vasko54

13.06.2021., nedjelja

Kao veliki ljubitelj Novaka Djokovica, a imao sam priliku sjediti s njim i popricati, za vrijeme Australian Opena. cini mi se da se sve veci broj ljudi, personificiraju s njim, podsvijesno misleci da pobjede Novakove, jesu i njihove pobjede, a po onoj staroj, kad moze on mogu i ja. Isto tako mislim da zivimo u nikad oholijem svijetu ljubomore prema boljima, jer prateci drustvene mreze, veliki broj komentara je nazalost, protiv Novaka, ili bolje receno, protiv neke od osobine njegove zene Jelene, koja je eto kriva za ovo ili ono. Nisam ni psiholog ni psihijatar, ali zakljucujem da zivot svjetski vrijednih, a humanih ljudi nije ni jednostavan ni lagan. Nijadan sportas na svijetu ne izdvaja vise za pomoc onima kojima je pomoc najpotrebnija, nijedan od svjetskih sportskih velikana nije clan vise humanitarnih i soicijalnih organizacija od Novaka, pa ipak, u najmanju ruku nije omiljen na Zapadu. Tu je odgovor jasan, Novak je iz tog ukletog Balkana, iznenada poremetio stoljetni raspored u teniskoj hijerarhiji, nekad je bijeli sport bio stvar prestiza anglosaksonske rase, van tog kruga, nije bilo igraca koji bi napravio dar mar, na svjetskoj tenoskoj pozornici, sportu princeza i princeva, bijelih klobuka i bljestavih zenskih sesira. Eto, zbrda s dola, udrobljeno, shvatio sam zasto Novaka ne vole. A, njega bas briga zbog toga...i tu je najveci. Mozda, upravo zbog toga.
- 13:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.05.2021., utorak

Zlatko i ja

Nevjerojatna zivotna prica, riplyjevska. Rodjeni u starom rodilistu, odrastali u susjedstvu u Pilama, udaljeni tri kucna broja, Zlatan Gavrilovic Kovac i ja nismo se ni culi ni vidjeli skoro 60 godina. I nadjemo se u Adelaide, prije nekoliko mjeseci. On protjeran iz Zagreba u kojem je zivio preko 20 g, a ja iz rodnog Grada. Popili smo kafu i kako smo nemirne duse, uvijek tragamo za novim, nepoznatim, nasli smo se na zajednickom projektu. On odlican plivac JUG-a i splitskih klubova, reprezentativac, a ja atleticar GOSK-Dubrovnika i splitskog ASK-a, on pomorac i filozof, ja ljubimac mora i pravnik. Zivot pise romane!
- 14:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

18.05.2021., utorak

Bio je...covjek....

Rado sam ga vidjao onako luckastog, nemirnog pogleda i jos nemirnijih pokreta. Mislim da nije imao neprijatelja i da je bio rado vidjen u sviom sredinama. Ali, nisam znao da je u dubini duse covjek koji je doboko nesretan Nismo prestajali s podmetanjme i oisporavanjem svega sto bi on predlozio. Ali, samo u sali. Dok nije skoncao, bacivsi se naglavu ispred kina Slavice na Boninovu. U dubinu, Nije stigao do kraja, zaustavila ga je izbocena stijena. Umro je par sati kasnije, ne dolazeci svijesti. Eto, tako je zavrsio svima dragi lik, Toto. Pocivaj u miru, jedan od simbola starog Dubrovnika, kojeg vise nema.
- 11:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #

11.05.2021., utorak

POSLIJE 25 GODINA

Prvi put poslije 25 godina, dolazim u rodni Dubrovnik. Dok klecim i ljubim slike svojih roditelja na grobu Boninovo, ovaj ciklus se zatvara. Kako vjerovati da je istina ono sto i mene dovodi u dilemu? Je li 25 godina proslo kao udarac dlanom od dlan ili je u tih 25 godina stalo sve ono sto mi se dogodilo. Ni sebi ne mogu vjerovati da je proslo vec 25 godina da nisam bio u Pilama, na Pilama, na Stradunu, u mojem Dubrovniku. Ali za sve to opisati, "Rat i mir" Lava Nikolajevica, bila bi kratka novela.

