depresija i ja

utorak, 30.10.2018.

Kažnjavanje

Nakon pet mjeseci i dvadeset i dva dana, zavšila je ABHO obuka u kasarni Đorđe Petrov. Uslijedile su prekomande, a ja sam ostao kod Nikad Major komadanta, kao ćato.

Hodajući ka kantini, ugledam mladog poručnika. Možete zamisliti susret dva prijatelja iz srednje škole. Smijali smo se i grlili. To nije moglo proći nezapaženo. Ispijajući pivo susreta, zadržali smo se ne više od pola sata. Toliko je trebalo i komandantu da ćuje i pojavi se pred nama. Prijatelj je u kratko, nakon slutiranja, objasnio zašto se poručnik i razvodnik srdačno grle, smiju i nazdravljaju.

Nikad Major od tog trenutka pokazao je svoje pravo lice, bez obzira što sam to bio ja. Došao sam mu kao naručen. Bio je osoba kojoj godi kalup, u kojem se osjeća sigurnim, moćnim jer pored utisnutog obrasca razmišljanja, ima uglancanu uniformu, koje su se svi trebali bojati. Prolazeći kasarnom pet tisuća duša je drhtalo. Imao je moć zvjezdica. Moć malog boga, koji kažnjava ili nagrađuje.

U mom slučaju, krenulo je s kažnjavanjem. Htio me poniziti me pred vojskom, ali je meni dao mogućnost, javno, ljudima objasniti kako većina njih ne može biti naučena mrziti, ubijati samo zato što se to nekome hoće.

Nakon što nije uspio prikazati me kukavicom i dezerterom, nastavio je poznatim sistemom slamanja duha, u kojoj ulogu igraju doušnici, koji me u prolazu, obasipaju pogrdnim imenima i nazivaju 'sramotom'. Oni su cijelo vrijeme do kraja vojnog roka to uporno radili. „Izmislio“ je „fizičko mučenje“. Više od petnaest kilometara, svaki dan sam nosio dva ručna bacača, kao na 'popravak' i vraćao se s njima 'nepopravljenima'.

U tim trenucima trebalo je ostati miran i naoružati se ustrajnošću, trpljenjem i ne učiniti ni jednu grešku, koja me mogla dovesti u vojni zatvor. Zahvaljujem Nebeskom Ocu, koji mi je pored razboritosti dao vodstvo.

Oznake: utisnuti u kalup

- 13:03 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.10.2018.

Mama u Zadru

Izgubivši parnicu, mama se smjestila kod bake na Marjanu.

Lula je također otišao , oženio se i smjestio u Kaštel Lukšiću, kao podstanar.

Pred sam kraj trećeg razreda srenje škole, stiglo mi je pismo iz Zadra.

Pismo od mame!

Prve njene riječi bile su riječi brižne majke koja je beskonačno puta
ponavaljala kako mi oprašta sve. I u svakoj rečenici je bila misao kako me puno voli.

Onda je objasnila, zašto mi je uputila pismo iz Zadra.
Na neki način, nije mi objasnila kako, došla je u kontakt s mojim ocem.
Privolila je, prije bi se moglo reći, ucijenila je moga tatu pa joj je ustupio jednosoban stan u Zadru.
Stan na prekrasnom mjestu. Mogao je to uraditi jer većina njegove rodbine i
nepokretne imovine bila u tom gradu i na Dugom otoku.

Visoki zidovi, sunčan, okrenut moru, pet-šest metara od brodica, stan iz snova.
Odlazio sam preko vikenda k njoj i s njom dugo i dugo pričao. Jutro bi osvanulo,
galebovi bi kliktali, a mi smo pričali, pričali i pričali. Konačno je bila radosna. Konačno je našla mir.
Bila je blizu rođaka. Našla je mir u prijateljicama, rodbini. A ja sam odlazio k njoj kad god sam mogao.

Nikada se više nije udavala.

Meni je pao kamen sa srca!
Bilo mi je lakše, mada sebi nikad nisam oprostio trenutak izdaje.

Oznake: ljubav majke

- 10:56 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.10.2018.

PORNOGRAFIJA NA DNEVNIK.BLOG.HR

Običaj gledati pornografiju pothranjuju u sebi neobuzdanu “spolnu požudu”,
što može dovesti do ovisnosti o seksu. Istraživanja pokazuju da osobe koje su priznale
da osjećaju nesavladiv poriv za gledanjem pornografije imaju iste simptome ovisnosti
kao alkoholičari i ovisnici o drogi. Navika gledanja pornografije povlači za sobom štetne posljedice.
Oni koji robuju toj navici često se bore sa snažnim osjećajem srama, slabo obavljaju svoj posao,
imaju loše obiteljske odnose, razvode se, a neki čak i počine samoubojstvo.

Pornografija može štetno utjecati i na prirodni razvoj mozga kod one djece koja je gledaju.
Dr. Judith Reisman, predsjednica instituta koji prati odgojno-obrazovni utjecaj medija, zaključila je:
“Zdravstvene analize živčanog sustava i prirodnih reakcija mozga na pornografske prizore i zvukove
pokazuju da je gledanje pornografije značajan biološki događaj kojim se zaobilazi normalan proces učenja
i prihvaćanja određenih stvari — te da ono štetno utječe na dječji mozak koji se još oblikuje
zbog toga što iskrivljuje dječje poimanje stvarnosti, a time i njihovo psihičko i fizičko zdravlje,
njihovu dobrobit i sreću.”

Pornografija može uništiti povjerenje i iskrene odnose, bez kojih bračna zajednica ne može opstati.
Budući da je gledanje pornografije nešto što se uglavnom radi potajno, često je prate obmane i laži.
Bračni drug osjeća se izdanim. On ne razumije zbog čega ga njegov supružnik više ne smatra poželjnim.

Budući je tako, pitam se : kako je moguće da dnevnik.blog.hr dopušta objavljivanje pornografskih fotografija?

Oznake: pornografija

- 11:37 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 27.10.2018.

