dinajina sjećanja

petak, 06.12.2019.

Igra fotografijama...






Sjećam se, pričali smo o ljubavi. Tražili smo riječi. Nismo ih pronašli. Mozak je iscrtao ikone na zaslonu osjećanja. Ponekad mi se pričinja, na početku smo priče, stolujemo u vremenu traganja za simbolima uma.
Poželjeh dan pretočiti u štivo. Igram se slovima. Premalo ih je na tipkovnici. Bezglasna riječ i beživotna rečenica ne dišu. Počivaju beznačajne na monitoru.

Osluškujem tišinu. Čujem radosnu poruku. Želim joj darovati smisao.
Osjećam, most između misli i osjećanja je zlatna nit. Titra ritmom disanja. Diše ritmom srca
U metamorfozama uma ozrcaljeni piktogrami i ideogrami, prastari govor bez jezičnih barikada.

Uspomena na magistra Ludu, na postojanost posljednjeg igrača staklenim perlama.
Utjelovljujem homo ludenasa... Igram se.

Riječ koju osjećamo može "nemoć" preobraziti u "moć", nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću. U bezglasju istina pronalazim znakovlje u kojem vidim tišinu, čujem bol, kušam tugu, dodirujem sreću. Osjećam mnogodimenzionalnost jedne jedine riječi. Živim sinesteziju osjetila i pitam se.

Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih otvoriti novu stranicu jezikoslovlja i upisati novu riječ?
Riječ koja u sebi skriva viđeno, kušano, slušano, mirišljavo i dodirnuto.

Vidjeh srcem odapet let ptice, u vjetru vremena istinu, u trenutku vječnost... u svjesti slijed fotografija...

Ljubav se događa u trajanju, u magiji nektara, u tajni omjera okusa i mirisa,
u dozrijevanju pod nutarnjim suncem.

Prastaro pismo, simboli uma, novonastajući piktogrami, ideogrami vremena i govor fotografija...
moćno znakovlje na putu pamćenja.

Igram se fotografijama... i uspomenama...

Dijana Jelčić


- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...