pero u šaci

Ima tako među ljudima pojava koje same na sebi stoje. Ili se može reći da vise u praznom.



Stanko Andrić u Enciklopediji ništavila navodi čuvenu aporiju o Krećaninu: ''jedan Krećanin kaže da svi Krećani lažu''. Ili, da svedemo na bit – ''ja lažem''. Dvije riječi, a ponor bez dna. Ili, također: ''Ja sam lijepa rečenica, zar ne?''

Czesław Miłosz govori o govoru što se plete oko sebe sama, poput bršljana koji ne podupire ni stablo ni zid.

—

Najstrože čuvana tajna matematike je da je ona znanost bez supstance. Kad izračunamo, na primjer, da je dva plus dva jednako četiri, da li smo tim točnim postupkom stvarno došli do nekog saznanja? U pitanju je stanovita tvrdnja: da je nešto jednako nečemu. S lijeve strane jednadžbe stoji dva. A što je dva? Dva je, dakako, jedan plus jedan. A što je onda dva plus dva? Dva plus dva je onda jedan plus jedan plus jedan plus jedan. S desne strane jednadžbe stoji, pak, četiri. A što je četiri? Četiri je, to svak' zna, jedan plus jedan plus jedan plus jedan.

2 ili 1+1
2+2 ili (1+1)+(1+1)
4 ili 1+1+1+1

S obzirom da pri zbrajanju zagrade ništa ne znače, (1+1)+(1+1) je potpuno isto što i 1+1+1+1. Dakle, naša jednadžba 2+2=4 nam zapravo kaže sljedeću istinu: da je 1+1+1+1 = 1+1+1+1. Zato je matematika tako sjajna: nema šanse da u njoj naletimo na išta drugo osim istine, istine, samo istine i čiste istine. Ta se vrsta istine zove tautologija: A=A=A=A; X=X=X; Y=Y; zapravo maloumni truizam da je nešto jednako samome sebi. Što bismo mislili o čovjeku koji ide ulicom mrmljajući ''trava je trava'', ''kamen je kamen'', ''cesta je cesta''? Je li to pametno ili glupo, genijalno ili retardirano? Tvrdnja 2+2=4 (na kojoj počiva čitava zapadna civilizacija) u svojoj se suštini ne razlikuje od tvrdnje da je trava jednako trava, a kamen jednako kamen. U pitanju je samo način zapisivanja. Definicija matematike: to je disciplina lišena supstance koja nas uči pravilnom načinu zapisivanja. Na početku i na kraju matematike stoji jedno te isto: da je 1=1. Ali matematičare i njihovu inteligenciju ipak iznimno cijenimo. Neobjašnjivo i senzacionalno u cijeloj stvari je što taj šuplji tautološki idiotizam ipak funkcionira: on gradi nebodere i šalje rakete na mjesec.



—

U Poevoj pripovijetki Zloduh nastranosti protagonist, osuđenik na smrt koji je počinio savršeno ubojstvo, propada ne zbog nečega drugoga, nego zbog misli o propasti. Nikada ga ne bi otkrili da nije pomislio nastranu misao: nikada me neće otkriti... osim ako ne budem tolika budala da se, recimo – sâm otkrijem. Šetao je ulicom i uhvatio samoga sebe kako mrmlja rečenicu: Ne mogu mi ništa... ne mogu mi ništa... ne mogu... ako ne budem tolika budala da sâm priznam svoj zločin! Htijući se otresti te misli, ubrzavao je korak, sve dok naposljetku nije potrčao. Obuzela me mahnita želja da se proderem na sav glas. Svaki novi val misli preplavljivao me novim užasom, jer sam, jao, dobro, i te kako dobro znao da misliti, u mom položaju, znači propasti. Još sam više ubrzao korak. Jurio sam kao sumanut kroz prometne ulice. Napokon se rulja uznemirila i počela me goniti. Tada osjetih da mi je sudbina zapečaćena.



Strah koji sam sebe ispunjuje: nije bio utemeljen, bio je bez supstance, ali je samim svojim uključivanjem u jednadžbu učinio da postane utemeljen.