Ustrajnost

U Europi raste jedna biljka poznata kao vazdaživ ili Sempervivum.
Karlo Veliki ju je proširio, naredivši kako svaka kuća mora imati na svom krovu tu biljku.
Vjerovao je u njenu ljekovitost. Što je istina. Odatle joj naziv čuvarkuća.

Ne znači da je vječno živa, ali dugo traje na negostoljubivim mjestima.
Podnosi dnevnu promjenu temperature od 35 stupnjeva. Sposobna je
uvući se u uske pukotine i svojim korijenjem čvrsto uhvatiti za stijenke kamena.
Izvlači minerale iz najmanjih količina zemlje. Mesnati listovi iz atmosfere i otopljenog snijega
uzima neophodnu vodu za život, rast, cvjetanje, napredak.

Jednom rečenicom, ona raste zahvaljujući tome što na najbolji naćin koristi teške okolnosti.

Ova biljka je izvanredan primjer za mene. U najtežim trenucima depresije, sjetim se ove biljke.
Trpi najteže okolnosti i napreduje.

Trpim najteže bolove, kaos misli i sumnju u sebe. Pitam se kad sam ovako malo bolje;

Mogu li i ja podnoseći ono što zdrav um ne može zamisliti, izvući korist iz toga i
ustrajnoću i osloncem na Boga( izvora 'žive' vode ) napredovati?

Oznake: razmišljanja

- 12:52 - Komentari (17) - Isprintaj - #

petak, 26.10.2018.

Laž na početku

Kako ću bez nogometa u Zagrebu, tata?
„Nogomet se igra i u Dinamu. Možeš preći u Dinamo i tamo nastaviti s treningom.“
Stvarno? Misliš da će me Vojna gimnazija pustiti na treninge u Dinamo?
„A zašto nebi? Pa ti si slobodan imati vanškolske aktivnosti.“

Pomislio sam; ne želim ići u vojnu gimnaziju, ne želim biti odvojen od obitelji, ne želim otići iz Splita,
ne želim prestati s nogometom. O svemu odlučuje Otac, ako on kaže da mogu igrati i u Dinamu,
to je jedna dobra vijest. Važno je da igram.

Prvi razgovor sa školom srušio je i ono malo nade u meni. JNA mi nije htjela dopustiti nastavak treninga
nogometa u Dinamu, s obrazloženjem, kako oni neće plaćati osiguranje za slučaj teških povreda,
preloma i sličnih situacija.

Kako bi odgovor bio besramno lažan, već su me na prvoj utakmici reprezentacije Vojne gimnazije Ivo Lola Ribar
stavili u prvu momčad.
Nekako sam se tim zadovoljio. Igrao sam veliki nogomet, nije bilo na travi nego lesu.

U odlučujućoj utakmici za ulaz u Prvu Zagrebačku ligu, postigao sam gol s linije kaznenog prostora.
Jedan traljav gol, ali dovoljno precizan da uz stativu uđe u malu mrežicu.

Od tada pa nadalje do kraja srednje škole,uvijek sam bio u prvoj postavi. Bilo je tu još momaka
koji su prije dolaska u gimnaziju trenirali u svojim sredinama nogomet.
Najviše me se dojmio centarfor iz Jaske. Puno golova je dao. Puno puta sam mu asistirao.

Stvorili smo veliko prijateljstvo. Teret vođe nosili smo on i ja. Nije mi padalo teško jer nisam volio gubiti.
Kako sam sebe tjerao do besvjesti tako sam tjerao i suigrače. Uvijek smo bili i ostali u vrhu te lige.
Izgradili smo kao tim veliko prijateljstvo.

Oznake: moja igračka

- 17:55 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.10.2018.

Čuvena Murva

Nogometno igralište „Dalmatinca“. Mnoštvo djece i roditelja. Među njima prijatelj i ja.
Igrale su se probne utakmice i tražili novi talenti za Hajdukovu školu nogometa.

„Mali di ćeš ti? Na kojem mistu najviše voliš igrat?““ Desni vezni“. I ja to volim, javio se jedan dječak.
Uz njega je bio njegov tata, pa je trener popustio. „Mali ti ćeš na desno krilo.“ Nije mi bilo baš drago.
Uzeo sam dres s brojem sedam. Otrčao poslušno na rečenu poziciju.

Kako sam se uopće našao u toj situaciji?

Što će dijete, koje raste na ulici, nego udarati loptu na sve moguće načine. Kad i nema suigrača ,
najbolji partner postaje zid koji ti uvijek vraća loptu, ne zadržava je, ne sili je.
Odličan je suigrač bilo koji zid. Probajte!

Moja baka bi rekla: „ Mali, šta uvik trčiš za tin mijuron?“
Nisam znao što bih joj odgovorio, ali to trčanje i loptanje bila je velika radost u mom životu.

Udaranje i žongliranje se nastavilo i u osnovnoj školi. Prije navedeni prijatelj je već trenirao u Hajdukovoj školi nogometa, kao lijevo krilo. Budući smo bili u istom razredu 6b, zapazio je moje dobre igre.
On me nagovorio da se javim u „Dalmatinca“ i probam svoju uličnu tehniku oplemeniti i
postati Hajdukov pionir. Tako sam se tog dana našao na desnom krilu.

A kad sam dobio loptu u noge, za mene je postojala samo jedna želja, pobijediti. Nisam bio sebičan.
S krila sam centrirao i tada su postignuta dva gola. Protivnička ekipa je izjednačila.

Misao o pobjedi natjerala me promijeniti poziciju, uzeti loptu i pucati. Šut je bio metar od kaznenog prostora.
Pogodio sam vratarevu lijevu stativu. Izbačena iz šesnaest metara, lopta se našla na protivničkom lijevom krilu. Uletio sam u peterac i centrirana lopta mi je pala na desnu nogu. Gol. Veselje, radost, grljenje. 3:2 za nas!

Dok sam trčao, ka našoj polovini i čekao postavljanje lopte na centar, do mene su dotrčali istovremeno
budući treneri; Anković, Buterer i Kačić. Mali, koje si godište? 58. Sutra da si doša u dvor!

