Dramatičan naslov, ali tema je još dramatičnija. Ovaj post je posvećen svima koji imaju djecu, planiraju imati djecu ili su nekim slučajem nekada i sami bili djeca.
Pitamo li se kakav utjecaj hrana kojom hranimo svoju djecu i prehrambene navike koje im usađujemo imaju na njihovo zdravlje već u (naj)ranijoj dobi? Dr. Natasha Campbell - McBride u svojoj knjizi
"Gut and Psychology Syndrome" tvrdi da je ova problematika apsolutno ključna za život i razvoj djeteta. Štoviše, iskustva govore da je dječja prehrana, tj. manjak zdrave crijevne mikroflore izravno povezan s raznim poremećajima u ponašanju, poput hiperaktivnosti, ADHD-a, agresivnosti te zdravstvenim poremećajima kao što su alergije, neurodermitis, atopijski dermatitis, disleksija, disgrafija, dispraksija pa čak i autizam. Već odavno se zna o utjecaju prehrane na zdravlje kardiovaskularnog sustava, kao i opasnostima od oboljenja dijabetesom i karcinomom.
Ako ste, kao i ja, generacija kojoj je u dječjoj dobi vrh prehrambene piramide predstavljala pizza, pommes frites i coca-cola, sigurno ste se (kao i ja) zapitali: u čemu je stvar, pa nikome od toga nije otpala ruka, noga ili glava?? U pravu ste, nije. Ili barem ja nisam čuo za takav slučaj.
No ipak, moramo napraviti distinkciju između djetinjstva prije 40 godina, 20 godina i danas.
U doba odrastanja naših roditelja pojam junk food jednostavno nije postojao. Hrana je bila puno manje dostupna, jelo se domaće i pripremljeno kod kuće. Slatkiši su bili luksuz koji su si rijetki rijetko mogli priuštiti.
Kad smo mi bili klinci već je bilo čokolade i bombona u izobilju, ali ne u ulozi prehrambenog artikla, već uglavnom u onoj deserta ili nagrade. Vukli smo roditelje za rukav da nas odvedu na pizzu ili ćevape, ali takav događaj je zahtjevao neku posebnu prigodu. U slobodno vrijeme smo trčali za loptom, nakon ručka se pilo mlijeko, a na rođendane se išlo da bismo se natrpali čipsom i smokijima. Istina, trpali su nas salamama i hrenovkama, ali ni tada zdrave namirnice nisu prije 20 godina bile nezdrave kao danas. Zrak je bio čišći. Voda je bila čišća. Nesretno ulje koje je nažalost zamijenilo mast pri pečenju se redovitije mijenjalo.
Povezano, sjećam se predavanja jednog profesora s Prehrambeno - biotehnološkog fakulteta, koji je rekao da dobar prehrambeni inženjer može napraviti hrenovku
bez trunke mesa!
Često o prošlim vremenima govorimo s nekom nostalgijom u romantičarskom tonu, bez puno objektivnosti. No kada govorimo o hrani, definitivno trebamo žaliti za prošlim vremenima - više zbog generacija koje dolaze nego zbog sebe.
Židovi imaju uzrečicu koja kaže:
"Odgajajući svoju djecu odgajaš i svoje unuke". Simptomatično je da u ovom modernom dobu zanemarujemo tako bitnu činjenicu. Ali tempo koji nas tjera da se bjesomučno borimo za golu egzistenciju i stres koji nas okružuje ne ostavljaju nam ni vremena ni živaca da se kvalitetno bavimo vlastitom djecom, i to ne samo u smislu socijalne strukture obitelji, već i u onom osnovnom egzistencijalnom.
Roditeljima koji se u Hrvatskoj smatraju sretnima jer imaju posao i rade 10 ili više sati dnevno je jednostavno lakše gurnuti djetetu neki pre-cooked obrok, nešto što je brzo, zadovoljava mirisom, okusom i popunjava njihove male tibice. Žurimo se obaviti kupovinu da bismo uopće stigli išta pripremiti, a istodobno nam klinci vrište pred glomaznim zidom punim slatkiša svih boja i oblika da im nešto kupimo. Pritisnuti nedostatkom vremena i strpljenja, lakše nam je dati par kuna za Kinder, Snickers, smokiće ili čips nego natezati se s njima.
Ujutro ih pošaljemo u vrtić ili školu i tamo ih dočeka nekakva salama, hrenovka, nesquick ili cao-cao. Ili im u torbu stavimo nekakvo pecivo, croissant i gazirani sok. Ipak, zna se da je glavni u razredu onaj koji ima najslađu i najviše reklamiranu užinu. Navečer više nemamo snage kemijati jer nas za par sati čeka novi radni dan pa samo ponovimo ručak ili eventualno gurnemo nešto "svježe" u mikrovalnu.
Još tužniji scenarij od ovoga su roditelji koji imaju vremena i mogućnosti, ali jednostavno nemaju interesa paziti na svoju prehranu pa ni na prehranu svog djeteta.
Alibi traže u kupnji nekakve voćne kašice ili "zdravih" pahuljica i samim time je za njih stvar riješena. Istovremeno, one brojčice kojima prethodi slovo "E" na etiketi svakog kupljenog proizvoda pričaju sasvim drugu priču u tijelu našeg djeteta.
Rezultat? Gotovo
70 000 debele ili pretile djece u dobi do 15 godina, što nas stavlja na
5. mjesto po pretilosti djece u odnosu na broj stanovnika na planeti!
I vic koji kaže: "Pita razrednik Petra:
- Petre, zašto nisi bio u četvrtak u školi?
Kaže Petar:
- Pa, imao sam važnu utakmicu!
Razrednik:
- Mogu li vidjeti ispričnicu?
Petar:
- Samo ako će vam je moj PlayStation napisat!"
Njihova budućnost je sve, samo ne svjetla. Opravdani blaženim (ne)znanjem, sustavno ih u punom smislu riječi trujemo i gradimo društvo koje će biti zadihano, bolesno, teško pokretno, desetkovano srčanim bolestima, dijabetesom i karcinomima, depresivno, niskog samopoštovanja, lošije kvalitete života i kraćeg životnog vijeka. To će se, naravno, odraziti na populacijsku i ekonomsku sliku Hrvatske, koja je ionako tamno, tamno siva.
Tko će biti kriv? Koga će jednoga dana ta djeca, danas-sutra odrasli ljudi, prozivati? Vladu? Crkvu? Trgovačke centre?
Ili svoje roditelje, koji su birali namirnice, pripremali obroke, hranili ih i samim time stvorili psihološke obrasce i prehrambene navike?
(jedna kockica = jedna žličica šećera)
Najzanimljivija stvar u svemu tome jest činjenica da hraniti se zdravo nije ni naporno ni skupo, što su nam najčešći argumenti za tezu da je zdrava prehrana izraz neiživljenosti dokonih besposličara. Hraniti se zdravo iziskuje samo malo dobre volje, par žlica informacija i prstohvat angažmana:
izbaciti iz kuhinje šećer, slatkiše, margarin, salame, hrenovke, čips, gazirana pića, ulje za pečenje... i zamijeniti ih medom, suhim voćem, putrom, suhim mesom, povrćem, vodom i domaćom masti.
To je prvi i ujedno najvažniji korak na putu prema zdravlju Vašeg djeteta i Vas samih. Sve ostalo je "viša matematika", kojom ćemo se baviti nekom drugom prilikom.
I zapamtite:
"Djeca su naša budućnost";
"Djeca su naše najveće blago";
"Nema odgovornijeg posla od roditeljstva"...
Ni teže bolesti od licemjerja.
Vaš Đus