—

Dosta sam hipohondričan, a specijalnost mi je srce. Prije tjedan dana sam posudio digitalni tlakomjer, malo da vidim kakva je situacija. I svaki put kad sam ujutro mjerio tlak on je bio u redu, od 125 do 135 sistolički. Ako ostanem miran do kraja dana i tlak ostane ispod 140, a ako je u pitanju neka nervoza ili stres onda poraste (ali rijetko preko 160) i to obično ne traje dugo.

Međutim, evo što sam si napravio neki dan. Bilo je popodne, taman sam se bio najeo kao prasac i zapalio dvije cigarete za redom. I tada osjetim da mi srce malo ubrzano radi, pa, rekoh, idem si izmjeriti tlak da vidim koliki je. I očita mi 165/85. I sad, iz nekog razloga, taj me rezultat prilično uznemirio. Pa sam probao ponovo i dobio 170/85. Sad sam već postao prilično preplašen. Bio sam uvjeren da je greška. I za dvije minute mjerio opet. Naravno, bio je još viši. 180/90! Kad sam to vidio počeo sam se tresti, bio sam na rubu napada panike, srce mi je tuklo kao ludo. Potpuno sluđen, mjerim ponovo i dobijem 190/95. Tada sam shvatio da moram prestati i popiti apaurin. Ludo, ludo!

Eto, kaj sam si napravio. Dignuo si tlak sa 160 (takav vjerojatno zbog obilnog obroka i cigareta) na 190 za manje od 10 minuta. I priuštio si sasvim solidan napad panike. Sljedeće jutro je tlak opet bio 125/80 i onda sam odlučio vratiti prokletu spravu. Međutim, psihički problem nije nestao. S obzirom da nisam ni slutio da se tlak može toliko podići u nervozi, sada stalno mislim da će mi se to dogoditi svaki put i da će me prije ili kasnije trefiti nekakav udar.

(prepisano s forum.hr)



—

U Kafkinom Dvorcu pojavljuje se sintagma ''nemirna savjest''. Da ne bi bilo zabune, Kafka eksplicitno naglašava: nemirna savjest – nemirna, ne nečista. Ali što se želi reći ovim razlikovanjem nemirne od nečiste?

Znamo onu arhetipsku situaciju iz filmova: nesretnik koga s pištoljem iz kojeg se dimi zateknu nad upucanim tijelom, počinje bježati iako nije kriv (slučajno je naišao, podigao pištolj i baš je tad došla policija). Zašto bježi ako nije kriv? Sâm on dobro zna da se samo zatekao na krivom mjestu u krivo vrijeme; ali shvaća i kako sve to mora izgledati njima sa strane. Strah od tuđeg preuranjenog suda. Ljudi kad vide činjenicu A i činjenicu B obavezno požure spojiti ih najkraćom ravnom crtom. Zamišlja tu crtu u glavama policajaca i bježi. Mogao bi reći istinu, ali što će biti ako kaže? Možda će se uspjeti objasniti, ali vjerojatnije je da neće. Sigurno će ga optužiti, a možda i osuditi. Bježi zato što istina gubi na važnosti. Nije bitno kakve stvari jesu, presudno postaju ono kako stvari izgledaju. On tu ne može izigravati superiornost ili herojsko ustrajavanje na istini. U percepciji policajaca dogodila se pogreška, ali ta pogreška ima sposobnost utjecanja na događaje. Na koncu privid, a ne istina, postaje onaj odlučujući faktor prema kojemu bjegunac upravlja svoje ponašanje.



Što je revnost Josefa K., optuženog doslovno za ništa (bez predmeta optužnice), u udovoljavanju zahtjevima suda, i napokon pristajanju uz vlastito pogubljenje, ako ne savjest koja je nemirna mada zna da nije nečista?