Poslušan , kakav sam bio, ujutro prije svih, bio sam ispod "čuvene Murve“.

Oznake: najdraža igračka

- 11:09 - Komentari (25) - Isprintaj - #

srijeda, 24.10.2018.

Lora

Ušao sam u vojni prostor Lora- Split.

Dočekao me oficir JNA. Na traženje mojih papira koji su stigli iz Vojne gimnazije
Ivo Lola Ribar, prvo me pogledao kao pasić koje okreće glavu na jednu stranu
kad je iznenađen. Kad ne razumije što se od njega zahtijeva.

Onda je počelo uvjeravanje, kako moja odluka za mene nije dobra.
Pričao je o izvrsnosti i prednostima akademije. Kao da sam slušao oca.
To mi je podiglo paru, ali je nisam ispuštao.

Na moje inzistiranje, otvoreno me je napadao kao izdajnika, dezertera.

Uspio sam reći, kako sam ja došao u miru samo preuzeti svoje dokumente,
koji me po Zakonu pripadaju.
Nastavio je lamatati rukama. Samo što me nije udario. Prijetio je kako ću sigurno platiti za ovo.
Tamo gdje budem služio vojsku u JNA, sigurno će me netko od službe pronaći,
a onda me čeka godinu dana maltretiranja.

Na kraju mi je fasciklu, zabio u prsi. Odgurnuo me . Otpratio me do porte, kroz koju sam ušao
i prijeteći mahao rukom, dok sam se okretao i prolazio kroz otvorena metalna vrata.

Sretan što sam sačuvao živu glavu, brzo sam se udaljio. Nisam niti u bus ulazio,
nego sam se ubrzanim hodom udaljio od vojnog centra u pravcu "kineskog zida" i grada.

Oznake: konačno

- 11:54 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.10.2018.

Ilica 256b

Život u Internatu, najkraće se može usporediti s otvorenim zatvorom. Soba s četiri ležaja,
četiri ormara za knjige, četiri radna stola, hodnik s četiri visoka ormara za odjeću i obuću,
dva čučavca i dva tuša.

Ne postoji trenutak u 24 sata koji nije isplaniran. Od jutarnjeg ustajanja u mraku.
Tjelesne vježbe. Doručak u dugim redovima. Kabinetska nastava. Dugačko čekanje na ručak.
Obavezno učenje od 14h do 17h. U ta tri sata morao si biti na svom mjestu za učenje.
Mogao si i ne učiti ali si u vrijeme inspekcije trebao biti na tom mjestu. U suprotnom čekala te kazna.
Kazne, su uključivale sve zabrane koje su ukidale tvoju slobodu i zabavu.

Nakon 17 h su slijedili borilački sportovi. Birao si između juda i karate-a. Karate je ionako bio popularan.
Za to se pobrinuo planetarno poznati Bruce Lee. Naravno, tu su bili nogomet i košarka.
Sva ta vježbanja pružala su ti priliku da se bolje upoznaš s kolegama, nasmiješ, zabaviš.
Treneri su bili popularni zagrebački sportaši koji nisu bili tako strogi.

Nakon dva sata vježbanja opet, dugački redovi za večeru. Obavezno gledanje dnevnika.
Osobna higijena. I preostalo vrijeme do 22 h kada su se gasila svjetla, svatko je koristio na svoj način.
Mogli bismo to nazvati, najuzbudljivijim dijelom tijekom dana.
Dizanje utega, sviranje gitare, pisanje ( onih koji su bili već tada nadareni pjesnici, romanopisci ), društvene igre, alkohol i pušenje uz otvorene prozore.

Tek nakon polugodišta prvog razreda, odlični učenici mogli su dobiti iskaznice za slobodan izlaz
van žice koja je okruživala vojni centar.

Oznake: drilanje

- 21:16 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.10.2018.

JNA Janjičar

Janjičari su bili udarna snaga Osmanske vojske. Svaki od njih bio je pažljivo odabran
između mnoštva dječaka koji su u okupiranim zemljama sakupljani kao "danak u krvi".

To je bio okrutni način novačenja otimajući dječake u dobi od 10 godina i odvodeći ih
u Carigrad na krutu i asketsku izobrazbu za profesionalne vojnike.

Veliki broj janjičara bio je sa područja današnje Hrvatske. Kršćanske zajednice su
s užasom gledale kako im mlade sinove odvode, da bi se ponovno vratili kao ubojice svoga naroda.

Zvali su ih “sultanovi robovi”.

Otac me oteo od obitelji. Predao me Vojnoj gimnaziji Ivo Lola Ribar u Zagrebu.
Po njegovom objašnjenju u jednom razgovoru kasnije, trebao sam završiti gimnaziju,
nastaviti s vojnom karijerom kao student Vojne akademije u Lori. Kao poručnik brzo
napredovati u vojnoj hijerarhiji. Dobiti stan. Oženiti se. On je bio uvjeren da bi mi time osigurao život.

Već na polugodištu, a posebno pri kraju prvog razreda, govorio sam mu kako se radio o
ispiranju mozga i kako se želim vratiti u Split. Do njegovog srca ništa nije dopiralo.

Uostalom, na polugodištu prvog razreda rastavio se s mojom majkom.

Njegov plan je uspio, u onoj mjeri da se riješio i majke i mene. Pa ipak, budućnost će
pokazati da nije uspio u potpunosti.

Oznake: janjičari

- 19:33 - Komentari (21) - Isprintaj - #

subota, 20.10.2018.

Obećanje

Danas sam hodao uz pomoć štapa:

ukupno 33 minute,

3515 koraka,

2780 metara.

Zadovoljan sam, jer to nisam očekivao.

Oznake: hodanje

- 20:20 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 19.10.2018.

Spoznaja i mudrost

Usvajanje spoznaje je veoma važno u životu svakog čovjeka, posebno ako se radi o
znanju koje može određenim skupinama ljudi pomoći voditi kvalitetniji život.
Dok ovo pišem, konkretno mislim na Psihologiju i Psihijatriju, a u pozadini se nalazi slika Filozofije.

