šta je RIKŠA?
Nad gradom je već danima kišilo, bilo je mutno i sumorno. Ružno vrijeme natjeralo nas je sve da se držimo unutar malenih prostorija, što rezultira stvaranjem neobičnih grupica koje me, moram priznati, sve više privlače. Naizgled nespojivi svjetovi ovdje počinju funkcionisati na potpuno drugačijim principima od onih u normalnom svijetu. Isprva sam se čudio Peleovim fudbalskim glupostima, bezrazložnim ispadima Himlerove paranoje ili Žapčevim skakutanjima po centralnoj prostoriji. U posljednje vrijeme sam medjutim primijetio da se tome sve manje isčudjavam i ne samo da sam se navikao na njih, nego mi se čini da im postajem sve sličniji. Zato pišem i radim sve što mi dodje pod ruku- da ne poludim potpuno. No da se vratim priči.
Ponajviše me od ovih tipova zanima jedan stariji gospodin nesrazmjernog rasta i još čudnijeg nadimka Rikša. Teško mi je precizno odrediti da li ima 50 ili 70 godina baš zbog njegovog izgleda. Zrači energijom nesvakidašnje privlačnosti, po ćoskastoj glavi raščerupano treperi sijeda kosa meka poput paperja, pod podjednako bijelim obrvama šaraju razigrane oči , a pravilan nos i tanke usne su kao nacrtani. Brada je nekako nestabilno užlijebljena na tankom vratu pa imam osjećaj da će se slomiti pri prvom naglom pokretu. Dugačke ruke i tanke noge krajnja su suprotnost loptastom, pozamašnom stomaku tako da cijela Rikšina figura više liči na kakvu repliku heroja crtanih filmova negoli na živog čovjeka. Nadimak Rikša zaradio je dok je još bio vani i tu cijela priča počinje.
Prije rata Rikša se medju prvima upustio u privatan biznis i nakon par godina zaradio velike pare. Mala strojarnica za nekoliko mjeseci prerasla je u fabriku, a fabrika iznjedrila lanac prodavnica koji su mu donosili zaradu veću od najsmjelijih snova. Njega medjutim, biznis zapravo uopšte nije interesovao. Novac mu je pružao slobodu da se potpuno prepusti svojoj najvećoj životnoj strasti- kockanju.
Od tinejdžerskih dana volio je kartaške igre, a definitivno se navukao one noći kad mu je Crni predložio da odigraju partiju rauba u rundu cuge. Pomislio je- što da ne, samo je jedna runda, a njih četvorica će svakako potrošiti iste te pare u kafani? Tada je bio žutokljunac s 19 godina, a gorčina trenutka kad je izgubio još ga prati kao kletva. Istog trena zarekao se da će vratiti izgubljeno i tanke usne montirao u osmijeh s kristalno praznim pogledom. U godinama ispred sebe izvježbaće različite kombinacije zamišljenih grimasa koje je za stolom prodavao kao blefove. Sljedeće veče platio je cugu i sa istim onim osmijehom izdržao viceve na svoj račun.
Sljedećih par decenija naučio je sve što se o kartama moglo naučiti: od trikova za fasciniranu djecu iz ulice, do dijeljenja najboljeg seta karata u konobi kod Renea, u seocetu sjeverno od Nice, gdje su se, daleko od napumpanog blještavila Monte Karla skupljali najbolji europski kockari do kraja 90-ih godina. Trodnevne sesije pripremane su tri puta godišnje, daleko od očiju francuske policije i svi učesnici imali su obavezu da poštuju stroga pravila kuće. Morali su dolaziti u polovnim automobilima, neupadljivo u skromnoj odjeći i bez velike količine gotovine. Uz sebe su imali samo bjanko čekovne knjižice sa provjerenim depozitima. Sesije su uvijek počinjale četvrtkom uveče i ponekad bez prestanka trajale po tri dana. Samo Rene može posvjedočiti koliko je životnih priča zapelo u njegovoj konobi i tamo, skršene, zauvijek ostale.
Njemu se sreća ipak osmjehnula i to dva puta zaredom. Dvostruka pobjeda u nizu donijela mu je ulaznicu za najveći kockarski dogadjaj- neslužbeno prvenstvo svijeta u gradu Makao, u Južnom kineskom moru. Osnovno pravilo za sve učesnike bilo je- ne privlačiti pažnju na sebe. Ostala pravila su bila gotovo identična onima iz konobe. Učesnici su dolazili s povratnom avionskom kartom, a do skrivene komore u najvećem tržnom centru dovozili su se isključivo tradicionalnim rikšama. Igrali su poker, prefermans i ajnc.
Prvi dan je prošao solidno, izgubio je svega petinu novca s kojim je došao. Znao je da u kockarskom svijetu ovakav gubitak ne znaci mnogo. Kao i svaki kockar, nadao se boljem prolazu sljedećeg dana. I sreća mu se ponovo priklonila. Pomeo je protivnike za stolom i bio u trostruko većem plusu od svog depozita.
Svijet kocke mu je ležao na dlanu.
Sutradan je otvorio igru samopouzdano, ponovo ih pomeo u dvije partije i do podneva ispred sebe imao solidnu hrpicu novca. A onda je krenulo naopako. Do šest sati izgubio je sve što je odnio prethodnog dana i do osam sati je bio potpuno oguljen. Nikad neće zaboraviti ciničan osmijeh onog ćubastog Korejanca kad mu je ponudio da igraju na sve ili ništa. Samo njih dvojica. Rikša je mogao odustati i vratiti se kući, ali nije. Pristao je. Ulog je bio kažiprst lijeve ruke.
Nakon nekoliko sati sjedio je u sličnoj rikši na putu za aerodrom. Lice mu nije otkrivalo ništa neobično. Takva su bila pravila. Vratio se kući i uhodani biznis odmah prepustio starijem sinu. Uspostavljena dijagnoza psihijatra, inače njegovog kućnog prijatelja, bila je nedvosmislena- neuračunljivost izazvana stresnom situacijom.
Čuvari tvrde da nikad nije napravio nijedan incident, štaviše, harizmatično je držao ludjake okupljene oko sebe pokazujući im kartaške trikove i prepričavajući svoje najbolje partije ajnca. Uprkos godinama bio je spretan i ništa mu nije promicalo pažnji. Znao se ponekad uozbiljiti, krajnje neočekivano, i zagledan u rupu izmedju palca i srednjaka izgovarao jednu te istu rečenicu:
'' Tako mali svijet, a tako nemjerljiva glupost.''
Njegovo prodavanje iluzija gotovo je identično trikovima koje prosipaju vodje u ovoj zemlji, sa dvije male razlike- oni se ne bave kartama i ne dozvoljavaju da neko bude bolji. Ponekad zavidim Rikši, može biti zbog toga što mi je svijet ostao velika nepoznanica ili zbog suludog igranja do kraja. Onespokojava me jedino što je i on, takav, poludio.
14.03.2007. | 23:28 | 0 K | P | # | ^