Kafka je bio svjestan moći predmnijevane percepcije da postaje stvarnost i stvara stvarnost. Josef Škvorecký napisao je roman – nisam čitao, ali ga Kundera prepričava – o praškom inženjeru pozvanom na stručni skup u Londonu. Vrativši se, u službenom dnevnom listu Partije čita članak o tome kako je neki češki inženjer na skupu u Londonu pred stranim tiskom oklevetao Zemlju i odlučio ostati na Zapadu. Pojuri u uredništvo dotičnog dnevnika, gdje mu se Odgovorni ispričava, ali da on nema s tim veze, tekst je dobio ravno iz MUP-a. Pojuri u Ministarstvo, da, svakako, riječ je o pogrešci, ali oni nemaju ništa s time, dobili su izvješće od tajne službe u londonskom veleposlanstvu. Nema, kažu mu, govora o demantiju, ali da svejedno može biti miran, ništa mu se ne može dogoditi. Inženjer, međutim, zapaža da činjenice govore drugačije – najednom ga nadziru, prisluškuju mu telefon, ne može spavati – sve do dana kad, izluđen pritiskom, stvarno ilegalno napušta Zemlju.

—

Zametak ovog posta nastao je u vrijeme prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Dogodilo se da sam previše puta čuo jednu frazu, koja me natjerala da se zamislim. Ali kako to biva, nisam odmah reagirao, ili nisam stigao. Prođe tjedan, prođe drugi, i ja sam u međuvremenu zaboravio na to. Ali nedavno me podsjetio Babl koji je u svojstvu selektora ''književnog natječaja za blogersku erotsku priču Casanovafest 2010.'' napisao sljedeće:


To je ta uvijek ista fraza za koju ni sâm ne znam koliko sam je već puta čuo (na ulici, na poslu, po birtijama, na televiziji, u novinama, na portalima, na blogu...): da, Vesna je očito daleko najbolja, ali na žalost nema smisla za nju glasati jer ona nema ozbiljnih šansi, samo bi oduzeli glas Josipoviću.

07. 12. kod Lebowskog neka gošća ostavlja komentar:


Ova racionalizacija počiva na pretpostavci da ''moje misli dijeli premalo sugrađana''. Svaki pojedini birač koji je zapravo htio glasati za Vesnu Pusić, a na licu mjesta zaokružio Josipovića, imao je tu rečenicu u glavi: ''moje misli dijeli premalo sugrađana''.

S druge strane, čuli smo Babla, koji razmišlja o još nečemu: ''Pretpostavljam da se mnogo ljudi našlo u istoj ili sličnoj situaciji.'' Mnogo? Tu očito ne štima neka matematika. Ne znam da li je Babl pišući bio svjestan pritajenog paradoksa u svojoj rečenici: mnogo se ljudi našlo u situaciji da malo ljudi misli kao oni?

Naravno, on je i u pravu. Zaista ih je bilo mnogo koji su tako umovali. Stavom po kojem je Vesna najbolja i prvi nam je favorit, ali ćemo ipak za Josipovića jer je manje zlo od Bandića, bili smo prosto bombardirani, odasvud je ponavljan, već je iz paštete iskakao. Znači, zbilja mnogo; ozbiljan broj nesuđenih birača našao se u Bablovoj situaciji. Formula po kojoj ''Vesna Pusić (na žalost) nije ozbiljan kandidat'' nametnula se, medijski prvenstveno, kao paralelna stvarnost (''opće mišljenje vojske'', skupna relacija s kojom se svi podsvjesno u sebi usklađuju), ali sama činjenica njene učestalosti i ozbiljnog broja onih koji su je ispovijedali stavlja ju pod sumnju kao besmislenu, netočnu, prividnu, lišenu supstance.

Točne brojke nikada nećemo saznati, ali legitimno je pitanje što bi se dogodilo da su svi oni čiji je pravi sentiment bila Vesna Pusić doista za nju i glasali? Tko zna ne bi li malo drugačije to danas izgledalo? Što ako je onih koji su zapravo htjeli nju, ali su odustali zato što su pretpostavljali da nitko drugi neće, taman dovoljno da bi ušla u drugi krug – a u kojem više ne bi bila hendikepirana prijetnjom Bandića? Sasvim je zamisliv scenarij po kojem je gospođu Vesnu iz utrke eliminiralo ništa drugo nego apriorno općeuvriježeno mišljenje da je ona iz utrke unaprijed eliminirana? Ako je ona hiperrealna relacija o njoj kao ''bez ozbiljnih šansi'' i bila prazna i neosnovana, ipak je sama činjenica njenog postojanja učinila da postane osnovana.