Gospodin koji je znao mnogo činjenica koje je naučio napamet, htio se pohvaliti pred autoritetom.
Testiran, pokazalo se da ima odlično pamćenje a i da ulaže ogroman trud.

Pohvaljen, upitan je, "kako jednu definiciju (spoznaju) iz te domene primjenjuje u svom životu?"
Zbunjen, jer nije povezao mnoge činjenice naučene napamet s citiranom, dobio je otrežnjavajući komentar:

„ Znanje napuhuje ( nadima )“! Njegov ego je bio kao balon!

Bio je dovoljno ponizan, pa se više nikad nije hvalio, uzdizao svojom spoznajom,
nego je poradio na mudrosti. Na ispravnoj primjeni znanja kojeg je stekao.
Mudrosti kojom je ponizno slušao one kojima je pomoć bila u tom trenutku potrebna.

Svatko može pročitati značenje neke dijagnoze bolesti ( kako gleda svijet na nju ) ili poremećaja,
ali koliko si ti kao stručnjak, napredovao u usvajanju točne spoznaje? Koliko si napredovao u mudrosti,
primjenjujući je kod pacijenata ili ljudi koji su ti došli tražiti pomoć?

Ja sam stao pred Vas u strahu i slabostima. S velikim drhtanjem pišem jednostavnim riječima.

Niste li vi u svojoj napuhanosti postali 'bolesni'?

Oznake: spoznaja i mudrost

- 21:16 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.10.2018.

Mačak na vrućem limenom krovu

Brick ( 'cigla' ili 'sjajan momak' ) pada u depresiju. Njegova supruga nije mu rodila dijete.
Depresiju utapa u alkoholu. Sve što je Maggie pokušala popraviti , Brick odbija.
Bježi od stvarnosti. Tipično ponašanje za depresivnu osobu.

Iako je to izvanredan film, sa glavnim glumcima Paul Newman i Elizabeth Taylor,
ponašanje Bricka ponavlja se u mom životu.

Za razliku od njega, ja imam djecu, predivne unuke. Sjajnu suprugu s kojom sam 34 godine u braku.
Umjesto alkohola, uzimam terapiju. I tu staje sve. U meni nema snage. Nema volje.
Osim rada s unicima, kojima dajem sve što mogu, kad mogu, ništa ja u kući više ne radim.

Već godinu dana nisam u stanju složiti montažni ormar. Nisam u stanju spojiti točak na tricikl
i krenuti u vožnju. Zatvorio sam se u kuću. Jedino svaki drugi dan izvedem psića.
Ništa me više vani ne interesira. Ovo je sada dno dna.

Moj um mi kaže kako je sve to pogrešno. Moj razum hoće da se pokrenem.
Moje tijelo neće. Ne želi. Ne da! Da uzmem bič, ne bi se pomaknulo.

Umjesto da budem 'sjajan momak' ja se ponašam kao 'cigla' koja je pala iz neba i utonula u tlo.


Ima li ovdje happy end-a?

Oznake: depresija, dno dna

- 20:13 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 17.10.2018.

Tražim mobitel

Mislio sam danas nešto drugo pisati, međutim tijek dana od buđenja pa do sada,
doveo je do situacije u kojoj jedva tipkam. Jedva gledam u ekran. Što je uzrok?

Jutros je počelo doslovnim puzanjem od kreveta do kuhinje, po Ibuprofen 600 i normabel od 5.
Glavobolja. Nemam riječi za opisati.

Jučerašnje stanje postalo je danas još gore. Ništa me to nije iznenadilo.
Okrenuvši glavu, u krevetu, na lijevu stranu, sve bi mi se ljuljalo.
Ispružanje glave prema naprijed, kao što to radi kornjača,
dovelo je do glasnog pucanja u vratnom dijelu kralježnice.

Nakon ibuprofena i normabela,mali odmor na povišenom i ja sam se vratio u kuhinju.
Počeo sam otvarati vrata od frižidera. Gledam unutra i pitam se zašto sam ga otvorio?
Gledam i ništa me ne interesira unutra. Odlazim do wc-a i prije nego uđem u njega,
vraćam se frižideru. Ponovo ga otvaram. Zatvaram. Otvaram. Zatvaram. Otvaram. Zatvaram.
Moje misli su okrenute u pravcu pitanja; što ja to tražim?

Aaaaaaaaa, tražim mobitel. Hoću opet zvati ženu.

Mobitel ne čuvam u hladnjaku, nego u sobi. Brzo u sobu. Tražim po kredenci.
Nema ga. Paaaaniiiikaaaaaa! Panika!Panika!

U taj trenutak, u dom ulazi mlađa ćerka. Spaaaaasssssss.

Evo i ovo sam napisao pod ibuprofenom i normabelom. Još uvijek tražim mobitel.
Do maloprije, tražio sam ga 20 minuta po wc-u.

Žena me gleda, vrti glavom. Vadi svoj mobitel i pritiska tipku 1.

Čujem mobitel, zvoni. Tu je pored mene. Puni se. Aaaaaaaaaaaaaaaaah.
Neznam što mi se to događa?

Oznake: gubim li pamćenje

- 18:40 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 16.10.2018.

Kad uredin noge!

Zvao sam jutros ženu. Glas mi je bija ka iz škartoca. Promukao, dubok.
Trebala mi je pomoć. Ljuljao sam se. Tresao. Kroz mene su prolazi strujni udari.
Jedva sam se dogega do stola. Uzeja terapiju i čeka da se nešto promijeni.

Kao što već rekoh. Zoven ženu.

Ljube, ajmeeee.

Kad tebi nije ajme.

Ma meni je svaki dan ajme, ali danas mi je više nego inače ajme. Kaš doma?
Uobičajeno sam čekao odgovor, u kojem će prvo opisati gdje je i skim je, u stilu
'Rat i mir'.

I onda je počela, s tin di je bila, kad je pazar obavila, šta je našla i da je sad u bake.

Pitan je opet, ljube kaš doma?

