depresija i ja

petak, 30.11.2018.

Pustoš vječna ( Život nek cvjeta )

U nekoj prošlosti,
Ne tako davnoj,
Pružih korak
I zakoračih
Planetom plavim,
U prostor oko sebe.

Bijaše stabala velikih,
Trave sočne i zelene,
Raznbojna cvijeća,
Leptira, bumbara i pčela.
Potok je tekao,
Bistrom i čistom vodom,
Iz koje iskakahu
Pastrve vesele,
A rakovi dnom plesahu.

Već drugim korakom,
Oko mene čarolijom
Kao smotani zastor,
Sve nesta.
Gledam užasnut!
Gdje je ona ljepota,
Jer prašina,
Mrtvom površinom leti.
Gazim ispucalu kožu,
Moje Zemlje.
Tražim bar nešto,
A nalazim ništa.
Sve je isto,
Pustoš vječna.

Jahve, Gospodine,
Stvoritelju Neba i Zemlje,
Ne daj nam pobjeći,
Na neke druge planete.
Nas ljude,
Ogrnula je pohlepa.
Gdje god živjeli,
Ostaje pustoš vječna.

Padam na koljena,
Pred Tobom i molim te
Ukloni pustoš,
I Ljude zle!
Obnovi Zemlju
Kao na početku,
Na slavu Tvoju,
Nek život cvjeta!

Oznake: planet zemlja

- 15:57 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.11.2018.

Novi početak braka

On je razmišljao o svojoj ženi. Uočio je kao se svaki dan vraća sve umornija.
Za nijansu umornija nego prethodni dan. Nakon toga sprema ručak, koji balguju
nakon 17,00 h a onda se uvale u kauč. Gledaju film, ali između njih malo je riječi
koje razmjenjuju. Nakon 20,00 h vrlo brzo se uvlači u krevet i spava isprekidanim
snom do jutarnjeg buđenja, kada iskače iz kreveta kao oparena, na brzinu se spremi
i poljubac samo u prolazu. Uglavnom je takav cijeli tjedan. Sve više se udaljuju.
Sve manje se poznaju. Mora promijeniti tu lošu rutinu.

Dočekao ju je na vratima s velikim osmjehom. Sretan što je vidi. Sretan što je shvatio
kako njihov brak vrlo brzo skreće u lošem pravcu. Pomogao joj je uzeti stvari iz ruku.
Skinuti kaput. Objesiti na vješalicu. Nije vidio začuđujući pogled njegove mlade žene.
Dok se k njoj okrenuo, nestao joj je osmjeh s ugla usana. Kratak poljubac, u snažnom
i nježnom zagrljaju kao da je govorio: 'ja tebe najviše na Svijetu volim i nisam to zaboravio!'

Ona ništa nije pitala. Ona se nije išćuđavala. Nije htjela pokazati pozitivne signale.
Pratila je s interesom kamo ova nagla promjena vodi. Slušala ga je kako joj šapće nježne riječi
pažnje, ljubavi i brige za nju. Ugrijao joj je lice u njegove tople velike ruke.

Budući je vani bilo hladno, na vrijeme je upalio klimu u kući. I sada nakon što ju je malo ugrijao
svojim rukama i zagrljajem, pustio je da se osvježi u toplom banju. Prije nego se vratila, ugasio je
sva velika svjetla u dnevnom boravku, a upalio je jednu voštanicu. Topla atmosfera dobila je
i čaroban ugođaj. Do kauča je dogurao njen i njegov tabure.

Kada je sve to ugledala, više nije mogla šutjeti. Zar sam nešto zaboravila, upitala je. Ma nisi dušo,
odgovorio je nježno. Hajde sjednimo na naša mjesta i ručajmo. Opet ništa nije pitala. Bilo je važno
da nije nešto važno zaboravila. Sve ostalo joj je godilo.

Pojeli su vleliki dio jumbo pizze i popili po jednu pivu. Ubrzo nakon zagrljaja, sa osmjehom na licu
ona je zaspala na njegovim grudima. Pokrio ju je haljetkom i još više ugrijao.
Ovo je početak novog perioda našeg braka, zakleo se u sebi.

Oznake: obitelj

- 11:22 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 28.11.2018.

Insomnia

Ne spavam. Ne mogu. Nije zbog temperature, nije zbog kašlja.
Uvijek postoje neki preparati koji to ublažavaju. Međutim , ne mogu se smiriti,
jer mi cviće moje od ćeri i njen muž odlaze u Sjevernu Irsku.

Ovo ljeto bili su u Pariz. Vodili su unuke, djecu moje mlađe ćerke. Već tada mi je to bilo pomalo sumnjivo.
Nakon toga su otišli u Italiju. Mislim da je bio Milano i još neki gradovi na sjeveru Italije.
Zet se spetljao s nekim imućnijim strancima u 'rudarenju' bitcoina. Pomislio sam , ajde, njemu kao hardverašu,
neka je krenulo, jer žive u postanarstvu.

Onda je došla vijest iz vedra neba, kako je dala otkaz kod jednog splitskog zlatara.
Cviće moje, dala otkaz, ma šta se to dešava?

I onda preko majke, jednostavnom rečenicom, priopćila: „Idemo u Sjevernu Irsku, živit.“
Još sam se nadao da se to neće desiti, ali me sinoć ženino kretanje po kući i traženju putovnica,
totalno izbacilo iz takta.

Ne želeći je razbijesniti, poslao sam joj poruku. Zamolio sam objašnjenje razloga odlaska
u tu daleku i hladnu zemlju? Hoću li joj ja plaćati stanarinu?, odgovorila mi je.
Koje nepošteno i uvredljivo objašnjenje.

Mama i ja im u svemu pomažemo, uskaćemo. Cijela živuća obitelj. Zet je iz jedne od
najbogatije splitske obitelji. Stanova koliko ti srce želi. Nasljedstva koliko ti duša hoće.
Umjesto djece, koju voli, ali ne želi još imati, mazi malenog Ruskog Pomeranca, kojeg je platila ,
sramota me i napisati. Djecu mlađe ćerke, vode gdje hoće i kad hoće.
Nije novac u pitanju, a možda i je, neznam.

