dinajina sjećanja

nedjelja, 20.10.2019.

Oprosti...






@Anaboni me svojom objavom prisjetila na ovaj kolaž sastavljen iz stihova moje davne zbirke... Odakle dolazi ljepota... pjesmama sam molila oprost zbog odlaska... a onda sam shvatila... odlaskom sam izdala samu sebe... kada oprostim sebi odlazak bit će lakše živjeti sa grijehom mladosti... na promociji zbirke, sada već pradavne 1987, osjetih moć oprosta... vratih se onoj izgubljenoj sebi...




Na početku sna je sve bilo drugačije, bili smo otvoreni ali sebični, danas smo nedodirljivi. Ti me nisi optuživao, ali si me osuđivao, optuživao si druge, one koji se nisu mogli braniti, a mene si osuđivao šutnjom, užasnom šutnjom, ubitačnom šutnjom. Nosila sam tvoju tišinu u sebi tišinu koja je potvrđivala krivnju, ubitačnu tišinu iz koje sam izrasla, iz koje sam odrasla, iz koje sam sazrela u ljubavi za ljubav.
Nebo je plakalo kada sam odlazila, kapale su kristalne suze kada sam odlazila, vjetar je šaputao poeziju kiše kada sam odlazila. Stajao si iza staklenog zida i gledao veliku metalnu pticu koja me je odnosila u zemlju u kojoj cvate runolist. Promatrala sam olujno nebo i tražila zvjezdu koja se sakrila iza oblaka. Demoni su zaspali umrtvljeni opijumom ljubavi. Plavi planet je plesao svoj ples ustaljenim ritmom spiralne dinamike, a moja duša se gušila u entropiji tuge.
Ti šutiš, ti ne negiraš i ne potvrđuješ, ne dodiruješ otvoreno srce moje u zatonu nade, ti samo postojiš u zbrkanim sjećanjima i nježnim uspomenama.
Ti ne optužuješ, ali sudiš i ne dozvoljavaš da se probudim, ne slušaš šapate srca,
ne čuješ molbu, ne nudiš oproštaj, ali šutnjom ubijaš i sebe i mene, ubijaš ljubav,
postaješ demon, ulazeći kao Incubus u moje sne.
Bojim se noći, dozvoli mi da se probudim da slavim tvoj dolazak.
Razumiješ li? Ne želim spomenik našoj mladosti, želim život i ljubav za tebe, za sebe,
za buduće trenutke.
Ne okrećem se više, u tragovima prošlosti je ostao san, ljepi san, nedosanjani san.
Oprosti sebi, oprosti meni, oprosti životu, oprosti da ne ostanemo kamene statue u pustinji osjećaja. Oprosti zbog sebe, oprosti zbog mene, oprosti zbog ljubavi, oprosti ljubavi, ljubavi moja!

Dijana Jelčić... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987.


- 09:00 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...