Slušaj, sad san u matere. Doma ću doć uskoro. Viče ona u telefon.

A kad je to uskoro? Kad uredin noge!

Zna san šta to znači. Umira san od smija. Vidija san ženu i njenu mamu kako jedna drugoj
čupaju nokte ka u doba Inkvizicije. To, kad uredin noge, značilo je, ispijanje kave,
vrištanje od bola i krvave prste, koje ću ja kad dođe doma , masirat sa mojim tajnim pripravkom.

Bol' ću joj ublažit i ona će me još više jubit.

Oznake: ljubavni pripravci

- 18:39 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.10.2018.

Strah od oca

Na polugodišu prvog razreda srednje škole, desilo se.

Došlo je do glavne rasprave o rastavi mojih roditelja. Sud me pozvao kao svjedoka.

Strah od letenja pokrio je strah od oca. Stigavši dan prije ulaska u sudnicu,
otac je izvršio strašan pritisak na mene. Nije mi dao disati. Pričao je gorljivo
kao nikada do tada. Crnio je moju majku do Nebesa.

Vodio me po kući od prostorije do prostorije. Pokazivao koje knjige nedostaju,
jer ih je ona prodala. Moje gramofonske ploče ona je odnijela. Krala mu je novac.
Krala mu je zlato. Sve to je ona prodala kako bi se domogla novca i izlazila s nepoznatim muškarcima vani.

Majke nije bilo tu kako bi se branila. Ali sam se sjetio što mi je rekla prije dvije godine
u 7b razredu, kada je iznenada došla u školu. „ Govoriti će ti svašta protiv mene , ali mu ne vjeuj.“

Nisam mu vjerovao. Moja mama mi je prenijela ljubav prema knjigama i ona ih je kupovala.
Uistinu, mama je gutala klasike. Voljela je filmove. Voljela je muziku.

Sutradan, u 10,00 h ušao sam u sudnicu. Majka nije došla. Tresao sam se.
Nikad neću zaboraviti laži koje su izgovorene protiv mame. Nikad neću zaboraviti moj kukavičluk.
Strah od oca je paralizirao moj um. Poznat je u Psihologiji i Psihijatriji taj strah.
Nisam bio zreo da mu se suprostavim.

Jecajući, ja sam sve potvrđivao, želeći što prije nestati iz te prostorije koja me gušila.
Sudac je naredi da me izvedu iz sudnice.

Mama je izgubila parnicu. Izgubila je sve. Pitao sam se, hoće li mi ikada oprostiti?

Oznake: strahovi

- 19:15 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 13.10.2018.

Čuo me

Možda se pitate, jesam li se želio ubiti.

Očevo zlostavljanje, tjeranje od doma. Pokušaj ubojstva.
Pucanje u glavu na radnom mjestu, mobing, ukraden pogon,
opljačkan do gole kože. Kompliciranje ukupnog zdravstvenog stanja.
Nerazumijevanje obitelj padanjem u najteža stanja depresije.
Pogled iz „bunara, uronjen u blato do bolnih prsiju, a iznad samo mokri zidovi,
koji se žele srušiti. Žele me poklopiti.“

Snašao sam snage, nabavio na crnom tržištu oružje s dva puna spremnika metaka .
Molio sam se Nebeskom Ocu. Pokušavao sam mu objasniti da sam prešao granicu izdržljivosti.
Govorio sam mu kako sam umoran. Želio sam da me razumije kao što je u prošlosti
razumio svoje proroke. Iliju na primjer. On je isto tako htio umrijeti.
Pa kako je njega slušao, neka posluša i mene.

Međutim, Njegova šutnja, je značila neodobravanje. Ujedno je odgovor došao kroz suprugu,
koja je pronašla oružje. Plakala je. Zajedno smo otišli i oružje sa spremnicima bacili u najdublje more.
A sve ostalo sam predao policiji kao dar.

Živ sam. Neki lijekovi su u međuvremenu počeli donekle ublažavati stanja mraka.
U meni se probudio prkos. Inat. Život je pobijedio smrt. Hvala jedinom pravom Bogu.

Evo me, pišem..... Pišem sebi, pišem vama.

Oznake: borba za život

- 17:48 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 12.10.2018.

Osramoćeni

Centru za izbjeglice stavili smo na raspolaganje stančiću na Marjanu.
To jest nužan smješataj, ali pri kraju rata, kada je trebalo smjestiti izbjeglice i
ranjene branitelje s njihovim obiteljima, moglo je poslužiti potrebitima.

Došli su upućeni iz centra za izbjeglice. Predstavio se kao branitelj.
Ranjen u nogu nije mogao na ratište, a cijela obitelj je išla za njim.

U tom trenutku, moja četveročlana obitelj, živjela je u dvosobnom stanu
sa širom obitelji moje supruge.

Nakon pet godina, Centar za izbjeglice, nudio mu je bolji smještaj od našeg stančića.
On nije bio s tim rješenjem zadovoljan. Da bi dobio više, lagao je službenike .
Nakon pet godina, ušao je u napušteni srpski stan. Petorosobni stan, sunčan, okrenut ka jugu.

Hvaleći se, kao što je samo on to znao, izlanuo se. Rekao je :
„ U centru za izbjeglice, rekao sam kako me vlasnici stana tjeraju vani.“ I onda se drsko nasmijao.

Nismo mogli vjerovati svojim ušima. Otišli smo bez riječi.

Sretni smo što su njegova djeca pet godina odrastala u blizini vrtića i osnovne škole.
Ništa im nije nedostajalo. Rodbina im je slala hranu. Imali su odjeću i obuću.
Spavali su na suhom i u tihoj sredini.

U centru za izbjeglice naše prezime je osramoćeno.

Osramotio ga je branitelj ( čije je status branitelja doveden u pitanje ).
Branitelj , kojemu smo, njemu i njegovoj obitelji omogućili sasvim ugodno življenje tijekom pet godina.

Oznake: pomaganje

- 12:18 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.10.2018.