Mislim da je i njih uhvatila groznica Svjetske migracije. Nisu zadovoljni onim što imaju,
a kršćanski su odgajani, jedan i drugi. Žele li se netkom dokazati? Kome? Tko ih tjera na to?
Što ih tjera na to? Neznam što se dešava, ali žalostan sam. Žalost na žalost.
Ne želi dalje razgovarati o tome. Većinu stvari su prodali. Potpuno su sve isplanirati.
Ozbiljno je. Sve je dogovoreno u Parizu a onda u Italiji.

Priznajem da mi je teško to prihvatiti iz puno dobrih razloga. Znam samo da je Svijet potpuno poludio!

Oznake: insomnia

- 06:48 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 27.11.2018.

Muke po Virusu

Šmrc, grc, pljuc. Gdje mi je toaletni papir? Sve sam potrošio u ispuhivanju nosa.
Idem u wc. Pišam gdje stignem, jer jedva stojim na nogama zbog visoke tjelesne temperature; 39,6 C.
Koji sam ja..... Stvarno sam smotan! Ispišao sam gačice, donji dio spavačice. Sve oko školjke je mokro.
Gdje ću sad buditi ženu? Zbog fibre se ljuljam. Mokra odjeća je u banju. Koristim papirnati ubrus.
Brišem sve. Bacam u vrećicu za papirnati otpad, ide na reciklažu.

Obrisao sam sve. Oznojio se. Na brzinu istuširao. Radi klima pa se nisam upotpunosti smrznuo.
Uskačem u krvet. Tamo me čeka moj Smoky. Tibetanki pekinezer. Moj najbolji prijatelj.
Volim ga neizmjerno. I on kašlje. On ne misli samo na sebe. Ljubi mi noge.
Zna da mi je teško, pa me tješi.

Čuje kako kukam i stalno pitam: „Ima li ijedna bakterija, ima li ijedan virus, koji može proći
pored mojeg doma a da ne svrati na kravu?“ Dolazim do zaključka: nema!
Nema tog virusa ni bakterije koja u mom lošem zdravstvenom stanju i niskog imuniteta
neće pokušati umnožiti svoj broj u meni.

Nakon proljeva, povraćanja i visoke temperature zbog zagađene vode, sad i virus.

Svake godine u ovo doba, virus me zahvati, pa ako se brzo razbukta eto me na zaraznom.
CRP malo viši od 250 zadnji put ukazao je na upalu pluća desnog plućnog krila.
Odležao sam kući uz pomoć nekog novog lijeka za one koje su alergični na penicilin.

Za sada se uspješno borim. Nedam se.

Inače, moja vrata su svima otvorena, pa tako i bolestima. Kažu stručnjaci kako stiže super virus
koji će ubiti 200 milijuna ljudi, i tvrdi da se ispunjavaju Isusove proročanske riječi o kraju svijeta.
Živi bili pa vidjeli. Ja u Isusa ne sumnjam.

Oznake: vrijeme gripe

- 20:21 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.11.2018.

Voda Splita je zagađena!

Kakvoća voda je u opasnosti, a time zdravlje i život u Dalmaciji. Padne malo veća kiša i
eto informacije na radio postajama o toj prokletoj kiši koja je pala u malo većoj količini.
Voda koja nam dolazi više nije za piće, odnosno jest za piće za malo otpornije a za manje otporne,
odnosne one osobe koje imaju slabiji imunitet ili su u skupini rizičnih osoba,
moraju je prije konzumiranja prokuhavati.

Ma dajte molim vas. Kišnica sam po sebi je čista. Ono što ona donosi su zemlja, mulj,
veče ili manje čestice, koje s okolnih obronaka guraju, vuku sa sobom ka izvoru rijeke Jadro.

Split nije imao tog problema dok se nije promijenio izgled tih obronaka. A promijenio se,
miniramnjem i svim destruktivnim radnjama po okoliš, kako bi se izgradila brza cesta.
Naravno, sve je ispred Zakona! Ispred Zakona prirode i ispred Zakona koji je čovjek napisao.
Poštivanjem jednog od tih zakona, nikada se ta brza cesta nebi izgradila.
Pa kad je čovjek sam sebi pljunuo u lice i u lice onih koji su jasno govorili što će se desiti,
zašto se nebi nastavilo sa daljnim uništavanjem.

Uviđen, ma zamislite, problem koji se javio, već dugo vrijeme se riješava obećanjima
kako će se izgraditi filteri, pročišćivaći. I kako to biva sa obećanjima. Obećanja ludom radovanja.
Obećanja ostaju samo obećanja. Za to vrijeme građani Splita i okolice, redovito plaćaju vodu,
mijenjaju svoje ventile, a i kad ta prokleta kiša padne onda plaćaju i skupu flaširanu vodu.
Pa što je to za nas, bogate siromahe.

Za uspordbe radi, od Dioklecijana naovamo sve je lijepo funkcioniralo, dok se nisu desile
promjene u podzemnim vodotocima, dok se nisu ogolile padine. Trebalo je doći 21 stoljeće,
pa da shvatimo koliko nam je važna čista voda. Važno je i zdravlje ljudi, ali sve te proljeve,
povraćanja, povećane temperature, narod će izdržati. Nisu potrebna izvješća o tom. Dovoljna su nam o enornom
povećanju karcinoma itd.

I na kraju, po mom osobnom mišljenju ( ne kao ing. Kemije specijalnost Ekologija ) sve je do
ovoga dovela pohlepa. Zarada sada. Profit ovog trena a što će biti sutra, koga briga za to!
P.S. Analize vode iz Jadra spadale su nekada u 10 nakvalitetnijih voda na Svijetu!

Oznake: ugrožena voda

- 12:46 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 24.11.2018.

