom kapitalizmu sutrašnjice. Da, plašim se da bi putovanja mogla postati luksuz, već danas mi se čini mnogo težim nego prije samo nekoliko godina iz čista mira odlučiti se sjesti u auto i nekamo odvesti radi vožnje same, ili razgledavanja prirode, nekih lokacija do kojih ne bih nikada došao u svijetu bez automobila.

Ova litanija, naravno, ne znači da sam protiv izbacivanja automobila iz centra grada i stvaranja pješačkih zona: to je neminovnost svijeta u kojem se milijun ljudi gura u prostor čija je osnovna infrastruktura prije stoljeća ili dva bila zamišljena za njih nekoliko tisuća. Ipak, uočavam da me pješačka gužva, automobilska gužva, skupoća povremenog javnog prijevoza i parkiranja neumitno sve više otuđuju od centra Zagreba. Danas me se, ma koliko oduvijek tvrdio da mrzim planinarenje, može vidjeti na Sljemenu, jer uživam i u vožnji do vrha i u šetnjama pustim predjelima, posebice kad se čovjek odmakne od onih nekoliko standardnih planinarskih staza. Dan s automobilom, koji mi omogućuje dolazak do mjesta gdje ću moći mirno i dugo šetati bez automobila, pa se opet njime vratiti do mjesta gdje su mi krevet, odjeća i higijenske potrepštine (kolokvijalno rečeno, doma) – koliko je to neusporedivo ljepše od nametnutog dana nasilja nad automobilistima! Povijesno gledano, automobil je toliko pomogao u širenju ljudskih horizonata u zadnjih stotinjak godina da borbu protiv njega mogu poticati samo one sile koje dobro znaju kako je mnogo lakše vladati zbijenim, ograđenim selima u kojima svatko prije spavanja triput provjeri jesu li vrata zaključana, nego svijetom ljudi koji putuju.

- 00:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.08.2016.

Najljepše dječje banke



Trnoružica

Usprkos savjetima starijih i iskusnijih, mlada princeza odlučila je uzeti kredit kod „Vreteno banke“ sa rokom otplate od sto godina. Kamate su bile tolike da je tijekom otplatnog roka samo spavala, jer si nije mogla priuštiti izlaske niti ma što drugo. Ipak, izvukla se kad se u nju zaljubio uspješni vlasnik pečenjare „Princ“. Nije baš bila oduševljena njegovim poljupcima, no kad joj je obećao otplatiti kredit ako se uda za njega, razumno je pristala.

Tri praščića

Trojica braće posvađali su se oko nasljedstva i odlučili sagraditi svaki svoju kuću. Uzeli su kredite od banke i krenuli graditi. Prvi je brat angažirao građevinsku tvrtku „Slama d.o.o.“ i uplatio im iznos avansno, par dana prije no što im je Porezna sjela na račun i ovršila ih. Ostavši bez novaca, morao je prodati građevinsko zemljište da može nastaviti još dvadeset godina otplaćivati zajam. Drugi brat uložio je posuđeni novac u kupnju dionica toplica s ljekovitim blatom u Peruu, u što ga je uvjerio kolega iz firme, koji sam, naravno, nije uložio ništa. Ostao je bez svega, samo s višedesetljetnim kreditom. Treći brat uspio je nekako od posuđenih novaca skrpati nekakav kućerak, ali propala mu je ideja da u prizemlju otvori lokal za prodaju svinjetine, jer je onamo smjestio dvojicu osiromašene braće. Morao im je pomoći jer su si uzajamno bili jamci.

Pepeljuga

Mlada djevojka zarađivala je neku crkavicu na poslovima čišćenja obiteljskog pansiona, no maćeha i obje polusestre su je mrzile, jer im je odbila biti jamac. Stoga su joj uvijek uvaljivali noćnu smjenu kada su u gradu bile neke fešte i proslave, te nije imala društvenog života. Jednom joj je dopizdilo, pa je u kineskom dućanu kupila haljinu i cipelice i pozvala taksi, te otišla na ples. Ondje je upoznala mladog poduzetnika, vlasnika male privatne banke, te je plesala s njim. Plašeći se da materijal kineske haljine neće izdržati dulje od ponoći, a i da će je kučke skužiti, odjurila je s plesa rano, pri čemu je izgubila jednu cipelu. Bankar ju je našao i odlučio potražiti vlasnicu. Oženio se za prodavačicu lokalnog kineskog dućana, a nešto kasnije su angažirali i neku mladu curu koja mu se činila poznato da im dvaput tjedno očisti i opegla.

I tako dalje, zapravo je grozno lako preraditi svaku...

- 21:07 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< ožujak, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Budalaštine. S velikim B.
    Neuspješni pokušaji duhovitosti.
    I slično

Linkovi

Moje mudrolije

  • „Pakao, to su drugi!“
    Mudraci neki vele,
    No kad bolje razmislim
    I raj je od iste fele!