Hijene

Hijena je čudesno stvorenje. Kao predator, hrani se strvinama ali i napada slabije, ranjene
jedinke npr. gnua. Grize najmekši dio , trbuh, i čupa utrobu van. U čoporu je najhrabrija.
U stanju su otjerati lavicu i oteti njen plijen. Glasa se hihotanjem i sličnim užasnim zvukovima.
Živi u zemljanim rupama, a svoj teritoj označava analnim izlučevinama.
Rekli bi , gadna životinja.

Istraživanja znanstvenika, pokazuju iznenađujuću inteligenciju rješavanja problema
i prepoznavanju lakog plijena. U tom je izjednačavaju s čimpanzom.

U trenutku gubitka biodizel pogona i sramote, pojavile su se određene osobe, navodni prijatelji.
Ponudili su mi izvlačenje iz novčanog dužništva, na način da preostalih 12 000 dolara uložim
u njihov projekt. Zadnja šansa.

Ispao sam poput mladunčeta kopitara koji se rađa u trku, koji nezna za hijene koje čekaju taj trenutak.
„Hijene“ su me ugrizle za najslabiji dio. Išćupali su mi svu utrobu i nestali. Nestao je i moj novac.

Sve je bilo po zakonu. Zakon afričke savane, hijena i nejake žrtve.

Kad me vide, znam da se ne hihoću, ali se smiju. Mojom utrobom hrane svoju mladunčad.

Oznake: lukavost

- 16:43 - Komentari (21) - Isprintaj - #

srijeda, 10.10.2018.

Pokraden sam

Nakon dugogodišnjeg planiranja i uloženog novca kojeg sam do tada zaradio, izradio sam mali biodizel pogon. Proizvodio je 300 litara na sat. Iz prve proizvedene količine,uzorci su otišli na analizu.
Stigao je certifikat, koji je potvrdio čistoću biodizela u skladu sa EN14214.

Tada je krenula avantura, koja se odvijala po cijeloj Hrvatskoj u trajanju oko dvije godine.
Prezentacija proizvodnje i studija isplativosti proizvodnje u Hrvatskoj, iz županije u županiju,
od grada do grada, od ruke do ruke. Svugdje samo obećanja, lijepi rastanci i nakon toga ništa više.
U Kninu nije naišla na odjek ni kod hrvatskih branitelja, kojima je njihovoj udruzi preko gradonačelnice
ponuđen mali pogon gratis.

Pogon je bio izložen na sajmu SASO u dva navrata. Jednom ga je pozitivno komentirao
i gospodin Predsjednik Hrvatske.

Onda je preko veza doveden naš čovjek iz Njemačke. Htio je uložiti 51 milion eura u mega proizvodnju.
Razgovaralo se sa odgovornim osobama u Republici Hrvatskoj na najvišem nivou za takav posao.
Već prvo pregovaranje, u kojem se od ulagača tražilo 10% od ukupnog ulaganja za ostvarivanje ideje u Hrvatskoj, zalupilo je sva vrata za mene u svijetu businessa tog tipa.

Osramoćen pred čovjekom, koji se vratio u Njemačku, odustao sam od svega.
Mali pogon bio je sakriven, ali ne zadugo. Jedno jutro oko 05,00 h netko me nazvao i priopćio kako je ukraden.
Čak sam mislio da se radi o lošem snu. Međutim, nije. Pogon je „nestao“ i do sada nije pronađen.

Srpski poduzetnik, čuo je za ideju. Želio je ostvarenje ultra proizvodnje na Dunavu. Ponudio mi uz potpis veliki novac kao savjetniku, ali nisam otišao u Beograd.

Hrvatska ima geostrateški, geoekonomski, geopolitički, položaj za ostvarenje tog projekta kakav nema niti jedna zemlja u Europi. Luke od Rijeke pa do Ploča posjeduju već potrebnu infrastrukturu.
Uloženi 1 dolar doniosio bi profit od 3,5 dolara.

Oznake: prednosti Hrvatske

- 18:58 - Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 09.10.2018.

Mamin povratak

Sutradan. U subotu najranije, mama se vratila kući.
Sinoćnja epizoda je prešućena i zauvijek u nama zakopana.

Mojoj radosti nije bilo kraja. Alibi noćnog nestanka bila je baka koja je
tih dana imala problema s bubrezima. Otac se čudio našem grljenju i ljubljenju
do te mjere da je zatražio da prekinemo s tom gluposti.

Mama se vratila. Mama se žrtvovala.

Međutim, do mog odlaska u Zagreb na školovanje i konačnog razdvajanja roditelja
protekle su još dvije mučne godine, svađanja, opijanja, zlostavljanja, šamaranja.

U to vrijeme otac se koncetrirao na moje ocjene. Tražio je da prosjek bude 5,0!
Prije ispitivanja i kontrolnih zadaća, redovito sam imao proljeve, najviše strahujući od oca.
Trebalo je zadovoljiti njegova očekivanja.

Imao je već plan za mene koji u to vrijeme još nisam znao. Ono što me čekalo,
ni u najgorim noćnim morama nisam mogao očekivati.

Stariji brat Lula je dobio nov automobil. Bio je to očev poklon jer se zaposlio,
iako osnovnu školu nikada nije završio. Već u prvoj vožnji skoro je poginuo.

Oznake: žrtva

- 21:17 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.10.2018.

7b

Razrednica je ušla u razred. Porazgovarala kratko s učiteljicom i uputila se k meni.
Odmah sam počeo drhtati od straha. Nešto se strašno dogodilo, kad razrednica ide k meni.

Ne boj se. Ništa nije strašno. Mama te čeka na ulazu u školu.

Mama, što se desilo? Zašto mi ovako kasno dolaziš u školu? Još jedan sat i ja bih bio kući.
Što se desilo mama? Drhtao sam od straha.

„Sine! Sine moj. Mama više ne može. Ne mogu više podnijeti pijanstvo, zlostavljanje, tvog tate.
Ti znaš da me tuče. Odlazim iz kuće. Došla sam se oprostiti od tebe,
jer On će ti svašta govoriti o meni. Idem u bake.“

Mama, što ću ja sad? Što da radim? Počeli smo plakati. Poljubila me i nestala u mraku.

