OPROŠTAJ OD SIRIJE
Dragi moji dosao je trenutak da se i prica iz Sirije privede kraju. Razmisljala sam kako cu napisati kraj i zakljucila da cu biti kratka. Bezveze mi je pisati van o strahotama onoga sto je trebao biti zadnji dan u Siriji u detalje, ispricati cu to sto krace. Pokusavam to zaboraviti, ali svejedno Vam moram reci da je Sirija bila daleko najneugodnije iskustvo koje sam imala do sada. Konstantna borba sa svima oko doslovce i najmanje stvari, varanje, prljavstina i svasta drugo zasluzni su za taj moj dojam. Nisam Vas htjela sa tim gnjaviti rade sam Vam dala slikice da uzivate. Nije mi zao sto sam bila u Siriji, ali ne bi se vise vracala.
Uglavnom taj dan iznajmile smo auto i vozaca da nas odveze do Serjille, Hame, Krak de Chevaliersa i da nas nakon toga ostavi na libanonskoj granici. Vozac se izgubio u brdima oko Serjille, satima smo lutali po tim brdima, nakon toga mu je pukla guma na autoputu u punoj brzini, skoro smo poginule, onda smo dosli u Hamu koju bas i nismo razgledale jer jedino do cega je on znao put je vodeni kotac koji je ujedno i najbitnije sto se ima za vidjeti u tom prestrasno zmazanom gradu. Ma rijec prestasno nije dovoljna. Taj grad je otvorena kanalizacija, grozno. Smrad je neopisiv. Zbog svih navedenih poteskoca nismo stigle vidjeti Krak sto je must ako dodete u Siriju. Vidjele smo ga izvana, haha. E onda nas nije odveo do libanonske granice nego nas je predao drugom vozacu kojem smo opet morale platiti. Granica, opisati Vam kako izgleda granica izmedu Sirije i Libanona, hm mislim da moje sposobnosti pisanja nisu dorasle tom zadatku. Do tada nisam znala ta tako nesto uopce postoji. Uglavnom umrle smo od straha sto zbog samog izgleda granice sto zbog te hrpe ljudi sto zbog kolicine oruzja i tih faca u uniformama. Izlazak iz Sirije prosao je relativno brzo i bezbolno i taman kada smo mislile kako je svim nasim mukama dosao kraj i kako idemo u kulturniju zemlju gdje cemo uzivati i tulumariti vidi vraga.
Hama
Prije odlaska na put nazvala sam nase ministarstvo vanjskih poslova, razmjenila poveci broj mailova sa libanonskim ministarstvom vanjskih poslova i nazvala libanonsku ambasadu svi su rekli kako je Hrvatska da tako kazem u povlastenoj skupini zemalja i da se mi samo trebamo pojaviti na granici i dobivamo vizu.
Na granici je bilo malo drugacija. Naime samo sto smo pokazale pasos stize odgovor: "A ne ne, to je nemoguce, vi nemate vizu, morate natrag u Siriju."
"Znamo da nemamo vizu, nama viza ne treba, mi smo iz Hrvatske, a Hrvatima ne treba viza."
Libanonac:"Hrvatima ne, ali vama da."
"Molim??????"
Libanonac:"Vas dvije ste zene i to jos iz Hrvatske i ispod 30 godina."
"Dobro i kakve to veze ima??"
Libanonac:"Vi spadate u skupinu sa Rumunjkama, Ukrajinkama, Tajlandankama.... i ne mozete uci u Libanon morate odmah natrag u Siriju!!! Cak i da ste isle preko ambasade ne bi dobile vizu. Za vas je to gotovo nemoguce!!"
Da Vam ne duljim dalje sva ta tortura je trajala satima, bilo je tu svega. Pustili su nas nazad u Siriju iako vise nismo imale njihovu vizu naime ponistili su je na izlazku iz Sirije par sati prije.
Vratile smo se nekako u Damask oko 3 ujutro i ostale u hotelskoj sobi dva dana do povratnog leta.
Kad sam se vratila u Zagreb nazvala sam nase ministarstvo vanjskih poslova i ispricala sta nam se dogodilo. Gospoda s kojom sam razgovarala, nije imala pojma o pravilima koje vrijede na libanonskim granicama za zene iz Hrvatske. Rekla mi je da je to neozbiljno od Libanona, jer ako imaju takva pravila Hrvatska bi to trebala znati i da ce ona poslati diplomatsku notu Libanonu. Ne znam sta je poslala, ali ja sam nakon 3 dana na svoj mail dobila iz Libanona obavijest da od danas (to je bilo u studenom 2005.) zene iz Hrvatske mogu dobiti vizu na svim granicnim prijelazima Republike Libanon.
Mislila sam da ce mi to ispravljanje nepravde, ma nije to ni nepravda nego provodenje njihove volje kako i kada zele donjeti neku satisfakciju, ali nije. Da staviti nas u skupini sa prostitutkama iz Rumunjske, Ukrajine i njima slicnim zemljama, nevjerojatno. Tog ponizenja i razocaranja cu se uvijek sjecati, a Libanon me sigurno nece vidjeti u skorijoj buducnosti.
Sutra je novi dan i krecem u nove avanture. Kako bas i nisam momentalno pri lovici zakljucila sam da cu ovaj godisnji koji je sluzbeno poceo danas ostati doma i istrazivati nasu lijepu Hrvatsku. Pocela sam traziti po internetu i dosla do zakljucka (prekasno, haha) da cu narednih 2 tjedna potrositi vise lovice nego da sam se zaputila u svijet. Kada zbrojim sav benzin po 8 kuna koji ce moj ne bas ekonomican autic potrositi, a tu su i hoteli, jer nece mi se svaki dan dati voziti u recimo Slavoniju ili Baranju i nazad. No dobro, sta je tu je, malo mi je zao, ali onda uvjeravam sebe da je ovako bolje i da se domovina mora istraziti, upoznati kad tad i tako. Uglavnom slike stizu. Sutra je na redu Zagorje....... a mogla sam biti u Turskoj, Tunisu, Vijetnamu ili recimo Maroku, smrc.
|