Poklopac

Tamo negdje daleko, daleko, tako daleko da se skoro približilo nama.
Živo je jedan dobar kralj. I kakava bi to bila bila priča kada ne bi bilo zlog kralja.
Tamo gdje je zavšavala sloboda dobrog počinjala je kraljevina zlog.
Na samom kraju granice raslo je jedno stablo u kraljevstvu dobrog, a grane su se širile
i krošnja prelazila preko granice zloga. I zbog toga došlo je do spora, koji se pretvorio u otvoreni rat.

Zločesti kralj imao je snažnu vojsku, a dobri smo svoje dobre podanike. Rat je krenuo nepotrebno.
Bilo je dovoljno od zlog kralja zatražiti taj dio i dobri kralj bi to deblo poklonio zločestom.
Međutim, samo deblo bilo je izgovor za rat i ratovanje.
Neki su uvijek žedni prolijevanja krvi i osjećaja nadmoći i pobjeđivanja.

Kako dobri podanici nisu imali štitove, uzeli su poklopce od lonaca. Tako ostade jedan jedini poklopac,
koji je morao skakati po preostalih 100 lonaca. Ispočetka je uživao a onda se umorio.
Dosta mu je bilo stalnog skakanja i poklapanja lonaca u kojima se kuhala hrana za svakog podanika.

Kralj je čuo kako psuje, huli, svakakve grozote govori a onda se okomio na samog dobrog kralja.
Nazivao ga je svim pogrdnim imenima i nemoćnim da se odupre zlom kralju. Kralj mu pristupi i upita ga:

„ Kako bi ti riješio ovu situaciju?“
„Kralju, poštovani kralju, ja bih udarao o drugi poklopac, podigao buku i potjerao
ove kukavičke protivnike u bijeg.“ I kralj mu dopusti

Sutradan, udarajući polopac o poklopac, novi zvuk zaustavio je zlog kralja. Počeo je plesati
a i cijela njegova vojska. Zaustavilo se ratovanje. Zli kralj priđe dobrom i reče:
„ Hoću ova dva poklopca i prestaje rat.“ Što će ti poklopci?“ „Veseli me njihova buka a i moje ratnike.
Od sada će biti dio mog orkestra.“ Visoki ratnik udarao je jedno o drugo svom snagom i uveseljavao kralja i vojsku.Tako su nastale činele.

To što su se poklopci bunili bilo je kasno. Donijeli su mir, udarajući jedan o drugog , glasno.

Oznake: bajka

- 20:14 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 23.11.2018.

Stari olinjali štakor

Dokotrljao se s krova,
U pripitom stanju,
Stari olinjali štakor,
Do mog stola.
Sjeo je bezobrazno.
Posrkao crnu kavu.
Popio hladnu limunadu.
A onda oprezno pogledao,
Očima krvavo plavim,
Oko sebe.
Umjesto mačke,
Ugledao je mene!
Nije se prepao.
Ni malo!
Stavio je kanđu,
Na bok.
Kao uvrijeđeni gost,
Zatražio još jedan štok!
Stani malo,
Ti olinjali štakore,
Samo bi se svađao!
Rekoh mu hrabro.
Za novu ideju,
Ne trebaš mi takav,
Iako nisi loš,
Ni bezdlakav.
Vrati se pod krov,
U svoj topli krevet.
Kad te budem trebao,
Udarit' ću metlom o strop.
Hajde spavaj,
Snij snove nove,
Trebam pisati,
A ti mi daj
Ideje nove!

Oznake: noćne more

- 22:15 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.11.2018.

Gdje je Duje?

Prošao sam kroz Zlazna vrata i u tren bio na početku Vrzovog Doca. Netko trče za mnom.
Čujem korake iza sebe i teško disanje. Pomislio sam kako nešto nisam platio pa se okrećem.
Vidim oskudno odjevenog čovjeka. Strah u očima, kad me uhvatio za grudi. Govorio je nekim stranim jezikom.
Ništa nisam razumio. Gurnuo me i nastavio do prvih vrata. Lupao je ali nitko ne otvara. Skreće na drugu stranu.
Tu više nije stari zid, nego prekrasna kuća. Vrata se otvaraju, taman toliko da osoba iznutra pogleda tko je i zatvori.

U očima panika.. Gleda me. Gledam ga začuđeno i pitam se što se događa? U taj trenutak iza ugla prve zgrade
na početku doca istrčavaju dva rimska vojnika. Isukanih mačeva, okruže čovjeka u sandalama. Bacaju ga na pod
i vežu grubim konopom. Isto se događa i meni.
Hrana je pala na kamene ploče. Muzgavci su se zalijepili za površinu a krumpiri, kapula i sve ostalo otkotrljalo se niz ulicu.
Ubadajući nas kratkim mačem u leđa, brzo su nas vratili na Peristil. Tamo su već bili pripremljeni stupovi, koje ja nisam prije primjetio. Šakama iza ,a gležnjevi uz stupove i opet smo, snažno vezani grubim konopom, tako da se nismo mogli pomaknuti.

Ispred nas stajao je visok čovjek u laganom svečanom rimskom oklopu, s crvenim plaštom preko lijeve ruke. Kosa , crna, kovrčava.

Gromkim glasom pitao je, gdje je Duje?
Koji Duje? Duje susjedov? Odmah sam uzvratio.
Ismijavaš me?
Nisam! Vičem, neznam kojeg Duju tražite? Split je pun muškaraca s imenom Duje!
Ako nisi ti onda je on! I uperi prst u stup do mene.
Okrenu se centurionu i naredi: „Flagrumom do smrti tog malog ćelavca“ A za mene naredi:
„Njega 40 puta šibom po leđima!“
Dok sam primao udarce, gledao sam, malenog, ćelavog, čovjeka u sandalama, kako mu flagrum
para kožu na leđima. Krv pišti, prska, lije i curi na kamen Peristila. Umro je bez riječi.
Pao sam onda u nesvijest.

