Koračala si visoko podignute glave ne primjetivši da postoji svijet oko tebe. Zapravo, mislila si da se okreće oko tebe.
Pio sam prvu jutarnju, uživao u blaženom okusu Brazila, listao Dnevnik, maštao o nevoljama.
Nisam ni primijetio da si ušla. Tek trag mirisa koji te je identificirao kao skupu, naveo me da se osvrnem. Sjela si tri stola iza mene, vidio sam ti odraz u ogledalu. Divno je sjediti za šankom.
Pogledala si me kratko, bez osjećaja, jedva identificirajući moj lik i postojanje, već iduće sekunde zaboravljeno. Naravno, naručila si kratku s mlijekom, decilitar iscijeđene naranče, zapalila si Marlboro. Light. Zdravije su.

Konobar je prolio kavu po rukavu tvoje svilene košulje. Ispričavao se. Pozelenio. Ja sam se počeo glasno smijati. Pogledala si me ubojstvom. Prezirao sam te osmijehom. Mali od šanka ti je donio drugu kavu. Popila si je i otišla. Rekla si malome da ja plaćam.
1:0 za tebe.

Sljedeće jutro opet si mirisala. Nisi me ni pogledala. Osjetio sam se dužnim da naručim dva dupla martella i odem.
1:1

Stigla si me na zelenom valu, prošla i vozila ispred mene. Slijedio sam te.
Bez riječi sam ušao za tobom u predvorje hotela, lift, apartman. Vrata su se bešumno zatvorila za nama. Nismo govorili. Skidali smo se zubima, nokti su ti dodavali nove ožiljke na moj vrat, leđa, ramena. Ljubio sam ti oči.
Bilo nas je na podu, razvaljivao sam te na stolu, pod tušem smo se prali jezicima, krevet smo polomili. . .

Vezala si me i ljubila kao niko prije. . . Naučila da postoji i bolje od najboljeg, žešće od savršenog. A nisam ti ni ime znao. Nisam znao ni gdje je ključ od lisica.

Obukla si se i otišla. S ključem.

Račun za tri dana hotela.

2:1 za tebe.

Srest ćemo se opet.