depresija i ja

četvrtak, 18.10.2018.

Mačak na vrućem limenom krovu

Brick ( 'cigla' ili 'sjajan momak' ) pada u depresiju. Njegova supruga nije mu rodila dijete.
Depresiju utapa u alkoholu. Sve što je Maggie pokušala popraviti , Brick odbija.
Bježi od stvarnosti. Tipično ponašanje za depresivnu osobu.

Iako je to izvanredan film, sa glavnim glumcima Paul Newman i Elizabeth Taylor,
ponašanje Bricka ponavlja se u mom životu.

Za razliku od njega, ja imam djecu, predivne unuke. Sjajnu suprugu s kojom sam 34 godine u braku.
Umjesto alkohola, uzimam terapiju. I tu staje sve. U meni nema snage. Nema volje.
Osim rada s unicima, kojima dajem sve što mogu, kad mogu, ništa ja u kući više ne radim.

Već godinu dana nisam u stanju složiti montažni ormar. Nisam u stanju spojiti točak na tricikl
i krenuti u vožnju. Zatvorio sam se u kuću. Jedino svaki drugi dan izvedem psića.
Ništa me više vani ne interesira. Ovo je sada dno dna.

Moj um mi kaže kako je sve to pogrešno. Moj razum hoće da se pokrenem.
Moje tijelo neće. Ne želi. Ne da! Da uzmem bič, ne bi se pomaknulo.

Umjesto da budem 'sjajan momak' ja se ponašam kao 'cigla' koja je pala iz neba i utonula u tlo.


Ima li ovdje happy end-a?

Oznake: depresija, dno dna

- 20:13 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.08.2018.

Proganjanje

Preskočio sam zid i uletio u gustu šumu.
Netko me proganjao pa sam nastavio trčati. Zapažao sam stabla koja su promicala pored mene.
Lijevo do mene, potočić je postajao sve širi, sve dublji sve veći, a onda se pretvorio u silnu rijeku.
Desno do mene, desetak metara unazad, čuo sam pucketanje grančica u ritmu mojih koraka.
Cijelo vrijeme dok sam trčao, netko me je slijedio!
Stao sam.Okrenuo se. Leđa naslonio na stablo. Gledao sam u pravcu mjesta gdje sam zadnji put čuo
pucketanje i lomljavu grana. Sada nisam čuo ništa. Vladala je sablasna tišina.
"Tko si ti što me slijediš? Ne, ti me proganjaš! Što hoćeš od mene? Misliš da ću ti se predati bez borbe?
Gledaj ovu oštru granu! Spreman sam te njome ubosti! Probosti, do smrti!" Urlao sam.
"Zašto se konačne ne pokažeš tko si? Hoćeš me izmoriti! Poigravaš se s menom!" Dok sam vikao,
razmišljao sam, da je zvijer, već bi me napala i rastrgala.
Doša sam do daha , a onda sam nastavio trčati istim pravcem uz rijeku, a progonitelj je nastavio za mnom.
Čuo sam istu lomljavu grana, prasak lomljenja suhih grana pod težinom mog progonitelja.
Iznenada, rijeka je završavala velikim i visokim vodopadom. Letio sam. Lamatao nogama i rukama.
Podigao sam pogled, želeći vidjeti da li me progonitelj nastavlja pratiti. Ne. Nikog nisam vidio.
A onda sam uletio u jezero. Hladno, duboko. Kopao sam izlaz prema svjetlu. Nikako doći do njega.
Sad ću se ugušiti, pomislio sam.
Aaaaaaaahhhhhhhhhhhhhhhh. Uletio je zrak u moja pluća. Potupno iscrpljenog, vodena struja me nasukala
na pješćanu obalu. Pao sam u nesvijest.

Oznake: depresija

- 08:12 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>