Privid stvara stvarnost: to je fenomen koji počiva na našoj sposobnosti da predmnijevamo proces u glavama drugih ljudi.

—

Kad smo već kod izbora, pamtim jednu bizarnu scenu iz Zagreba. Godina je 2005., sezona lokalnih izbora, vozim se ja tako tramvajem, gledam van (ne gledam unutra), kad vani – plakati. Jedan, drugi, treći, a na svima isto: MILAN BANDIĆ – ŽIVJETI ZA ZAGREB! Prozirna glupost, ali nije to ono što mi je privuklo pozornost. Nego: čemu tri na razmaku od 20 metara? Ponavljanje kao majka propagande? Ali opet nema smisla: tko je prošao onuda i vidio jedan plakat, primio je poruku jednako kao i onaj tko je vidio sva tri. Jesu se to malo nacugali u izbornom stožeru? Ali ono što također upada u oči: nisu se niti malo potrudili da ne budu sasvim prozirni. Zar stvarno misle da će im netko povjerovati kako bi se naš mili Mile dao živ rastrgati za Zagreb? Obrazovaniji dio nacije možda bi njihovu strategiju protumačio kao upucavanje onom drugom dijelu, neškolovanom, lakovjernijem (koji je usput i većinski) – ma za njih je to, za raju, oni će to popušiti. Ali meni se nekako čini da je ovo preglupo za bilo koga. Ne moraš biti nuklearni fizičar da bi u tome prozreo bezveznu, maloumnu frazetinu. Čak ni većina nije baš sasvim maloumna, dakle svakako nadilazi nivo plakata. Ali reći ću i više: uvjeren sam da taman i kad bi biračko tijelo bilo sastavljeno od sve samih nuklearnih fizičara, neurokirurga i ekvivalentno superpametnih građana, intelektualna razina političkih plakata i dalje bi ostala tu negdje. Mislim da je u nečemu drugome stvar: oni to lijepe, ali im uopće nije pretjerano stalo da nas stvarno uvjere u nalijepljeno. To je samo onako, sa zijevanjem, da se napravi bilo što, da polijepe pa da idu kući, tek toliko da bude nekakvog plakata. Odrađivanje formalnosti. Zijevam. Gledam taj otužan uskličnik na kraju, mlohav i impotentan, koji će teško nekoga zavarati u svoju istinsku uskliknulost. Ah, zijevam. Taj je uskličnik više točka od najdosadnije, najkukavnije točkice – i kao da je i sam svjestan da se samo pretvara da je uskličnik.

I prije ovog izrazitog slučaja s Vesnom Pusić znali smo da se predizborne ankete koriste kao moćno sredstvo manipulacije. Sugerirati da je netko ozbiljan kandidat znači učiniti ga ozbiljnim kandidatom. Fiktivni izgledi kao garancija stvarnih izgleda. Takva je psihologija birača: ako vidim anketu u kojoj su dvojica-trojica daleko odmakla, spontano ću suziti svoju domenu – izbore ću shvatiti kao izbor između te dvojice-trojice. Za imati izgleda za pobjedu nije presudno što kandidat govori, ni kakav mu je program, jedino je važno naći se među tom dvojicom-trojicom ''ozbiljnih kandidata''.



Ali kako se to može dospjeti u taj ekskluzivan klub? Kriterij svih kriterija za biti izgledan kandidat je sloviti kao izgledan kandidat – to je lišeno sadržaja; bršljan koji se plete oko sama sebe. No, kako onda početi sloviti? Što treba učiniti? Odgovor je idiotski začaran kao ''trava je trava'': počet ćeš sloviti kao izgledan onda ako imaš pokriće u izgledima; pokriće koje dolazi ne od nečega drugoga, nego naprosto od toga da imaš iza sebe povijest predstavljanja kao onaj koji ima pokriće. Jesmo apsolvirali tautologiju: (1+1)+(1+1)=1+1+1+1, a dva i dva su četiri, jasno!

