jedna od mojih najdražih pjesama...
-OTROVNA KIŠA- (URBAN)

kad zvijezde se spuste da oplave vode
umotaj me u ruke i... pusti niz rijeku
sve njene kapi nek' kliznu niz lice
umjesto suza nek' mi sakriju oci
kapi kroz kozu prolaze
tvoj smjeh jos grane njise i nestaje...
uzmi od mene al' samo pusti
otrovnu kisu po meni da pljusti
sapni mi tiho svoju tisinu
hladni zrak jutra neka postane buka
kapi kroz kozu prolaze
tvoj smjeh jos grane njise i nestaje...
na jeziku rijeci tope se
budi zrak sto disem

dotakni me opet otrovna kiso...
ja sam oduvijek na tvojoj strani
dotakni me opet otrovna kiso...
ja sam oduvijek na tvojoj strani
sapni mi tiho svoju tisinu

hladni zrak jutra neka postane buka
kapi kroz kozu prolaze
tvoj smjeh jos grane njise
na jeziku rijeci tope se
budi zrak sto disem

dotakni me opet otrovna kiso...
ja sam oduvijek na tvojoj strani...
dotakni me opet otrovna kiso...
ja sam oduvijek na tvojoj strani...

fighting with demons

20.06.2006., utorak

Bila sam u knjižnici. Izbjegavala sam dodirnuti knjige zbog straha od zaraze. Na polici o psihologiji nije preostala ni jedna koju još nisam pročitala, krenula sam dalje. Gledala sam u sjajno utisnute naslove, u iskidane korice prelivene juhom od rajčice, u knjige na čijim stranicama su ne nalazili priprosti komentari čitatelja i inicijali upisani u srca ili kocke. U svakoj od tih knjiga nalazili su se dijelovi života autora zamotani u sjajni papir kako bi djelovali izmišljeno. Iz svake je virio dio nekoga i žudio za time da bude pročitan. Sve su me privlačile, ali tražila sam neku uzbudljivu koja će me na nekoliko sati zabaviti i uz koju ću na sve zaboraviti. Uvijek sam od odlaska u knjižnicu pravila predstavu i dobro se zabavljala između redova polica birajući knjige jer sam znala da ću ih kod kuće čitati počevši od one najzanimljivijeg naslova i nikad ne dovršiti onu zadnju, najdosadniju. Otišla sam do police s bajkama. Dugo sam gledala sretna lica nasmiješena na onaj način na koji sam ih zamišljala kao djevojčica dok su mi ih poznate usne opisivale.
Negdje oko 1986. kada sam imala 3 godine u svijet bajki me je uveo moj deset godina stariji brat. Rođendane smo slavili isti dan jer je razlika bila samo tri dana, a on mi je neumoljivo svake godine kupovao sve deblje knjige i velike enciklopedije znanja, prirode ili znanosti. Kuća u kojoj smo u to vrijeme živjeli (moglo bi se reći preživljavali) bila je jedna od onih dvorišnih nastambi u najlošijem dijelu grada. Koliko god je izvana bila uredna, toliko je iznutra bila otrcana. Uz ono malo namještaja, naslijeđenog od nekog rođaka kojemu ni ime ne znam (svi su brzo isparili kada je krenulo loše, govorili su stariji), nije bilo više ništa po čemu bi se dalo zaključiti da u te dvije sobice živi četveročlana obitelj. Zidove je nagrizala crna plijesan i činila zrak prljavim i punim bolesti. Na sreću, ili možda nesreću, djetinjstvo je brzo prošlo, a samo je ostavilo u moju svijest nekoliko urezanih uspomena. Sve odreda bile su katastrofalne.
Najprije je uvenula majka. Sredinom listopada 1989. je završila na bolničkom ležaju s iglom zabijenom duboko pod kožu. Na lice su joj stavili masku za kisik jer je teško dolazila do daha i brzo bi se umorila. Dijagnosticirana joj je upala pluća. Za tjedan dana se vratila kući, ali već nakon nekoliko dana je opet bila na istom bolničkom odjelu s istom dijagnozom, samo s uvećanim problemom. Nakon tri tjedna su ju pustili kući. Ležala je na krevetu, sjedila sam do nje i čitala joj bajke. Do sredine prosinca je umrla. Mrlje na rendgenskoj slici nisu predstavljale upalu, nego rak.