U ogromnoj celicnoj ptici, prepunoj pospanim putnicima, ciji mir remeti samo "povremeno" propadanje na putu prema kuci, tamo nad Indijskim oceanom, zaklinjem se sam sebi, necu, biti mogu cekati novih 25 godina.

A znam da mozda i nije tako, da mnogo puta nase zelje ne zavise od nas. Zivot me naucio, puno se toga dogadja van nasih zelja i nasih moci i sposobnosti. Zelje su u stvarnosti najcesce snovi, a snovi utopija.

Malo sam ili ni malo spavao do Adelaide. Kosmar u mojoj glavi traje.
- 04:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.04.2021., četvrtak

PREPARANDIJA

Preparandija je sigurno najveca i naslavnija skolska zgrada u Dubrovniku, u kojoj je dugo vremena smjesten Univerzitetski centar.

U pocetku sezdesetih godina proslog stoljeca, bila je u Preparandiji osnovna skola s jako puno razreda, a jedno odjeljenje, sto je nekako posebno bilo interesantno za nas ucenike, bila je sto bi se danas reklo, skola za ucenike sa specijalnim potrebama.

Nedaleko parka Gradac, pet minuta od rodne mi kuce, smjestena je izmedju zgrade Radio Dubrovnika, (koji odnedavno vise nije u toj vili) stambenog prostora na Kolorini i tadasnje zgrade Opcinskog suda.

Zanimljivo je da se moj zivot prvih dvanaest godina vrtio u krugu od par stotina metara, rodiliste, rodna kuca, ulaz u stari grad i skola, sve u blizini, nadohvat ruke. Istovremeno, blizina stare dubrovacke bolnice, jednom mi je kao djetetu spasila zivot, a doktor koji me je spasio, dr. Ilic, zivio je uz Preparandiju, dakle u istom, za mene zacaranom krugu.

Ne vjerujem da se puno Dubrovcana moze pohvaliti ovim podatkom.

U prvi razred sam krenuo 1960. godine a u razredu su uz mene bili: Veljko Ruskovic, Branko Silic, Vinko Dragojevic, Niksa Garvan, Tonci Trbuhovic, Goran Stampalija, Boro Savic, Boris Didovic,, Boris Kurilic,Milan Basic, Miho Kristic, Mirjana Kristovic,, Perica Tulic, Vesna Cucic, Jugoslava Matulovic, Mirjana Rilje, Dube Rakidzija, Maja Kunic, Marija Dedic, Anuska Kiridzija, Ivica Danicic i Katija Miloglav.

- 10:09 - Komentari (7) - Isprintaj - #

28.04.2021., srijeda

SRETNA NAM GODIŠNJICA!

Danas je 26 godina od dolaska u Australiju. Sa dvije torbe u ruci i jednim kuferom, supruga i dvije kćerke, dvanaest i deset godina, u velikoj ptici čeličnih krila, poslije leta preko pola Zemlje, stigli smo u terru incognitu.

Blještavilo aerodroma u Adelaide, značilo je kraj putovanja, ali i početak novog života, a grad na moru Dubrovnik, rodno mjesto svih nas, zamijenjeno je novim gradom na moru, Adelaideom.

Kulturološki šok, novi svijet, neki nepoznati ljudi. Ostalo je sve iza nas, rodni Grad, familja, prijatelji, uspomene. Treba početi iz početka, krenuti u život kad sam odradio više od pola života, u to sam siguran. Nije lako krenuti iznova u 41.godini, ali ono što se mora nije teško.

Hladno je i sunčano jutro, ovog 25. aprila 2021. Slično onom iz vremena od prije 26 godina. Drugih sličnosti nema. U dugoj smo kući, boljoj, većoj novijoj, nego onda. Kćeri su odavno odrasle, dvoje unučadi uljepšavaju nam život, stalno i neprekidno, a treće je na putu.

Sin, rođen u ovoj čudesnoj zemlji, diplomirao je pravo, radi i očekuje polaganje pravosudnog ispita. On je sa nama u kući, ostali najdraži blizu nas, ni pet minuta kolima.

Sjedimo, slavimo Ljubičin rođendan i godišnjicu dolaska u Australiju. Sretni i zadovoljni prijeđenim putem.