Vozim se ja tako u tramvaju i naćulio uši. Slušam: ''A, eto, taj Bandić... takav je kakav je, ali ipak...'' (tu sad nastupi: ''trudi se'', ''trči'', ''radi'', ''gradi'' ''vuče za grad'' ili neko slično odavno otrcano i falično objašnjenje). Pomislio sam: da li oni doista vjeruju u to ''ipak''? Koliko ih ima koji vjeruju? Uzmimo ogledni uzorak od deset osoba. Nije teško zamisliti nekoga među njima tko smatra kako je Bandić ''takav kakav je'', odnosno osobno ga ne vidi kao ozbiljnog kandidata, ali ipak dolazi u napast da mu da svoj glas – jer predmnijeva da u glavama ostalih devetero on sigurno je ozbiljan kandidat, vjerojatno i najozbiljniji (jer, ipak, uslijed tolike propadande, jel?). Sad možemo zamisliti i drugog ili trećeg takvog koji predmnijevaju potpuno isto: da iako kod njega osobno ne bi imao šanse, kod ostalih devetero sigurno ima. Pa koliko bi ih ukupno bilo takvih od deset? Pet? Šest? Sedam? Ali tada me spopada nihilistična misao: što ako svih desetero zato što misle da drugih devetero... a sve zapravo visi u praznome? Svaki pojedini na konto toga da onaj drugi misli, ne znajući da nema tog drugog koji tako misli – ja zato što ti, a ti zato što ja – ja računao s mišljenjem tvojim, ali onim tvojim koje je nastalo tako što si ti računao s mojim, ali dakako, ne baš mojim mojim, nego mojim koje je nastalo tako što je računalo s tvojim, i tako dalje i tako u krug – i eto kako se začaranom zabunom predmnijevanja iz ništavila stvara čvrsta realnost.



Notorna iluzornost tzv. demokracije: izlazimo na izbore, ali ne glasamo stvarno mi, birači! Glasa ''relacija'' (unaprijed determinirana). Mislimo A, zaokružujemo B. Za probiti začarani krug trebali bi svi odjednom simultano obavijestiti ostale o vlastitoj nakani. Što, međutim, nije izvedivo. Zar nije čudno kako u svim strukama ljudi pomno paze da ne naprave teži kiks ili pogrešan korak, jer znaju da ih to može stajati ugleda i karijere... osim u politici? Nema tog skandala koji bi političar napravio ili gluposti koju bi izgovorio, a da bi zbog toga trpjeli njegovi izgledi. To objašnjava zašto ozbiljniji političari, tipa našeg Bandića, nikad ne shvaćaju ozbiljno ono što govore. Mogu si dopustiti! Poznato im je da mogu raditi ili izvaljivati što god hoće, ili recimo pijani zastrašivati policajce, to je sve sasvim svejedno, jer opet će ih na kraju iznijeti na vrh opisana paraliza, ista ona – ''opće mišljenje vojske'' – zbog koje Tacitovi vojnici ne mogu napraviti pokret odlaganja oružja, a Brechtovi majmuni na grani prestati piliti. Simultano A nije izvedivo i zato moramo B. Okorjele političke životinje cijelog svijeta iskorištavaju to neizbježno svojstvo psihologije masa, surfaju na njemu s vjetrom u leđa. Trebalo je samo jednom (davno) steći startnu poziciju, a dalje im se ona sama organizira i raste, i bez njih. Društveni mehanizam sve sam odrađuje. Skandali i gluposti negativno se odražavaju u osobnim mišljenjima birača o njima, dok čitav demokratski teatar počiva na nama već poznatom svojstvu skupnog bivanja da u njemu osobna mišljenja možeš okačiti mačku o rep. Jedino što tu igra je relacija.