Dva tjedna kasnije sam plakala i zahtijevala božićno drvce jer sam se nadala da će tako sve opet biti kao prije. Te večeri sam zadnji put vidjela oca kako izlazi kroz drvena vrata. Nije prvo krenuo po bor, nego na nekoliko pića. Nešto prije ponoći se žurio kući da mi stigne postaviti bor i čestitati Božić. U žurbi, i polupijanom stanju nije na vrijeme vidio dijete koje je na ulici ispaljivalo petarde. Naglo je skrenuo da ga ne udari autom, ali njegova majka je stajala pokraj ceste i na mjestu ju je usmrtio. Vjerojatno je bio u šoku kada je pobjegao s mjesta nesreće. Uhvatila ga je carinska policija kada su primijetili udubinu na automobilu nekoliko sati poslije. Često sam se pitala što je bilo s dječakom koji je nagrađen životom u zamjenu za život njegove majke.
Uzela sam četiri knjige i krenula ih dati knjižničarki da ih utipka u računalo. Između polica sam čula pokrete, udisaje, zvuk sličan pucketanju istrošenih zglobova, ali nisam nikoga vidjela osim redova knjiga. Tih desetak metara mi se učinilo kilometarski dugo. Užasno strašan prostor iza mene kojeg se bojim kao da bi me mogao proždrijeti. Vračajući se kući, s torbom u ruci koju sam zamahivala u duetu s koracima, gledala sam ljudima u lice. Htjela sam im pročitati misli, doznati odgovore urezane u brazde koje im je darovalo vrijeme.
Na autobusnoj stanici me je cijelo vrijeme gledala neka žena u sivom kaputu, ali ipak je ušla u drugi autobus. Moj je ubrzo došao i smjestila sam se uz prozor zagledana van i zamišljena. Razmišljala sam o još jednoj verziji događaja vezanih uz moju smrt.
Vidjela sam dvostruka vrata sa debelim staklom pri vrhu. Nemoguće je kroz njega vidjeti što se nalazi s one strane. Vrata se otvaraju i propuštaju u hladnu, bijelu prostoriju. Na staromodnom radnom stolu su, jedna na drugu, složene knjige. Najgornja je otvorena, a stranice se same polako listaju kao nevidljivom rukom. Ne kao na vjetru, već puno sporije i pažljivije. Na dvije suprotne strane su ormari s pravokutnim ladicama na kojima je u sredini zalijepljen svijetložuti karton ispisan nečitkim rukopisom. Nečija uvela ruka s požutjelim noktima i plavim žilama otvara jednu ladicu. Staračka ruka, obojena pjegama. Ladica se pretvara u ležaj. Ruka povlači bijelu plahtu i otkriva moje beživotno tijelo. Oči su mi širom otvorene, na ustima je izraz smrtnog vriska koji je odavno prošao. Usne su mi svijetlo-ljubičaste, a oko očiju se vide plavo-sive sjene. Prsti ruke su mi zgrčeni, nalik pandži. Na desnom stopalu palca je privezana ceduljica kao u filmovima. Cijelo tijelo mi je prošarano plavim prugama. U kratkom trzaju zgrabila sam staru ruku koja je mirovala u blizini mog tijela.
Uzvik iznenađenja me je vratio u sadašnjost. I dalje sam sjedila u autobusu, a u ruci sam čvrsto držala ruku nekog starca. Izbezumljenim pogledom je gledao moje oči i istrgnuo šaku iz mog stiska. Moja stanica je odavno prošla pa sam se vraćala pješice. Imala sam osjećaj da veliki pauk plete mrežu oko mog života. Mreža je postajala sve gušća, a u nju su se polijepile sve mračne misli i zaslijepile svjetlost.


dio nečega na čemu radim neko vrijeme...

- 15:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

15.06.2006., četvrtak

Ponekad, dok dopuštam umu da pronađe ono što mu najviše odgovara i da uživa u tome, kroz moj pogled proleti nikad prije viđena slika. Pokušam li ju zaista vidjeti, ne uspije mi jer prekratko traje. Već se neko vrijeme tješim da je problem u lošem vidu, ali pomalo sumnjam da to nije jedini razlog ovih priviđanja. Redovito provodim večeri slične ovoj razmišljajući je li moguće da vidim ono što drugi ne mogu vidjeti. Po čijim bi mjerilima to značilo da sam zapravo posebna? Možda se netko samo našalio nakon što me je vezao koncem za tijelo i upravljao mnome kao marionetom, pa mi dozvolio vidjeti ono što obični smrtnici ne mogu vidjeti. Ove večeri sam razmišljala o tome je li bolje dobiti potvrdan ili negativan odgovor.

