dinajina sjećanja

utorak, 29.12.2015.

Prva ljubav...



Pričali su mi o prozi rođenja, darovali ime i boginju, obogatili žudnjom za plavim daljinama. Bila sam djete veselja i sreće, željela dotaknuti mjesec, drugovati s njim. Djetinjstvo odsanjah u kukičanim haljinama i bijelim dokoljenicama, mladost u maloj crnoj haljini ala Coco Chanel i lakiranim cipelama, u zrelost zakoračih u trapericama i tenisicama.
Osjećala sam prsnuće svilenkaste opne u kojoj sam bila branjena od okrutne stvarnosti, paradoks vremena u kojem odrastah ponovo do djeteta.

Lutala sam misaonim labirintom tražeći središte u kojem se krila istina, dimenzija vremena, izvorište sna, vrulja ljubavi?
Lepršala sam Arkadijom tražeći zaljubljenog Pana. Željela sam čuti baladu postojanja u Raju na zemlji. Zaustavljala sam se na mostu iznad rijeke vremena i promatrala kako odlazi u nepovrat brujeći zaborav. Prolazila sam pored raskošnih izloga . Pozivali me u kušnju svjesnosti. Odolih navali izazova ka nepotrebnom nagomilavanju praznina, svjesna da njima ne bih uspjela povratiti narušeni sklad meine u meni.

U zrcalu istine, tom izdajici prolaznosti, prepoznah tugu za prohujalim vremenom. Oči su suzile nećim bezimenim, osjećanjem koje nisam znala opisati. Stajala sam na rampi snova i snovima gradila tamnicu. Tiho i elegantno, kao crna pantera, se spuštala noć. Teške od zvijezda ruke neba otvoriše vrata zatišja.

Rekli su mi da sretni ljudi nemaju prošlost, nisam im vjerovala.
Rekli su mi da se tek pucanjem srca, srcem u koroti za nekim osjećajem,
poželi pričati o sebi , nisam im vjerovala.

Staviti srce na dlan, pred oči neosjetljivih je gore od samoubojstva, mislila sam.
Otkriti dobro skrivani ožiljak je priznanje slabosti, neke davno zaboravljene tuge, neke zalječene boli.

Zalječene boli?

Upitah se i osjetih sumnju u moje vjerovanje.
Možda to ipak nešto znači?

Da znači, znači suočiti se sa suncem, dozvoliti mu da prži sjećanja,
da zaboli misli, da zagrije osjećanja, a onda u toj toplini postojanja iznenada osjetiti da si slobodan, beskrajno slobodan.
Tek kada se pomiriš sa prošlosti možeš zakoračiti u trenutak, začuh tišinu iza misli. Vrati se na mjesto zločina, začuh nutarnji glas.

Kreni, pređi Rubikon, govorio mi je glas istine. I dogodilo se.
Alea iacta est!
Vratila sam se u koljevku prve ljubavi. Susreli smo se na obali oceana sna.






Tvoj dah, tvoje zelene oči, tvoj zagrljaj i davno zaboravljeni osjećaj, progovorih stihom ispisanim slovima tuge. Nasmiješio se i ja sam se nasmiješila. Plavi baršun probuđenih želja prosu ljubav mjesečinom. Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu, zaplesasmo naš posljednji tango. Srca prokrvariše zorom i sakriše snove u oklop bisernice. Zbog naših davnih istina nosih u sebi zagonetku, neriješenu enigmu naše dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama.

A prva ljubav?

Ostala je netknuta u onom djelu mene
kao sjećanje,
kao dobra vila,
kao svježina jutra u kojem
volim dan,
i sunce
i život.

Ja neznam da li sam i koliko ranjiva
jer me nisu ranjavali
ljubav je uvijek pobjedila strahove.
Ja neznam da li mogu plakati
zbog ukradenog vremena ili izgubljenog sna
jer ljubav je stvarala moje vrijeme
branila sne
živjela život.


Pod snijegom procvjetaše mimoze.

U ovom divovskom trenutku sreće, pričinja mi se, vidim snove praotaca i očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih, u likovima koji su obilježili epohe, prepoznajem oči boje sna.

Bio je pastir, filozof, znanstvenik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je poeta moje snovitosti, bio je san i java.

Da, sve je nestvarno stvarno, ali moje.

Dijana Jelčić




vrijeme praštanja




Prva ljubav... sjećate li se vi dragi prijatelji @Sjedokosi, @mecabg, @Lastavica, @...dražeN :) @razmišljanja jedne žene, @dnevnik jedne razvedenice svoje prve ljubavi...

kakve su vaše uspomene, poezija uspomena daruje snovitost zbilji... darujte mi poeziju vaše snovitosti.... a istovremeno pozivam i sve ostale posjetioce moga svijeta da ostave trag... da napišu nešto o svojoj prvoj ljubavi i njenom nezaboravu...

Oznake: prva ljubav

- 08:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...