Plakati? Nisu tu da uvjeravaju u bilo što, potrebni su samo zato što spadaju u ustaljeni ritual teatra, i kad ih ne bi bilo, to bi se doživjelo kao neobičnost; svi bi se pitali – a 'di su plakati? Jel' to nešto nije u redu s njima kad nisu izvjesili plakate? Po poznatom političkom zakonu da onaj koji puno uloži u kampanju dobija i puno glasova, ne bi bilo na nivou najozbiljnijeg kandidata ne polijepiti najviše plakata. To je jedini razlog zašto su ih polijepili: pro forma. Da se ljudi ne pitaju. To čak nije bila propaganda, nego fingiranje propagande. Nema potrebe narod uistinu uvjeriti (na razini osobnog stava) – dovoljno je uvjeriti ga da je uvjeren. Treba dovoljnom broju ljudi prodati misao o tome da je agresivna propaganda uvjerila dovoljan broj drugih ljudi. Samo stvoriti privid velike podrške, a mehanizam će se već pobrinuti da od privida učini stvarnu podršku. Tako i ciljana poruka Bandićevih plakata nije bila da on samo za Zagreb živi, nego je plakat svakome od nas šaputao na uho: vidi, svi su drugi bili izloženi kampanji, računaj s tim da će Zagreb masovno glasati za mene! Živjeli! (za Zagreb)

Ništa ne znači ako pritom uviđaš maloumnost slogana, ili možda čak prozireš i prezireš fiktivnost nametnutih pravila igre – opet nećeš imati što nego igrati po tim pravilima. U skupini relacija uvijek pobjeđuje. Ja sam evo svjestan da je predodređivanje postotaka podvala, iluzija iza koje nema ničega supstancijalnog. Sve se veže na pretpostavku o nakanama nas birača, i prema tome, kad bi mi kolektivno, svi odjednom rekli: ne, odbijamo, nećemo glasati ni za jednog od naturene nam dvojice-trojice, glasat ćemo masovno za nekog XY-a – sve bi se pretpostavke morale revidirati u skladu s tim; nova bi opcija automatski postala ona koja je ozbiljna. Da se mene pita, glasao bih za XY-a, jer sam svjestan podvale. Ali već sljedećeg trenutka uviđaš: da bi to imalo ikakvog smisla morao bih moći očekivati da će se i drugi pokazati kao svjesni podvale, u dovoljno masivnom broju. Ali ja to ne samo da ne mogu očekivati, nego sam prisiljen računati da većina najvjerojatnije ipak nije svjesna (jer mi je poznato da su bili izloženi kampanji), i da će glasati za nekoga od Ozbiljnih Kandidata. A u takvom slučaju, ni meni ne preostaje ništa drugo nego da glasam za najmanje zlo među njima, Ozbiljnima. I što ću, glasam. Predmnijevanje što se zbiva u glavama drugih ljudi opet me natjeralo da osobnom mišljenju pretpostavim skupnu, službenu relaciju.

—

Temu privida koji stvara stvarnost opažamo i na fenomenu novca. No, to je zbilja fenomen! Držim u ruci nekakav šareni komadić papira, uostalom ne jako lijep, ništa posebno. Ali taj papirić diktira kretanje robe i dobara (i ljudi)! Otkud mu takva moć? Držim ga u ruci, na njemu brojka, piše: 100. Bezdimenzionalno. Što ću s njim? Meni se osobno, samom na svijetu, evo neuvijeno da kažem, živo jebe za zgužvane papiriće. Ali ja nisam sâm na svijetu i neću ga baciti – zato što sam odnekud obaviješten da se onu brojku 100 može pretvoriti u odgovarajuću protuvrijednost dobara. (A da samo umjesto 1 stoji 2 – u duplo toliko! ''Smiješna li svijeta'', sliježem u sebi ramenima.)