Danas sam ga vidjela u ogledalu, ali nije bio iza mene, bila sam potpuno sama. Kao u nekom naivnom filmu strave u jednom trenutku vidiš nešto u ogledalu, a okrenuvši se shvatiš da ti se pričinilo. Kada bih potpuno iskreno pokušala ispričati pravu verziju događaja, ni sama se ne bih mogla sjetiti istine. Vjerojatno se prava istina putujući kanalima misli oblikovala u slomljenu, iskrivljenu sliku. Ono što u ovom trenutku ne bih mogla slagati bila bi njegova visina. Sa svojih 170 bila sam prosječne visine, ali možda i za više od 30cm iznad mene je završavala njegova glava. Ramena su mu bila puno šira od mojih, a ruke snažne. Toliko se od vanjskog izgleda još sjećam. Nestao je i brže nego što se pojavio, a tada sam osjetila njegov vruć dah na zatiljku, vratu i desnom ramenu. Čula sam svako punjenje njegovih pluća ustajalim zrakom davno prozračenog hodnika.

Prije toga, u zoru, nakon što sam pročitala kraj knjige, otišla sam spavati. Legla sam, vrtjela se u krevetu kao da mi je premalen, ali napokon sam uspjela pronaći udoban položaj okrenuta leđima stropu i ruku s obje strane glave. Bila sam u polusnu, a onda sam osjetila nečije velike, grube ruke kako su me čvrsto uhvatile za nadlaktice. Neugoda i strah, tako snažni da sam se ukočila, su prouzročili nalet bola kroz kralješnicu do stopala. Kao da mi je netko istodobno nogama stao na prsni koš i mjehur. Potrajalo je nekoliko sekundi, koliko i stisak, ali ipak dovoljno intenzivno da mi se činilo kao da sam iskočila iz kože.
Zaključila sam da je to bio jedan od prvih snova tog jutra, ništa neobično. Ipak su ti snovi uvijek igrali neku bolesnu igru s mojim živcima. Komad svjetla teško dospjelog do mojih očiju je odjednom postao gust dok je prolazio kroz maglovito jutro i posivjelu čipku zastora. Zrak je sličio dimu iz auspuha nekog pokvarenog teretnog kamiona, a bio je našminkan milijardama molekula crne prašine. Instinktivno sam se okrenula prepuna budalaste hrabrosti koja je u djeliću sekunde pobjegla. Na stropu se crni dim uvijao u gustim mlazovima, a krajevi su mu poput pohlepnih usta gutali i srkali vrhove polica i obrise lustera. Crne ptice koje su odletjele s drveta u tom trenutku kao da su uspjele, bukom i paranjem zraka krilima, uplašiti taj dim. On se trenutno počeo uvlačiti u kutove sobe i nestajati u zidovima. Straha više nije bilo, samo očajničke želje za nekim da mi kaže da sam normalna. Da sam ovo samo sanjala. I čekala sam sve dok me nisu i tijelo i um iznevjerili. Zaspala sam izmučena pitanjem da li ludim.
Sanjajući, iluzije su iza mojih očiju prštale kao što čaj pršče dok ga se iz previsoko postavljenog čajnika ulijeva u šalicu. Postala sam uvjerena da sam nekako pronašla ključ za svijet koji se mimikrijom omotao oko nas. A nisam znala u koju ga bravu utisnuti. Osjećam vrtoglavicu kada pomislim koliko toga još ne razumijem. Zato sam i počela zapisivati svoje misli. Jedini način na koji nešto mogu zapamtiti je da to zapišem. Možda ću čitajući o svojoj sadašnjosti i u njoj upletenoj prošlosti uspjeti sve ovo jasnije vidjeti.

- 13:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< lipanj, 2006 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

...........................................

mail: dijana_9@net.hrlud
brojač je stavljen 16. 7. 2005
Free Counter
Free Counter