Plačući sam se vratio u razred. Djeca su me okružila . Razrednica je čekala jer i
njoj je bilo neobičan mamin dolazak u školu. Pitala me što se desilo.

Grč u grlu nije mi dao ni plakati ni govoriti.

Odmah me poslala kući. Hodao sam tužan, gnjevan, bijesan, uplašen.

Oznake: odrastanje

- 20:19 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.10.2018.

Imaš život!

Netko je viknuo: „ Iskači na lijevu stranu!“ Iskočio sam iz jurećeg automobila.
Padajući na makadam leđima, ispaljivao sam rafale u pravcu uniformiranih spodoba.
Meci su me pogađali. Prvo u bok, pa onda redom do lijevog ramena. Zabijali su se i
grupirali.

Pao sam na granitne kockice. Umirao sam. Netko me preskočio. Istrgao pločicu s mog vrata i nestao.
Zatim je Makedonče prošao pored mene.

Makedonče! Makedonče, pozvao sam ga.

Čuo me i okrenuo se. Pridružio mu se brat. Podigli su me i odvukli u štalu.
Provukli me između krava i ostavili u ograđeni dio na slamu. Društvo su mi radili žuti pilići.

Ne znam koliko dugo sam tako čekao, a onda sam počeo vrhovima prstiju desne šake vaditi metke iz tijela.
Uronio bih prste u krv i napipavši ih vadio i bacao u ugao. Sve sam povadio.

Konačno su se pojavila braća. Oduševljeni što nisam mrtav, povezali su me ,
a onda ne pitajući za bol odveli pred masu ljudi, koja je oduševljeno urliknula.

Dok je trajala pobuna, mene su držali u nekoj sobi. Rane su zarasle.
Lijeva ruka je od metaka bila potpuno smrskana u laktu slomljena i tako pričvršćena za tijelo.

Uspjeli smo! Hvala ti. Narodu si bio idol, a i nama si pomogao.

Što to znači za mene, upitao sam. Što bi ti više od života? Imaš život!
Automobil se zaustavio, a onda su me samo gurnuli nogom na isto mjesto gdje su me i pronašli.

Oznake: noćne more

- 22:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 05.10.2018.

Mobing

Nakon dugo godina bolovanja i u strahu od prijevremene invalidske mirovine htio sam se vratiti poslu.
Vratiti u život. Šef je bio sumnjičav pa je zatražio pregled u psihologa tvrtke. Pristao sam i na to.
Ocjenio je da mogu određene djelatnosti obavljati. Šef je bio razočaran. Morao mi je pronaći radno mjesto.

U međuvremenu, on je mene već otpisao i na moje radno mjesto i zadatke doveo svog nećaka i suprugu.

Sada, pritisnut, dao mi je najbolju kancelariju. Dao mi je jedan zadatak, koji sam obavio u njegovoj prisutnosti, brzo i precizno. Obećao je daljnje zadatke i otišao.

Čitavu godinu dana, ja sam čekao, ali nisam dočekao. Ništa nisam dobio za odraditi.
Umjesto toga, trebao sam osam sati sjediti u prekrasnoj kancelariji i gledati strop,
loviti eventualno koju zalutalu mušicu ili provjeravati kako je namještaj očišćen.

Onda sam počeo odlaziti na kavu u kafić do upravne zgrade. Svaki put kad bih ostao duže od 15 minuta,
zazvonio bi mobitel. Šef me upozoravao kako moram biti na svom radnom mjestu.

Cijelu godinu dana on je uz pomoć svojih špijuna pratio moje kretanje i čekao grešku kojom bi mi uništio život.
Život moje obitelji, jer bi mi dao otkaz. Pred kolektivom me prozivao za nerad, a ja sam šutio.
Jednom je i fizički nasrnuo na mene. Policija je došla na moj poziva, ali prekršajna prijava nikad nije vidjela sudski epilog, jer njegova veza unutar policije i sudstva, predmet je pustila u zastaru.

U dogovoru s Zagrebom, otišao sam u prijevremenu invalidsku mirovinu.

Ono čega se najviše bojiš, to te stigne.

Oznake: mobing

- 19:31 - Komentari (21) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.10.2018.

Nevjerica

U samoistraživanju svoje depresije, kroz ovih 13 i više godina, najgori zaključak koji se pojavljuje je:
'Nitko mi nije vjerovao, kako ja više nisam svoj čovjek!'

Prije svega nevjerica i optuživanje za lijenost, stizala je unutar obitelji. Odjednom, svi su zaboravili što sam sve radio da prehranim obitelj. Isto se dešavalo i s psiholozima kao i psihijatrima. Prošao sam četiri psihološka profiliranja.

Njihovi nalazi su odstupali, pa tako i psihijatrijsko liječenje. Ono se svodilo na do tada poznatim kombinacijama liječenja, pa su shodno tome i propisivali lijekove. Neke su bile manje, neke bolje pogođene, ali nikada pa ni sada nije pronađena kombinacija koja je dovela do oslobađanja od strahovitog grča u plexus solarisu i širenja nezapamčene boli u svim smjerovima tijela. Nikako nisu smanjili neopisivo unutarnje padanje energije i istovremeno rast hladnoće. Hladnoća uzrokuje pad imuniteta i raznorazne upale. A djelovanje pada energije i rast hladnoće osjećaj zarobljenosti u svom tijelu. Nisam se mogao podignuti iz kreveta. Krevet me privlačio a ja mu se nisam mogao oduprijeti jer me obgrlio i snažno držao. Pune tri godine. Ja sam propadao u kaosu misli.

Uvijek sam jedno te isto morao ponavljati. Uvijek sam morao nositi sve nalaze sa sobom. Svaki put iznova, pregledavanje što je zadnji put napisano potrošilo bi vrijeme kontrole. Zaključio sam; 'tu nema pravog psihijatra.' Predložio sam da me prime na bolničko liječenje. Odbijen sam svaki put riječima kako to nije za mene.