Da se mene pita, to je bezvezarija, za tur obrisati, niti grije niti hladi, čudno mi je da može ikome trebati. Ali mi je također poznato da će već ovaj prvi do mene biti spreman uzeti ga od mene, a zauzvrat mi dati supstancijalnu vrijednost. Predmet koji je golo ništa, zgužvani papirić, počinje za mene predstavljati vrijednost zato što predmnijevam, odnosno unaprijed znam, da će netko drugi u njemu vidjeti vrijednost. Ali tu se počinjem domišljati zašto ga taj drugi hoće: ni on, kao ni ja, ne može sa zgužvanim papirićem nego tur obrisati, ali će ga ipak uzeti od mene – zato što zna da će biti i trećega, a i četvrtoga da će biti, kojima će predstavljati vrijednost. Ja sam uvalio bezvrijednost njemu u zamjenu za vrijednost, ali ne bi odgovaralo istini reći da sam ga preveslao: znao je dobro što radi , tj. da će moju bezvrijednost moći uvaliti dalje trećem, treći četvrtom, četvrti petom. I tako bezvrijednost lančano postaje vrijednija od vrijednosti: na temelju pretpostavke da se može računati s drugima da će ju uzeti za vrijednost. Funkcionalnost novca počiva na međuljudskoj rezonanciji – takoreći povjerenju u ono što se odigrava u tuđim glavama. Počiva na preslikavanju: ako jedan, onda i drugi, a ako jedan ne, onda ne ni drugi. Moj papirić vrijedit će mi kao 100 dotle dok mogu računati s tim prvim do sebe – a za njim i svim drugima u lancu – da će i oni također u mom papiriću uvažavati da je to 100 (u protuvrijednosti dobara). O tome sve ovisi. Kada ne bih mogao s njima računati, i za mene bi novčanica ponovo postala samo zgužvani papirić. I ono u čemu je sadržana drastičnost situacije: svatko zbog drugih i nijedan zbog sebe; ne meni, svakome novac vrijedi samo zato što vrijedi drugima – što je samo po sebi nemoguća rečenica i pad u Ništavilo. Jer i ti ''drugi'' (kojima vrijedi) spadaju, jasno, pod ove ''svake'' (kojima ne vrijedi). Paradoks novca: zato što vrijedi drugima – kojima, međutim, također ne vrijedi?! Pojedinačno nikome ne vrijedi, a funkcionira upravo time što nam kad smo pred drugima, kad nismo pojedinačno, svima vrijedi.

Kao i kod svakog užeta razapetog nad ponorom, fascinacija novca je u prkošenju dojmu o nestabilnosti, krhkosti konstrukcije. Zamislite da imate milijune u tim papirićima: vaše bogatstvo ovisit će o tome da ih Drugi nastave u svojim glavama priznavati kao novac. Zamislite, dakle, da imate milijune, pa se jednog jutra ustanete i u novinama pročitate da to više ne vrijedi. U glavi neke budale došlo do zasad neobjašnjivog kratkog spoja koji je uzrokovao da mu se nikako više ne može utuviti u glavu da zgužvani papirić predstavlja vrijednost. Radikalno nije u stanju predmnijevati što se zbiva u glavama Drugih. Ma koliko mu gurali petstotke pod nos, neće da ih uzme. Ne razumije, kaže, što bi s time. Sto puta su mu nacrtali: je, da, ne možeš nego tur obrisati, ali zato što Drugima predstavlja vrijednost. Nije budala u stanju shvatiti koncept. A ako papirić ne predstavlja vrijednost njemu, onda prestaje predstavljati vrijednost i onome što mu ga je mislio uvaliti, a time i onome što je mislio ovome uvaliti, i tako dalje sve dok svima ne prestane predstavljati vrijednost – svima osim vama koji ste se upravo probudili i shvatili da sjedite na milijunima koji ni vama više ništa ne predstavljaju – jer ne predstavljaju nikome drugome. Nema nikoga kome biste ih mogli uvaliti. Lanac je prekinut. Pa sad brišite turove, drugovi, nabrisat ćete se!

—

Kako se uopće dogodilo da je rezonancija prvotno bila uspostavljena? Majstor koji je prvi istupio s komadom papira pred ekipu oko sebe i proglasio ''neka ovo odsad bude vrijednost'' morao je biti ismijan na pasja kola. To se nije moglo zbiti nego simultano, s časnom pionirskom, jednog lijepog sunčanog dana kad su se svi pioniri odjednom zakleli da će voljeti i poštovati Papirić – i da će se na njih u tome moći računati. Privid, ali što s tim! Ako se svi odjednom obavežu, bit će samim time prisiljeni priznavati ostvarujuću moć privida.



Ja zato što ti, a ti zato što ja. To me podsjeća na ideju o gradnji nebodera kao skupine pojedinačno nesamostojećih konstrukcija, koje jedna s drugom postaju samostojeće. Kompleks sastavljen od elemenata koji ne mogu stajati – može stajati!