Probudio sam se s mukom u stomaku. Dok mi je punica davala čašu bijelog vina, pomislio sam.
„Zašto mi svakog ljeta obnavljamo sjećanje na cara Dioklecijana?“

Oznake: dioklecijan

- 19:21 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 21.11.2018.

Đir

Na Pjaci svaka ekipa je imala svoje mjesto, pa tako i naša. Nije ga mogao nitko preuzeti.
Teško si mogao ući a lako si iz ekipe ispadao. Kao što već rekoh, mjesto naše ekipe bilo je u uglu najpoznatije prodavaonice nosača zvuka u Splitu. Tada su se prodavale vinilne ploče i kazete.

Nakon što bi se prepričali događaji toga dana, zapalila koja cigareta, s Pjace se odlazilo
do kultnog „Đaje“ ispod „Šumice“ a onda do disco cluba „Badi“, kasnije renoviranog u „Šekspira“.

Alternativni pravac u potrazi za zabavom bio je put ka disco club-u „Arkada“, u blizini hotela „Lav“
( danas, Le Meridien Lav Split ). Muzika u Arkadi bila je deset godina ispred svih klubova,
jer braća iz naše ulice, redovito su primala najnovije ploče iz Londona.

Bogatiji su vozili motocikle. Ja nisam imao tu mogućnost u danima puberteta.
Vozio sam se kao kralj u autu nabogatijeg iz ekipe. Smetala me ta ovisnost,
tako da sam već nakon prve godine faksa kupio polovnog fiću
( zarada od svih onih poslova koje sam radio preko Student servisa ).
Meni poznata osoba kupovala je novi auto a ja sam preuzeo njegov stari fićek.

Doduše, bila je prava lutrija hoće li anlaser zaverglat ili ću ga morat' pogurati.
Budući je anlaser brzo otkazao, paljenje guranjem, postao je moj zaštitni znak.
Zato sam ga uvijek parkirao na vrhu nizbrdice. Bilo je atraktivno pred curama pogurat fiću,
uskočit u sic i vozačima poznatim manevrom; kvačilo, druga,kvačilo,gas, pokrenuti motor
kao vozač trkačeg automobila.
Kakav bio da bio, moj bijeli konjić je služio do kraja studija. Kako nisam bio mehaničar,
popravke bih prepustio nekom od fanatika iz ekipe.Ja sam bio vozač. Odličan vozač.
Do dan danas nisam imao prometni pekršaj ili nedaj Bože sudar.

Sedamdesetih i osamdesetih, Split je imao izvanredna mjesta zabave. Rekli bi mi, imali smo dobar đir.

Oznake: po rivi i po gradu

- 19:10 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.11.2018.

Kome pripadamo?

Na kruzeru, koji je pristao u splitsku luku, stajao je tata okružen svojim dječacima.
Držao je ruke raširene kao Isus na slikama njegovog raspeća, pogleda uperenog u zvonik Sv. Duje.
Ispod njegovih ruku mirno su stajali njegovi sinovi, gledajući Dioklecijanovu palaču.

Malo kasnije, u istom položaju, taj Talijan stajao je na sredini Peristila.
Okretao se polako oko svoje osi, a djeca su ga pratila. Onaj koji je zapazio
njegovo teatralno ponašanje, mogao je ćuti, kako im se obraća na talijanskom:

Guarda! Tutto questo e nostro! Romano! U prevodu:

Pogledajte! Sve ovo je naše! Rimsko!


Oni koji su razumjeli, zanijemili su!

Otrov, poput plina, koji se puštao godinama, ušao je u pluća, u mozak i oslijepio Splićane.
Na srca im je duboko utisnut žig. Jednima žig eura, drugima žig dolara, trećima žig funte.
Žig određuje kome pripadaš. Žig kaže tko je tvoj vlasnik. Koja god bila moneta na našem srcu,
moć nad nama ima vlasnik tog novca i njegovi smo robovi. A da bi ironija bila veća
istovremeno pjevamo poznati refren: „ Nije u šoldima sve...“

Kome mi pripadamo?

Hoće li za 50 godina, ako Splita bude, uz Katedralu Sv. Duje,
pronaći njegov mali kip, a na dnu pečat: Made in China ?

Oznake: mom splitu kradu dušu

- 21:02 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 17.11.2018.

Stari Pazar

Požurio sam preko Pjace, pravo ka Starom pazaru. Imao sam dogovoren susret
s kolegicom nakon 35 godina.

Prošao sam ispod Ure. Tu je uvijek gužva. Nažalost, nije bilo uličnih pjevača.
Vjerojatno sam zakasnio. Inače u tim zidinama nekada Željeznih vrata Dioklecijanove palače,
izvanredna je akustika za klapsko pjevanje. Još bolja je u Vestibulu, ali o tome drugi put. Sad žurim.

U srcu sezone, ne može se proći. Zadivljeni stranci, a capella pjevanjem,
samo snimaju, guraju se prići što bliže, kao da čuju bogove istančanog sluha i glasa.

Nakon što sam na sjevernoj strani crkve Sv. Domenica kupio krompir, salatu i sve začine
koji su rasli u Primorskom Docu, kod poznate osobe, nastavio sam do cvjećara.
Znam da je uvijek voljela orhideje, pa sam jednu i kupio.

Kako žene uvijek kasne, vratio sam se do prodavačica kiselog kupusa. Nanizale su svoje bačve i nudile:
„ Provajte, provajte domaći kiseli kupus! Slobodno provajte, nećete požaliti!“ I ja sam uzimajući malo po malo,
došao do kraja. Sit. Kupio sam kod zadnje, reda radi pola kilograma.