Tek, zadnji psihijatar, odlučio je pratiti moje stanja i ponašanja tijekom dana kroz 'dnevnu bolnicu.'
Ono što je iz početka izgledalo napredak, nakon deset dana pretvorilo se u fijasko.

U grupnom razgovoru eminentni psihijatar, pokušavao je nazočne bolesnike liječiti lažnim nadama.Novim lažima umanjiti laži u njima, koje su ih mučile. Pružajući argumentirane podatke, pobijao sam laž za lažlju. I onda je nastala tišina. Moj psihijatar nije bio kriv za taj događaj. Ja sam nakon toga samo ustao i otišao. Na kontrole i dalje idem. Samo kod njega. Jedini psihijatar koji je nakon toga priznao kako je eminentni stručnjak s područja duševnih bolesti pričao gluposti tog dana. Rekao mi je: „ Slobodno dođite k meni kad god osjetite poteškoće! “

Tada sam bio siguran. Postoje još psihijatri kojima je interes duševna dobrobit pacijenta, a ne novac!

Oznake: psihijatri

- 19:56 - Komentari (29) - Isprintaj - #

srijeda, 03.10.2018.

Ribogojilište

Nakon što sam protjeran od kuće, moja baka me prihvatila kao svoje dijete.
Uostalom , najveći dio mog djetinjstva proveo sam uz njene skute.

Kad smo se ponovo zagrlili, ona je bila sama. Mirno je živjela u podrumu jedne zgrade na Marjanu.
To je bio nužni smještaj, a mirovina mala.

Kemija mi je išla još od osnovne škole, pa sam upisao Kemijsko-tehnološki fakultet.
Troškovi su bili veliki, te sam tražio preko 'Student servisa' posao. Dobio sam ga u solinskom Ribogojilištu.

Pred Novu godinu, pastrve se mrijeste. U bazenu sam držao matice ručnikom za rep
dok je djelatnik, istiskivao iz nje ikru u veliku posudu. Pustio bi joj glavu, veliku kao u ovna,
koju je držao ispod pazuha. Onda bi uzeo mužjaka, štrcnuo mu spermu u ikru, pomiješao, kao boju.
Djelatnik iznad bazena, još jednom bi pomješao ikru i spermu i svu količinu prebacio u inkubator.
Napunjen, odveo bi se na izvor rijeke Jadro.

Sav taj posao radili smo na niskoj temperaturi. Vađenjem iz tog malog bazena, mreža bi se odmah smrzla.
Moje grlo uskoro je prokrvarilo. Tada sam se prvi put susreo s propolisom.
Nakapan na kocku šećera, dok sam radio, otapao se u usnoj šupljini. Uz pažnju biologinje,
progurao sam cijelo mriještenje, bez komplikacija.

Noću sam učio i čuvao mlađ pastrva.

Oznake: školovanje

- 21:02 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 02.10.2018.

Ana i tabu teme

Nakon uklanjanja krajnika, došao sam u društvo duhovitih pacijenata. Svi su bili stariji od mene.
Oni su vidjeli ono što ja nisam zapazio. Ana je stalno ulazila i izlazila iz sobe.
Ana je namještala plahtu. Ana je namještala jastuk. Ana je pitala, je li mi ugodno u sobi.
A ja sam se stalno crvenio, pogotovo kad su nam dobacivali, : „gledaj ih, kako su odličan par!“

Ana je bila lijepa medicinska sestra, plavih očiju. Plavuša frizure, Rod Stewarta,
koju je nosio pjevajući pjesmu: Do Ya Think I'm Sexy?

Onako sitna, voljela je sjediti u mom naručju, grleći me i ljubeći moje uho,
dok nas je tramvaj broj 11 u kasnima satima vozio ka njenom domu.
Za Anu nije bilo tabu tema. Nije bilo kočnica. Priznajem, ja sam se malo sramio.

Kasnije sam shvatio kako cure sjevernije od Karlovca nemaju problema sa sexom.
Naprotiv, poput ravnice, bile su tople, prave žene. Odane svom muškarcu, nježne, mazne.
U biti potpuno dugačije od Dalmatinki.

Kao što je Dalmacija većinom kamenita, tako su i djevojke, krute, škrte u riječima.
Roditelji su ih naučili da postoje tabu teme za njih i kako uopće nije preporučljivo s muškarcima
pričati o sexu, vođenju ljubavi, odnosu muškarca i žene, već tko su kome roditelji, koje je vjere,
kakvog je imovinskog stanja. Sve se vrtilo oko materijalizma.

Šteta što u to vrijeme nisam razumio Anu!

Oznake: žene

- 17:24 - Komentari (21) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.10.2018.

Jalta, Jalta

Vraćajući se, gurao sam kaubojkama prljavi snijeg i pjevušio poznati refren:

Neka cijeli ovaj svijet

jos sja u suncu

neka nasa Zemlja sva

postane sretna


Predivan mjuzikl nosio me Ilicom do cimera.

Ulazeći u našu sobu, dočekao me smrad ustajalog zraka, pive i koječega još.
Šibenčanin se kao tuljan razlio po mom krevetu. Ispružio sam se na njegov i čekao jutro.
Nisam spavao. Uskoro je trebalo svanuti, kad se Šibenčanin, visok skoro dva metra,
ustao i ispišao po sebi i plahtama. Onda se samo strovalio u istu kaljužu, koju je stvorio pod sobom.

Sinoć sam mogao s njima ići u pivovaru, ali nisam. Znao sam u što će se to izroditi.
Odmahnuo sam rukom u znak neodobravanja i kao vuk samotnjak otišao put centra grada.

Iako je Jalta na kraju završila puna optimizma, pijana odluka u mojoj sobi,
me naučila surovoj realnosti; ' tamo gdje je stupila noga čovjeka i
gdje se on prvi put popišao bio je osvojen teritorij!'

Od tog dana, umjesto u krevetu do prozora gdje je strujao svjež zrak,
spavao sam u krevetu do zida, osjećajući se kao u klopci. Ništa od „livade iz sna“

Oznake: srednja škola

- 17:47 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>