Na trenutke mislim kako je sve ovo brzo prošlo, a na trenutke ćini mi se da smo stigli sinoć. Neću misliti na bilo što drugo, nego da se kćerka za mjesec i po zdravo porodi, da nam se familja uveća, a onda,"soto voce" (ispod glasa) o nekim novim željama.

Necu ići tako daleko, neću okvir zadati u 26 godina. Do tada, puno je posla pred nama i preda mnom.

Kako je lijepo živjeti u Australiji. Ni korona nije poremetila taj osjećaj.

SRETNA NAM GODIŠNJICA. HAPPY ANIVERSARRY.

- 11:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #

21.04.2021., srijeda

NOSTALGIJA

Kako covjek stari, uspomene na djetinjstvo sve su jace a nostalgija za proslim vremenima, postaje svakodnevnica.

Ovo pisanje posvetio sam uspomeni na meni drage ljude kojih odavno nema, a koji su bili sastavni dio mojeg zivota u vremenima odrastanja.

Kako zaboraviti vrijeme kad je zivot bio radost, igranje, saznanje, ushicenje, kad je svaki novi dan znacio otkrivanje novog, zanimljivijeg, boljeg.


(Sa korice knjige)
- 16:49 - Komentari (10) - Isprintaj - #

IZGON IZ GRADA

Ima ljudi koji dobro koriste teske situacije, posebno ratno stanje. Dubrovnik je pocetkom devedesetih dozivio tragediju, svakako najvecu od II svjetskog rata, a opet je bilo onih koji su odlicno "plivali" u toj nesreci, a koji se danas prepoznaju kao ratni profiteri.

Oni su danas u Dubrovniku zasticene zivotinje, nazalost najveceg broja Dubrovcana. Oni mrznjom razaraju normalno tkivo Grada ne daju povratnicima da se vrate (i nemaju se gdje vratite, jer su im stambeni objekti unisteni ili sto je cesce, u njima ilegalno i trideset godine poslije rata, zive "domoljubi" pristigli iz druge drzave.

Po smrti moje majke 2/07/1992. u Splitu, gradu moje studentske i sportske mladosti, njezin je stan provaljen i u njemu do danas zive sestre Zdenka i Blazenka Ivanovic, na adresi I.G. Kovacica 91 u Gruzu. Ne znam, kao dugogodisnji odvjetnik, ni jedan primjer da se privatno vlasnistvo moze oduzeti nasilno, a upravo se to dogodilo s mojim stanom u Mokosici, Izmedju dolaca 11, kojeg sam kupio 1989. godine za svoju familju i sebe. Pod prijetnjom da cemo svi biti ubijeni, morali smo supruga, dvije kceri stare tada 5 i 7 godina, napustiti rodni Dubrovnik, slijedeci tako tuzne sudbine srpskih i "mijesanih" familja.

Za knjigu koju sam tim povodom napisao "Zabranjena zaborav" dobio sam mnoga hrvatska i medjunarodna priznanja, a knjigu je objavilo i Sveuciliste u Zagrebu, vijece za srpsku i hrvatsku suradnju.Inace, prvu knjigu,napisanu jos 1995 godine, "Dubrovnik, adio…" pohvalio je medju ostalima i tadasnji predsjednik Hrvatske, dr. Ivo Josipovic. Nazalost, moj Dubrovnik i dalje stenje okovan raljama mrznje.

Ovih dana na godisnjicu stvaranja zlocinacke NDH, u naselju Mokosica, gdje se nalazi i moj privatno kupljeni stan, neki su suludi stanovnici "slavili" taj najsramotniji dogadjaj u povijesti Hrvata, a po prvi put je na jednom balkonu objesena i nacisticka, Hitlerova bandijera s kukastim krizem.

Quo vadis, Dubrovnik?

- 16:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #

NAGRADA GRADA

Ipak od svih priznanja koje sam odbio, Nagrada grada Dubrovnika 1989.godine, meni je najdraza.

Posebno jer me podsjeca na drage ljude i na vrijeme kad smo medjusobno bili vise ljudi, nego ovo sto smo postali, kakvi smo danas.