U to je došla ona. Odmah se stala smijati. „Ništa se nisi prominija!“

O , jesam jesam, pomislih, pa predložih, hajde sjednimo u prvi kafić, na putu prema tvojoj kući.
Bilo je to posve đentlmenski jer smo sjeli na prvi slobodni stol uz zapadni zid Stare Gradske Vijećnice.
Kurtoazni cmokić i počela je priča o djeci i unucima. Izmjenjali smo slike istih.
Smijali se na nespretnosti i nesigurnosti iz laboratorija. Divan susret, starih kolega s
Kemijsko tehnološkog fakulteta. Tko zna kad opet?

Otpratih je na kraju do dna Pjace. Cmokić, cmokić i žurno u punice na ručak.

Valjda se muzgavci nisu skuvali u vrećicama?

Oznake: splite moj

- 18:57 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 16.11.2018.

Splitska peškarija

Riba. Volim jesti ribu. Svu ribu iz mora, osim onih otrovnijh, naravno. Pa da.
Posebno mi je draga hobotnica na salatu uz obavezno originalno maslinovo ulje.
Znam, reći ćete, hobotnica je glavonožac. Dobro, istina je.

Zadnjih dana, na splitskoj peškariji cijena hobotnice odletjela je u nebo, pa mi je nedostupna.
No, zato je tu muzgavac. Muzgavac od kamena, crvenkaste boje. Pritisni ga, još se miče, još je živ.
Nema straha kupiti ga.

Hodanje po peškariji, prava je mala ekspedicija. Podmorski safari. U tome uživam.
Guštam i nemojte mi zamjeriti, što se tada cjenkam. To je dodatni užitak.

Prije obilaska, Ona mi spremi 4-5 komada ispod banka.

Sve je poznato i sve je lako pronaći u natkrivenom dijelu splitske peškarije.
Ne zadržavam se kod banka gdje se prodaje tuna, lice. Gdje se po želji čisti riba.
Direktno idem ka dijelu gdje se izlaže u kašetama riba s puške.
Ima tu izvanrednih komada lubina , zubataca itd.... Svega samo pinez nema.

Volin se vrtiti oko plave ribe. „ Srdela, srdela, ovog trena ulovljena“, viče poznato lice.
Diže u zrak par komada, a galebovi u letu otimaju srdele i svađaju se između sebe.

Svega tu ima. I poznatih lica i pudlica i bundica i mobitela. Sada i sveprisutnih Kineza. Ludog li grada.

Vraćam se njoj, ali običaj nije još gotov. Pokušavam spustiti cijenu.
„Slušaj, ja znan da ti mene voliš i da ćemo kadtad na kavu, ali tom muzgavcu livo oko drće.“
„Daj ne zaj....., čuvala sam ti, a ti bi tija sad još jeftinije.“
„Ma daj ne ljuti se, mora san provat. Vidi, ozbiljno mislin, sad ću ti donit kavu.“ Obećano , učinjeno.
„Aaaa, čoviće, ti si potpuno lud.“ „Jesan, a sad mi daj te muzgavce, jer moran po salatu.“

Malo sam se smrzao, ali sam prozborija riječ , dvije. Više nego u psihijatra.

Oznake: splite moj

- 20:12 - Komentari (21) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.11.2018.

Klizava kamena ploča

Išao sam obaviti nešto oko mobitela u Marmontovoj.
Busom broj osam došao sam do pazara. Pored prodavačica meda, i svih drugih blagodati
koje se nalaze na sjevrenom dijelu, čoknuo sam nekoliko oraha koji su mi povećali količinu serotonina.
Pažljivo sam hodao koristeći štap po tim dragim klizavim kamenim pločama,
koje su mi dozivale slike starog grada Splita.

Tako razveseljen, prođoh pored Grgura Ninskog i zaustavih se na kavicu u 'Semafora'.
Gledao sam ispod oka lica. Nisam mogao vidjeti mnogo sreće i radosti.
Našao sam je jedino u razigrane djece koja ionako ništa ne razumiju osim igre.

I to me još više podiglo, pa sam nastavio pravo put svog odredišta. Kod lijevka,
ugledao samo veliki broj sitnih Kineza. Naslonjeni na rub gledali su i čudili se što veliki
i prazan lijevak radi uboden u tlo. Kao da sam znao, stao sam a netko je pustio vodu.
Iz „šipka“ ( nekoliko metara iznad ) jurnuo je veliki mlaz vode u centar lijevka. Nastao je smijeh
i bježanje pokislih, smočenih, poškropljenih, Kineza na sve strane.

Neki su snimali, neki su skakutali, a ja sam pomislio, kako se ti ljudi vole smijati!
Ako misle doći u Hrvatsku, investirati, raditi, neka znaju što ih čeka! Biti će 'pokisli' i kad to najmanje očekuju.

Posjet Tele 2, trajao je desetak minuta, a onda sam prošao pored peškarije.
Kako je već riba vani bila rasprodana, nisam podizao pogled, jer sam pazio na vodu
koja se cijedila s banaka i prijetila me baciti.

Kako nisam odavno bio na Pjaci, došao sam do nekad kultne prodavaonice nosača zvuka,
koja je sada kafić-restoran jer ju je preuzeo remeta Splitske katedrale. Stao sam u ugao,
na izlizanu kamenu ploču i sjetio se društva koje je tu radosno, iz večeri u večer pričalo, smijalo se,
bez ijedne trunke zlonamjernosti u glasu. Mazio sam je poplatom cipele kao najdražu prijateljicu.
Godilo joj je. I ona je ostarila. Koliko bi priča htjela ispričati? Koliko je tu ljubavi započelo?
Koliko je poljubaca prvih palo, a ona slušala nježne riječi obećanja!?

Kako me je mladi kelner čudno gledao, sjeo sam u najbližu stolicu. Popio još jednu kratku kavicu
i hladnu vodu. Pokušao sam ćuti što mi želi reći, ali silna gužva, stranci, eto upravo pokisli Kinezi
nisu nam dali razgovarati.
Pogledah je kao ljubav moje mladosti i obećah, nekom drugom prilikom doći na duži razgovor uz kavicu.
Samo nas dvoje.

Oznake: splite moj

- 20:19 - Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 13.11.2018.

Bavul

Postoje raznorazni kovčezi. Nalazimo ih slučajno u potkrovlju, u podrumu, na buvljacima..
Otvarajući ih sa velikim zanimanjem, očekivanjem i nestrpljivošću gledamo što se u njima skriva.

Uglavnom su to zaboravljene stvari. Neke su materijalno vrijedne, a netko ne bi dao ni penija
za ono što je unutra. Čak ni za sam kovčeg. Rađe bi ga spalio.

Neki potroše cijeli svoj život u potrazi za skrivenim kovčezima, punim piratskog blaga otetog
u pomorskim bitkama.

Bakin bavul bio je, jednom riječju p o s e b a n ! Ne, ne, nije se razlikovao po gradnji od drugih.
Bio je to jednostavan i uobičajen drveni kovčeg.

Mi djeca, unuci, za razliku od tajanstvenosti svih ostalih kovčega, znali smo što ovaj sadrži.
Svaki put kad bi se otvarao, širio je mirise koje je upotpunjavala i jačala želja gladnog stomaka.

Gostoljubivost je bila čarobna osobnost koja bi uzela ključ i otvarala lokot. Dok bi se liker
pažljivo ulijevao u bičerine, mi smo očima jeli suhe smokve pomiješane s lovorovim lišćem,
mendule i slatkog rogača. Nekoliko sekundi gledanja i mi smo bili punog stomaka,
nahranjeni i na sedmom nebu. Magičnost trenutka nestajala je onom brzinom
kojom se spuštao poklopac bavula.

Bakin pogled, bio je dovoljan, nama djeci, da se vratimo svojim obavezama na ulici.

Oznake: gostoljubivost

- 12:09 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.11.2018.

Izgubljeni dječaci

Dječaci Vojne gimnazije bili su zaigrani do te mjere da su pretjerivali u opkladama.

Jednog dana Vodeni je tražio od Dvojke duel u izdržljivosti. Ni jedan ni drugi nisu bili posebno jaki.
Jedan visok i spor a drugi malen i brz.

Dvojka je trebao cijelu noć trčati u svom tempu oko nogometnog igrališta,
dok je Vodeni trebao spavati na krovu oskudno odjeven. Već oko ponoći Vodeni je sišao s krova
drhteći od hladnoće i modrih usana.

Njegovoj muci tog dana još nije bio kraj. Poraz je donosio dodatni napor.
Uspio se ugrijati do jutra, a onda je na golo tijelo navukao ženski hulahop.
Nategnuo ga do pupka i tako kroz jutarnju maglu trčao oko vojnog centra.

Građani koji bi ga ugledali, vrištali su i psovali od straha.

Dugačkim koracima, Vodeni je pretrčati udaljenost, međutim cijeli tjedan je stenjao
pod naporom čišćenja dugačkog hodnika. Kapetan ( ne Kuka ) je saznao, preko svojih 'zvončića'
za opkladu pa mu je na poraz dodao još i tu sramotu.

Oznake: izgubljena djeca

- 18:04 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 09.11.2018.

Lušija

Ostavši 1924 godina bez muža, Ivka i njeno šestoro dice našlo se u teškoj situaciji.
Jemala je apena 28 godin, a vrime nakon Prvog svitskog rata i teške ekonomske krize
bio je dio i države u kojoj je živila.

Baka je prala u lušiji bjankariju spliski' Salezijanaca.

Kuvanje vode u kotlu, dodavanje teških bija drva u vatru, odakle se vazima lug
i stavja u vrilu vodu, bija je način priprave lušije. Nakon toga bi sa dva kraja od traverše
odnila kotal u dvor. Lušiju bi pribacila u maštil sa tri uva. Ubačenu bjankariju
bi komadon drva mišala. Nakon toga bi stavila platul, između ta tri uva.
Dovršila bi biljenje trljajući robu rukaman o platul. Bila roba nije značilo da je kraj.
Slidilo je ispiranje u ladnoj vodi, ožažimanje i stavjanje na tira mol na sušenje.

Tako, po ledu i po žegi, narednih 40 godin.

Dica su bila naranjena, u njiovoj kužini a Ivka bi dobila i nešto munite. To je čuvala za kruv i lemozinu.

Za njenu dicu, ništa joj ni bilo teško!

Oznake: kako do kruha

- 21:21 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.11.2018.

Modra ptica ( Pali smo u zamku )

Vrijeme je blindiranih zgrada. Mnoštvo liftova. Voze gore dole. Ljudi ne gledaju jedan drugog.
Ako su im glave i podignute, pogled je uperen tamo. Negdje daleko, svojim snovima. Željama neispunjenima.
Jedan hoće novi auto, drugi kuću na moru, a ona, ona želi muža koji će joj sve to ostvariti.
Kako, ako ne s lopovima. Pali smo u zamku.

Nije me sram što stojim u redu s njima i čekam plaću koju nismo zaradili. Svi smo mi lažljivci i prijetvorne sjene, neostvarenih osoba koje smo htjeli. Gledamo se u zjenice. Nema ni traga iskrenosti.
Svatko je naučio prevariti drugog, jer oči više nisu prozor duše. Preko njih je navučen zastor.
Po svojoj želji, ono što bi htjeli. Koprena je gusta, pa hodamo kao slijepci. Rađe pasti u rupu
zamke ptičarske nego da se vide slabosti i strahovi ljudi koji su gledali u nas.

Uši imamo ali ne čujemo. Ne čujemo jer ne slušamo. Zašto bi onaj tamo rekao nešto pametno
a mi stali kao tele, jer nikad nismo došli pred vrata raja. Ne želimo vrt miline. A tu je pored nas,
vrata otvorena, samo treba ući. Ma nema šanse! Zašto lijepo, kad može blato. Valjati se u njemu je lakše
a i smijemo se kao prasad koja grokće. Nije za nas voće. Možda je u raju bolje ali svi se raduju paklu,
jer tamo je, ekipa. Nastaviti ćemo s istom igrom, prevara.

Usta imamo, ali ne govorimo. Kao kipovi nijemi smo, kad treba nešto pametno reći.
Dijete majku pita, zašto, ali ona šuti, kao pametni telefon u njenoj ruci. Curica oko tate skače,
ali on nijemo stoji i mobitelom se igra. Muž ženi ništa ne govori. Žena mužu još i manje zbori.
Doba tišine je u komunikaciji. Svi rade što ih je volja, bez obzira koja im je uloga. Pali smo u zamku.

Oznake: zamka

- 10:50 - Komentari (19) - Isprintaj - #

srijeda, 07.11.2018.

Pijev ptice

Jutros, zorom, prije nego je Sunce izašlo, pijući kavicu, u tišini čujem pijev ptice.
Misli su mi poletjele s njom u visine, na vrhove planine, pa onda u dubine, šumske dubine,
gdje nikad noga čovjekova nije stala prije. Gdjegod bio, duša mi je uživala, jer nikog nije srela.
Nikog nije bilo. Samo visina i tišina samo dubina i tišina. Mir koji mi treba, jer, danas drhti tijelo moje od tuge.

Ustreptalo je srce moje od velikog mnoštva ljudi. Okružili su me. Ne daju mi proći.
Ne daju mi se pomaknuti. Zarobili su me a ja im ništa nisam uradio. Okrutni su prema meni
samo zato što ne igram igru koja se njima sviđa. I nije samo to! Žena me je napustila,
tražeći da Boga ostavim. Moju utvrdu gorsku. Moj spas u danima nevolje. Smisao mog života.
Boga moga koji me je još prije nego se otkah u utrobi majke moje, vidio kao dijete slobode.

Obećao je kako će me kao pastir blagi na izvore vode čiste, žedna, u pustinji voditi.
Nikad mi nije hrane nedostajalo, niti su me vukovi strašili jer cijelu noć neumorno je nad menom bdio.
A kad sam se u gudurama neiskusan izgubio, dan i noć me tražio dok me nije našao.
Veselio se životu mome kao cijelom stadu koje je imao. I kad sam pomislio da me je ostavio,
u njedrima svojim On me je nosio, a ja to nisam ni primjetio.

Pa zar sad da stanem? Zar da poziv nepoznatog slušam? Nekim drugim putem da krenem?
Ma koliko drhtao, ma koliko se tresao, čekati ću strpljivo Boga mog spasenja, jer će doći,
kao što nikad prije nije ni zakasnio. Mir Božji koji nadilazi razum opet će mi dati.
Krotak i poslušan ja ću ga slijediti, jer ovca poznaje glas svog Gospodina i ne zaostaje.

Oznake: Molitva

- 17:22 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 06.11.2018.

Pastirica i paukovi

Za Ivkinog života htio sam napisati njenu životnu priču, ali uvijek bi se nešto ispriječilo.

Šoltanka, točnije Maslinica i Šešula, oblikovala je njenu snažnu fizičku figuru.
Komparirajući je s današnjim djevojkama ona bi bila bilderica. Imala je prirodno izgrađene mišiće
cijelog tijela zahvaljujući ribarskom životu. Rano ustajanje i veslanje učinili su cijelo njeno tijelo snažno.
Briga oko ovaca i maslina davala joj je odmor koji joj je donosio mogućnost da se mišići izgrađuju, jačaju.

U trenucima kada ovce nisu došle u hlad, polegle bi ispod maslina. Njen istraživalački duh ,
u tom trenutku pastirice, istraživao je tlo. Tako je nastala priča o paucima, koju svojim unucima prenosim.

Radi se o velikim paucima, čija kuća je u tlu, a otvor veliki.
Uzela bi slamku. Liznula njen kraj i polako je uvlačila u paukovu rupu.
Slamka je iritirala pauka. Tada bi počela pjesma:
„Bako, bakušice,
Moji voli, tvoji konji,
Popasoše tursko žito,
Izađi bako bakušice,
Pa plati!"
Vrlo brzo, iskočio bi pauk, a ona bi ga velikim kamenom, zalijepila za tlo.
Eto, platio si, dodala bi.

Vidiš da se ne trebaš bojati paukova, učila bi me, moja baka, čudo od žene.

Oznake: moja baka

- 19:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.11.2018.

Emocionalni kanibalizam

U odnosu žene i muškarca, još uvijek vlada doslovni kanibalizam.
Što odnos traje duže, uočeno je kako muškarci „žderu“ žene i obrnuto,
žene „žderu“ muškarce bez imalo razlike.

Ako se spustimo na razinu, insekata, interesantan je primjer među paucima.
Crna udovica, nakon dugog seksualnog odnosa, svog partnera, u najvećem užitku proždere.
Znanstvenici to objašnjavaju kao , spajanje užitka i obroka.

Međutim, mužjaci ne ostaju dužni. U nekim vrstama pauka, mužjak ispušta sok
koji ženku dovodi do stanja opijenosti a neki svoju sreću traže sa starijim primjercima svoje vrste
i nakon seksualnog odnosa ih pojedu.

Dakle, kao što postoji doslovni kanibalizam, uočen je i emocionalni kanibalizam
bez obzira na to, tko koga „proždire“. Bilo žena muškarca, bilo muškarac ženu.

Emocionalno nezrela „crna rupa“ pomljivo bira svog partnera ili partnericu i po svaku cijenu je uvode u brak,
prikazujući se kao netko tko je neodoljivo privlačan u svakom pogledu. Nakon što iskompleksirana „crna rupa“ , plijenom podigne svoj prosjek i osjeti se važnom, kao pravi pauk počne stiskati, mrežom odnosa,
svog partnera u omot iz kojeg više nema izlaska. Opijena ili opijen srećom u početku to ne opažaju.
Prestankom djelovanja opijata progledaju. Uočavaju kako je nestao prijašnji socijalni život. Nema više prijatelja, prijateljica, a na sve aktivnosti i prijedloge stiže odgovor, NE!

U takvoj situaciji (emocionalni ) predator zadaje konačan udarac. Ubada i isiše čitav život iz partnera.
Prazan omot biva odbačen, kao razbijena izgračka.

Kome je poželjna razbijena igračka. Nikom. Ni sama sebi nije vrijedna. Pokušava se ponovo slijepiti,
pokrpati i stiže do psihologa i psihijatara, koji tvrde da je sadašnji način života bolji nego prijašnji.

Kanibalizam, kao pojava, unutar iste vrste, uopće nije iskorijenjen.
Naprotiv, poprima nove oblike i sve više uništava odnose muškarca i žene a time i društva u cijelosti.

Oznake: odnos žene i muškarca

- 15:29 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 03.11.2018.

Moja baka

Grabin ove trenutke tišine koja je nastala kod mene.
Nastojim napisati bar nekoliko uvodnih riči o mojoj najdražoj osobi. Moja baka Ivka.

Iz obitelji nikom do sada nisan otkrija ime, jer svi mi nismo važni u odnosu na nju.
Žena koja je najviše utjecala na mene je Ivka. Od prvih trenutaka mog života bila je s menon.
Kad mi je bilo loše, kad mi je bilo lipo, ona je bila tu.

Učila me je temeljnim moralnim zakonima, jer je tako i živila.

To je tako nesebično biće, koje je bilo zadovoljno svojin kreveton, kruvon svagdašnjin i krovon nad glavon.
Ako je što više uživala od toga, bija je špaher na drva, uz kojeg bi privukla svoju stolicu i grijuć se kukičala.
Ja bi sija uz nju, sluša priče, dodava biju koja je predivno mirisala izgarajući u starom špaheru.

Najranije izjutra bi ustala a ja bi to osjetija. Pravija san joj društvo dok je ispijala crnu kavu
i točavala 'socijalne' kekse, koje je sama ispekla. Uputila bi molitvu Bogu i vazela me za ruku i odvela u crikvu.

Sa strajon bi gledao sliku nekog velikog mršavog čovika na plafon crikve,
a ona bi me trgnula rukon, jer je u taj tren tila da ja svojon rukon stavin munitu
u vrićicu koja bi se približila meni.

Sva sritna, otišla bi do okičenog čovika koji joj je stavlja bili kružić na jazik.
Ona bi to progutala i sagnila glavu ka zemlji i križala se.

Prid kraj života, kad je i zaboravjala vratit se trista metara do kuće,
nije zaboravila nijedan dan otić Bogu dati slavu, hvalu i čast.

Oznake: najvažnija žena

- 12:39 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 02.11.2018.

Piroman

Najveća vježba ABHO na tlu Europe nakon drugog svjetskog rata, odigrala se na Krivolaku.
Kao izviđač radio sam u grupi s pet vojnika i kapetanom zaduženim za simuliranje nuklearnog udara.

U zemlju je ukopana kartonska cijev visine pet metara. Njeno punjenje je prilikom eksplozije formiralo atomsku gljivu. Avion je samo trebao pikirati to mjesto a kapetan bi iz bunkera promatrajući taj manevar pritisnuo dugme, a gosti iz cijelog svijeta, gledali bi spektakl.

Međutim, petnaest dana prije toga, meni nepoznati kapetan prve klase, piroman, svu makiju što se prikupljala u mjesec dana, zapalio je. Prekinute su i veze sa dimnim kutijama koje su se trebale paliti prikazujući prvi, drugi i treći val nuklearnog udara.

U dva tjedna prikupljena je makija uz pomoć okolnih jedinici koje su pozvane u pomoć. Dva izviđača i ja nosili smo po dvije motalice kabela na leđima. U zadnji tren spojene su dimne kutije. Nije se imalo vremena ništa kontrolirati. Uletjeli smo u bunker. Avion je preletio. Pečurka se digla u nebo. Svaki krug se na vrijeme upalio. Skakali smo kao djeca u tom bunkeru. Radovali se uspjehu nakon ogromnog napora.
Na terenu se moglo vidjeti prevrnute stare tenkove, topove, vozila, izgorjela makija, uginule životinje. Brutalno!

Petnaest dana nagrade, skraćenja vojnog roka, koji sam tada dobio, kapetan Nikad Major mi je oduzeo nakon što je saznao za moje odustajanje od vojne akademije u Lori.

Oznake: ABHO

- 18:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.11.2018.

Zbogom Poručniće

Kako se to desilo ni on sam ne zna.

Prije vikenda se malo napio gemišta pa je tražio vozača. Odveo ga je kući.
Nije uopće bio svijestan da mu nedostaje osobno oružje. Ne sjeća se niti
da ga je ostavio u ladici službenog stola. Ne sjeća se da je pištolj zaključao.
Ne sjeća si ni trenutka ulaska u krevet i spavanja.

Zna da se oficir ne smije rastavljati od osobnog naoružanja, ni pod kakvim okolnostima.

Međutim, u njegovoj kancelariji te večeri se čuo pucanj. Ćato je ubio vojnika.
U istrazi je pisalo, kako je ćato otvorio ladicu. Proučavao crvenu zastavu.
Uperio ju u prijatelja i u običnoj igri pištoljem, ugasio život mladića preko stola.

Jedna majka je dočekala mrtvog sina, plačući. Jedna majka se borila za drugog na vojnom sudu.
A Poručnik je nečasno otpušten iz JNA. Prijatelj se vratio u Hrvatsku. Majka ga je dočekala u suzama.
Ostao je bez svega što je potrošio u deceniji života posvećenog armiji.

Izgubio je svu 'sigurnost' koja mu je bila obećana, pa je napustio Jugoslaviju.

Prije odlaska rekao mi je:“ kako mu je cijela ta situacija sumnjiva. Izgledala mu je namještena,
kako bi ga se diskreditiralo i izbacilo iz JNA.“

Oznake: zbogom oružje

- 18:35 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>