Uvijek ce me podsjecati i niko mi nikada nece moci oduzeti istinu , da sam dao nesto rodnom Gradu i za to nista nisam uzeo, nego sam iz rodnog Grada, na silu izbacen. Ni prvi ni posljednji i to spada u putovanje, koje nekoga od nas ceka, na tom putovanju sto se zivotom zove.

Oni koji su doprinijeli i ucinili sve da me protjeraju iz Grada i oduzmu moju imovinu, ukljucujuci dva stana, ne da vjerujem da ce ikada imati cistu savjest., ali o tome neka brinu oni.

- 16:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #

OD NAGRADE DO IZBJEGLIŠTVA

Tako sam u neocekivanoj igri sudbine, kakvu samo zivot moze odigrati, 1989. godine dobio Nagradu Grada Dubrovnika, a dvije godine kasnije, postao sam izbjeglica.

Trnoviti put stradanja, patnji i izbjeglickih muka, postedicu citaoce ove knjige. Jednostavno iz razloga, sto su mnogi od njih bili izbjeglice i zato ste se broj tih nesretnika u svijetu, umjesto da se smanjuje, stalno povecava.

Na bruku i sramotu ljudske rase i danasnje civilizacije.

- 16:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

TABAKARIJA

Iza moje rodne kuce, u ulici Marka Marinovica, koja se danas zove Sv. Djurdje, vizavi Sulica, nalazi se u ulici od Tabakarije, koja je, kazu stari arhivi, dobila je ime po tabaku koze, koja se susila naokolo, po stijenama, po plazama.

Citavo Pile je tada strasno zaudaralo, zapisano je u istim knjigama.

Rodna kuca je u unutrasnjem dijelu bila tipicna kuca iz vremena Dubrovacke Republike, u prizemlju su nekada davno bile dvije sobe, koje su u moje vrijeme bile skladisni prostor, u kojem smo drzali odbacene stvari i u jednom dijelu kokosi.

Kuca nam je izvana bila vecim dijelom pokrivena cementom, zato jer su mjestimicno zbog starosti poispadali, a ispod cementa vidjela se kamena obloga, ruzicasto kafene boje.

- 16:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

sjećanje na tužan dan

Pamtim dobro i tuzan dan kad je ubijen moj prijatelj i susjed iz djetinjstva Ivica Spacek.

Sjecam se da sam poslije njegovig sprovoda na lapadskom groblju Sv. Mihajla, tog tuznog popodneva, svratio do groba velikog Iva Vojnovica, koji odavno pociva na Mihajlu.

Bio je svjezi buket cvijeca. Siigurno od neke osobe koja je voljela djela velikog Dubrovcanina, jer familije nije imao. Na Mihajlu pocivaju tako moj savremenik i velikan proslog vremena. Oba veliki Dubrovcani, jedan evropski prvak u svojoj sportskoj disciplini, a drugi najveci pjesnik Dubrovnika u prvoj polovini dvadesetoga vijeka, neprevazidjen do danas.

Dubrovnik je uvijek bio miran grad, a to je bilo jedino ubistvo koje pamtim do pocetka rata 1991. godine, iako je bilo jos par smrtnih slucajeva, za koja nije utvrdjeno do kraja, kako su se dogodila.Jedno od takvih slucajeva je i nikad razjasnjena smrt starijeg sina naseg kuma Rajka Marica, cije su raskomadano tijelo pronasli na sinama starog cira povise Komolca.

- 16:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ZABRANJENI ZABORAV

Autobiografija, roman koji preslikava život u rodnom Dubrovniku do progonstva i odlaska u Australiju.

Ovo je prva knjiga koja je pisana rukom rođenog Dubrovčana srpske nacionalnosti koji je i poslije 30 godina od odlaska iz rodnog Grada, u njega zaljubljen.

Opisujući djetinjstvo i mladost, odrastanje, fakultetsko obrazovanje, zaposlenje i stvaranje obitelji, autor ne skriva emocije i patnju za Dubrovnikom.

Knjigu vrijedi pročitati kao vrijedno djelo pravnika u dalekom svijetu koji, što se dubrovačkog narječja tiče, kao da iz Grada nikada nije ni odlazio.

- 16:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< lipanj, 2021  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi