KG-2


Evropsko tržište preplovio je preparat zavjereničkog naziva- KG-2. sve je počelo kada su opušteni Holandjani ponudili ljubiteljima noćnih izlazaka tablete koje neutrališu postojanje alkohola u organizmu. Tablete su preko noći postale pravi hit, jer je neko konačno smislio foru da doskoči policiji. A sve to potpuno legalno.
Preparat je zasnovan na asporaginu, prirodnoj aminokiselini iz jetre koja uspješno razgradjuje alkohol. Za totalnog diletanta iz oblasti biologije, na tome se stvar završava.
Kod nas još nisu zabilježeni slučajevi prodaje KG-2, ali će bez sumnje postati hit veći od vijagre. Ne zato što naši muškarci nemaju problema sa potencijom u krevetu, itekako imaju, nego zato što je svako treći čovjek u zemlji na neki način navučen na alkohol. Samo se to krije, običava reći moja koleginica..usput koja je i novinarka.. opet konspiracija.
Sad ozbiljno, mislim da je jako dobro što KG-2 nije došao do nas. Iz dva razloga.
Prvi : mnogi vozači bi se sigurno pretjerano opuštali za volanom na čemu bi najviše profitirale dnevne novine zbog crne rubrike. Valjda se slažemo da nam to nije potrebno.
Drugi : priželjkujem da će neko smisliti preparat sa izmijenjenim dejstvom koji bi umjesto na neutralisanje alkohola u jetri, djelovao na izbacivanje idiotizama iz glava korisnika. Predlažem usput i naziv OB-3. Tablete za početak ne bi trebalo reklamirati već ponuditi našim inteligentnim članovima predsjedništva, skupština, vlada…Možda bi se dozvali pameti pa podnijeli ostavke, iako bi za pravo dejstvo morali koristi trostruku dozu. Uz to sam ubijedjen da bi poreski obveznici bez razmišljanja pristali na taj trošak. Znaju gradjani da se to u normalnim zemljama zove- ulaganje u budućnost.


25.05.2007. | 14:57 | 2 K | P | # | ^

POBJEDITI TAMU


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Za stolom noćas sjedim
dok mi oči kvase suze
pijem noćas, tugu krijem
sudbina mi druga uze.

Zadnji put, još noći ove
pijem, pijem- tugu blažim
u dimu i u čaši svojoj
prijatelja svoga tražim.

Hajde svirče uz gitaru
zapjevaj mi pjesmu staru
da utopim ja u vinu
zlu kob, tugu i sudbinu.

Ko zna šta još sutra čeka
drugove i mene sama
jednog dana ipak mora
pobjedit se ova tama.

-nek ti vječni rahmet prijatelju moj-


18.05.2007. | 10:02 | 2 K | P | # | ^

Naučiš



Poslje nekog vremena naučiš onu finu razliku između držanja za ruke i očekivanja duše. I naučiš da ljubav ne znači oslanjanje i da društvo ne znači bezbijednost. I počneš da učiš da poljupci nisu ugovori i dani pokloni nisu obećanja. I počneš da prihvataš poraze podignute glave i otvorenih očiju, smireno kao odrasli, a ne očajno kao dijete. I naučiš da gradiš svoje puteve u sadašnjosti jer je tlo sutrašnjice suviše nesigurno za planiranje...


16.05.2007. | 14:46 | 0 K | P | # | ^

I S K R A


Konačno sam ostao sam. Predstojeći praznici su nam zakomplikovali život i donijeli frustraciju zbog rokova koje moram ispuniti. Za smirenje je potrebna kafa..pa ekipa često ide u obližnje kafane.
U našoj sali br.3 po zidovima vise sve neke stranice uradjene nešto manje od nekoliko mjeseci koliko idemo na ova predavanja. Tada je iza nas bilo mnogo želja i malo mogućnosti za njihovu realizaciju. Zato smo se morali dovijati na različite načine kako bi dobili ono što smo zacrtali. Uglavnom je išlo teško ili nije išlo nikako.
Ipak u 2006. godini desile su se velike promjene na fax-u. Pregrmili smo nepopularan potez i uveli smo bolonju i što je najbitnije obogatili smo predavanja i sad su obavezna i malo više zanimljiva.
Odlučili su se promovirati mlade, i uspješne studente. Mlade ljude koji uče i rade i koji su iznjedrli kvalitet i probili opnu anonimnosti. Nažalost, često se dešava da jedini pišem o njima, jer u ovoj zemlji uspjeh nije poželjan. Ponekad se pitam da li smo nepopravljivo obogaljeni za otvorenu komunikaciju.
Svjestan sam da se ova naša bolonja i univerzitet ne može takmičiti sa velikim i svjetskim univerzitetima, ali kad pogledam sve više mladih koji nam pristižu uvidjam da naš posao nije besmislen. Kroz pisanje o raznim temama trudim se da ponukam čitatelje na razmišljanje, i što je mnogo bitnije, na djelovanje. Pokušavam da pobudim iskru bez koje se ne može rasplamsati ogroman potencijal kojeg kriju gradjani ove zemlje. Zato vam želim da u Novoj 2007 godini negdje, namjerno ili slučajno, nabasate na svoju iskru. Želim vam mnogo otkrivenog potencijala, zadovoljstva sobom i iznad svega- zdravlja.


07.05.2007. | 17:48 | 0 K | P | # | ^

Šta je BEBA ?


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

''Vi nemate pojma koliko sam ja sretna, ushićeno je prokomentarisala studentica sišavši sa stepenica ispred fakulteta''.
Sa svojim kolegama sa studija upravo je završila svoju prvu konkretnu akciju, ono što su zamišljali godinama da urade- ali nisu. Do sada.
Počelo je zbog frustracije, dosade, idiotizma na svakom koraku. Htjeli su užasno mnogo, ideje su ima navirale u talasima, svijet im je izgledao odvratno i sve se svodilo na jednostavan zaključak: ovdje se moraju stvari mijenjati. No, mijenjanje stvari u našem okruženju može biti mnogo zahtjevniji posao od glatkih idealističkih predstava koje smo skloni gajiti u sebi. Prije ili kasnije naučimo najvažniju lekciju- znati kako je najmoćnija vještina kojom neko može ovladati. Gladan čovjek ostavljen u čunku na otvorenom moru, iako svjestan da se ispod njega krije nezamislivo bogatstvo hrane, ponekad može umrijeti od gladi samo zato što ne zna zabaciti udicu. Tako jednostavno, a tako nedokučivo.
Ovdje mladi ljudi često svijet gledaju kroz idealistički nestrpljivu vizuru i za njih se svijet mora izmijeniti odmah, bez sata odlaganja. U silnom kontempliranju o tome šta bi trebali i mogli raditi da završe daleko od stvarnog života koji očajno žudi za promjenama. Žudi upravo za njihovom ogromnom energijom i kuraži da prekorače granice društvenih kanona, konzervatizma i strahova.
Kada su gorepomenuti studenti saslušali sve dobre i loše strane svoje nakane da mijenjaju svijet, kao šamaračina iz vedra neba došlo je razočarenje. Srećom, razočarenje ih nije spriječilo da urade svoj prvi korak, poput djeteta zalutalog van kreveta na nepoznato tlo, koje istražuje prostor oko sebe rukama i nogama, širom raširenih očiju. Shvatili su hendikep neiskustva i stavili se u položaj bebe.
Potom je došla na red razrada ideja. Iz širolikog mnoštva koja zahtjeva puno vremena, energije i često novaca, izabrali su najjednostavniju i ujedno najšarmatniju. Odlučili su se za ideju koja bi im samo dva sata ranije izgledala kao dječija, nezrela igra, bez ikakvog smisla. Kroz razgovor su uvidjeli da moraju prići mladom čovjeku oguglalom na hiljade isprostituisanih incijativa na drugačiji način, ponuditi mu mogućnost izbora koja će mu predstavljati zadovoljstvo i zagolicatu maštu. Početni budžet za sprovodjenje svoje zamisli sveli su sa cifre od najmanje tri nule, na najminimalnije ulaganje. Zapravo, ulaganja nije ni bilo. Sve što im je trebalo je sposobnost da se otrgnu iz stereotipskog razmišljanja i dozvole svojoj mašti da radi za njih. I onda ih je njihova sopstvena mašta iznenadila otkrivši im nevjerovatno blago skriveno u njima. Mašta im je postala najbitniji saveznik
Bez puno uložene energije, stvorili su svojim kolegama studentima mogućnost izbora koja će ih zabaviti i zaintrigirati njihovu maštu. Izbor koji može pokrenuti proces promišljanja o uzrocima naših nedaća i angažmana u uklanjanju problema na koje možemo uticati. Hoće li se desiti zemljotres u Kini, poplava u Belgiji ili će izbiti još jedan rat na Bliskom Istoku su stvari na koje ne možemo uticati, a ipak se često opterećujemo s njima. Večernje vijesti nas bombarduju najrazličitijim ludostima, mračnim izvještajima pa i ono što je lijepo ostaje daleko sklonjeno od naših pogleda. Zbog toga ne dozvoljavamo našoj kreativnosti da funkcioniše za nas, da nam pomogne u rješavanju problema na koje možemo uticati i koji nas mnogo više tište i hendikepiraju.
Obična ideja je prerasla samu sebe, napunila je pluća svježim vazduhom i raširila se pred njihovim očima. Postojala je sve veća i veća, da bi na koncu zadovoljila one probirljive. Ali je još uvijek bila zarobljena u četiri zida prostorije u kojoj su kovali svoj mali plan. Bez obzira na sve što su do tada uradili, studentima je nedostajalo samopuzdanje da svoju zamisao porade, da je izbace na proljetni sveži vazduh i prepuste strujama kritike. Bojali su se reakcija svojih kolega i profesora, ali su se više od svega bojali sami sebe. Strah je genijalan odbrambeni mehanizam majke prirode, samo što mi ljudi za razliku od životinja reagujemo i na iracionalne strahove.
Tretiramo strahom situacije koje se ne dešavaju u stvarnosti, i da problem bude veći dodatno ih nabildamo u svojevrsne Himere koje nas ne puštaju van naših mikro svjetova čak i kad napolju ne postoji apsolutno ništa što će nas ugroziti.
Morali su brzo smisliti kako će riješiti stvar. Na kraju su donijeli odluku da svi učestvuju u konačnom predstavljanju svog projekta u hol fakulteta kako bi učinili vidljivim svim studentima. Izabrali su kasni sat, kad u zgradi nema nikoga, razgovarali su s gospodjom Indirom , objasnili joj prirodu projekta i naravno dobili jednog važnog saveznika za buduće akcije jer ovdje gradjani brzo postaju simpatizeri aktivnosti koje će poljuljati loš sistem, i konačno u potpunosti realizovali svoju ideju.
Na njihovim licima se u medjuvremenu desila čudesna transformacija. Od preplašenih i neiskusnih mladih ljudi, koji su bojažljivo prilazili zgradi fakulteta dok im je srce uveliko lupalo u sljepoočnicama, preobrazili su se u fokusirane kuražne ljude koji su ispred sebe imali jasan cilj, plastičnu viziju svog prvenca i zagarantovan uspjeh. U medjuvremenu se pojavilo još par osoba koje su sa odobravanjem gestikulisale prema njima i dobacile nekoliko ohrabrujućih komentara. Beba je konačno ustala i načinila prvi nesiguran korak, sa ushićenjem koje je u jednoj rečenici definisala studentica s početka priče.


13.04.2007. | 13:43 | 2 K | P | # | ^

šta je B U D A L A?


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Poštovani doktore,

Nakon razgovora sa vama od prije nekoliko dana, odlučili smo da je najbolje rješenje za mene klinika za umobolnike. Tako sam se ovdje bar na neko vrijeme sklonio od svojih neprijatelja i posvetio se čitanju i pisanju. Neizmjerno sam vam zahvalan na vašoj podršci i mislim da je vrijeme da vam kažem šta se točno desilo. Zato neću puno okolišati.

Iako sam znao da me prate i prisluškuju zbog politički nepoželjnih pisanija nisam se pretjerano obazirao na njihovo prisustvo. Da stvar bude gora nisam vatreni pristalica demokratije, bar ne onog što djecu uče u ovdašnjim školama, ali sam iskreno želio vjerovati da se neke normalne stvari podrazumijevaju u ovoj zemlji. Valjda je normalno da imaš drugačiji stav o nečemu što nije normalno, mada nam njihova ekipa stalno govori da je sasvim normalno što smo u ovoj zemljici zatvoreni ko konzerve tune sa Sjevernog mora, što nemamo pojma kako će nam izgledati sljedeća godina, da li ćemo imati bilo kakav posao, što ćemo se i dalje buditi nezadovoljni životima i sve tako dok ti valja. Medjutim, ovdje to nije poželjno pisati. Prijatelji i informanti iz policije dojavili su mi da se kanim ćorava posla ali znate, moja tvrdoglavost… i onda se desilo.
Pred vratima svoje rodjene kuće sam- uhapšen. Zaskočili su me njih trojica, bez puno priče zavrnuli mi ruku i stavili lisice. Koliko se sjećam nisu imali čak ni rotacije dok su me vozili prema stanici. Zar je moguće da nisam vrijedan pišljivih rotacionih svjetala. I onda neko kaže kako se ovdje poštuju ljudska prava. O tome neko mora progovoriti. Da ne dužim, sproveli su me u jednu od prostorija namijenjenih za ispitivanja, a mom razočarenju nije bilo kraja. Valjda pod uticajem filmova očekivao sam prostoriju sa stolom, dvije stolice i onim prozorom kroz koji te velike face analiziraju mada ga zapravo ne vidiš dok si unutra. Spremio sam se na sve. Htio sam prikazati pribranost i hladnokrvnost. Kad već padam, padaću sa stilom.
Od prostorije sa četiri zida nije bilo ništa. Skinuli su mi lisice i uveli u pristojno opremljenu kancelariju, sa računarom na stolu koji se na prvi pogled nije često koristio, nekoliko rokovnika uredno složenih na sredini , pepeljarom punom opušaka i nekakvom umirućom biljkom u ćošku, vjerovatno zbog užasnih priča kojima je svjedočila. Sa mnom je ostao samo jedan od njih, uredno podšišan, podozrivog pogleda, u farmericama i jakni iz koje je vazduh nepodnošljivo terorisao miris zagrijane kože. Posmatrao me netremice, ali u njegovim očima nije bilo ni bijesa ni agresivnosti, samo znatiželja. Za koji minut u kancelariju je ušao čovjek pa je ovaj moj kao na iglama poskočio, pretpostavljam njegov šef, a za njim privlačna žena od nekih trideset i tri godine. Ljubazno su me pozdravili, oslovivši me imenom i prezimenom i saopštili da nemaju mnogo vremena na raspolaganju. Tražili su neke informacije koje ni izdaleka nisu izgledale bitne u bezbjednosnom ili obavještajnom smislu pa sam mislio da je ovo samo uvertira za pravu stvar. I bila je.
Šef se povukao prema nazad da bi razgovor preuzela žena. Govorila je odsječno i kratko, kao da je tačno znala šta želi saznati. Bila je jako šarmantna s ovim nastupom. U potpunosti sam saradjivao pa me čak cijela situacija počela zabavljati. Sve vrijeme vladala tišina narušavana samo pitanjima i odgovorima. U jednom trenutku se okrenula prema šefu koji je zavaljen u fatelju sa usnama nakrivljenim prema stomaku i usporenim treptajima potvrdio nešto o čemu su samo njih dvoje znali.

Okrenula mi se i procijedila gospodine, čini nam se da nešto krijete od nas i zato ćemo vas zamoliti da nam odgovorite na neka pitanja pod poligrafom. Sjajno, samo mi detektor laži treba. U nekim zemljama je njegova upotreba zabranjena, ali to kod nas ne pije vode. Koga briga za ljudska prava. Po glavi mi se već vrzmala gomila dijagrama, vidio sam iglu za očitavanje pulsa na papiru i sve što dolazi uz povremenu inkviziciju.
Onaj moj u kožnoj jakni je nestao i za nepun minut se pojavio sa lap- topom, crnim električnim sveznicama za nadlakticu, grudi i vrhove prstiju. Za tren oka su mi sve povezali da bi žena nastavila sa pitanjima objasnivši usput da očekuje precizne odgovore.
Žena: Da li radite za njih?
Ja: Ne razumijem, za koga?
-: Da li radite za drugu stranu?
-: Koju drugu stranu?
-: Gospodine, da li pišete da je kod nas sve nenormalno?
-: Da.
-: Da li nagovarate gradjane da se bore za svoja prava jer ih država uskraćuje?
-: Da.
-: Da li pišete da su svi ovdje budale?
-: Ne.
-: Ne?
-: Nisu svi budale.
-: Ko su budale?
-: Dugačak je spisak.
-: Da li se to odnosi i na predstavnike vlasti?
-: Mislite političare?
-: Da?
-: Svakako.
-: Ko su budale medju političarima?
-: Dugačak spisak.
-: Tvrdite da našu politiku vode slijepci?
-: Da.
-: Zašto?
I na tom mjestu mi doktore proradi kliker. Ovo je dobro isplanirana skrivena kamera. Kakav sam bolid ispao. Moram priznati da sam oduševljen. Posvetili su mi cijeli dan. Mora da je jedna kamera iza one saksije. Gdje su onda druge?
Žena: Dakle, zašto?
Ja: Ne znam.
-: Kako ne znate?
-: Fino.
-: Hoćete da kažete da našu državu vode slijepci?
-: Hoću. Pozdravljam roditelje.
-: Koje roditelje?
-: O čemu pričate?
-: O roditeljima.
-: Je li sve u redu? Hoćete vode?
-: Hoću. Sjajan fazon.
-: Koji fazon?
-: Pa ovo, skrivena kamera, policija i to.
-: Skrivena kamera, okreće se prema šefu koji joj po prvi put pokazuje zainteresovanost. Ovaj je lud.
-: Da.
-: Šta da?
-: Budala. Ja sam budala. Svi smo budale. Sad razumijem.
-: Šta razumijete?
-: Ova je zemlja je sjajno zamišljena skrivena kamera,
eksperiment nad ljudima umjesto zamoraca, zar ne?
-: Kakav eksperiment?
-: Neko je obučio ove gore kako se trenira mozak. Istrenirali su nas da vjerujemo kako nismo gladni, nezadovoljni, isfrustrirani, poniženi, pregaženi, zaboravljeni i nesretni. Ne, ne. Sretni smo jer imamo život, kao ona biljka doduše, ali život. Tako i živimo, u ćošku. Stiješnjeni izmedju zidova, osudjeni na nepokretnost. Saksija nam je uveliko premalena ali treneri nam ne dozvoljavaju da se razgranamo. Ne smijemo olistati, procvjetati, zablistati. Zato je roletna kraj tog ćoška uvijek spuštena…

za ostalo znate. Doktore,
molim vas recite mi da li sam ja samo budala ili sam potpuno lud?


27.03.2007. | 11:34 | 1 K | P | # | ^

šta je B I N G O ?

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Na glavnoj ulici isprekidano je odzvanjao jednoličan ženski glas: …39, 4, 17 … Unutra, pod jakim neonskim svijetlom, stajala je žena kraj sklepanog bubnja od pleksiglasa po kojem se vrzmala gomila pin- pong loptica ručno označenih brojevima od jedan do devedeset i devet. Čvrstim glasom bezlično je izgovorila- 70. kao u kakvom hipnotizerskom transu, rasporedjeni za stolovima sa kariranim stolnjacima, gosti kafane nijemo su odvratili pogled od nje i frenetično se upustili u potragu za izvučenim brojem. Većina prisutnih imali su nekoliko listića pred sobom, dok su drugi sreću očekivali samo sa jednim. Neki su pronašli izvučeni broj i zadovoljno odahnuli, svjesni da su za korak bliže jako dalekom cilju. Drugi su ispijali preostalo pivo i nervozno uvlačili dim duhana iz dogorjelih cigareta u limenim pepeljarama. Usput bi prokomentarisali svoju trenutnu sreću, a potom, kao po komandi utihnuli, i kao da se klanjaju neobičnom božanstvu, svu svoju pažnju ćutke ponovo usmjerili prema ženi sa mikrofonom u lijevoj ruci. Pokupila je lopticu iz žlijeba ispod bubnja, mehanički vješto je prevrnula medju prstima i pokazujući prema publici, po ko zna koji put u životu izgovorila- jedan!
Kao opržen, u donjem dijelu kafane, desno u njenom vidokrugu, sa listićem u rukama skočio je čovjek sa gustim brkovima uzvikujući: bingo, bingo! Medju publikom, neki su u nevjerici odmahivali rukama i žučno proklinjali sreću, dok su se drugi rezignirani, ponovo prihvatili pića i cigareta ne izgovorivši ni riječi. I jedni i drugi u sebi su procijedili da će sreću okušati još samo jednom. Da pokušaju nadoknaditi izgubljeno. Čovjek se spretno probijao izmedju stolova sa očiglednim izrazom zadovoljstva na licu, osluškujući upadice sa strane. Ovaj trenutak čekao je danima- nepuna dva mjeseca tjerao ga je maler i nikako da izvuče pravi listić. Sada se sve promijenilo, sada je pobjednik, zvijezda večeri. Prošao je kraj žene koja je još uvijek držala mikrofon obješen u lijevoj ruci, dok je desnu mlohavo prislonila na lice, sa cigaretom izmedju prstiju. Nije ga ni pogledala dok je prolazio. Kraj nje je koštunjav čovjek, sa licem koje je izgledalo kao da se godinama rogušilo, izbrajao je novac predvidjen za bingo ne podižući pogled. Pružio ga je dobitniku uzevši od njega listić i pocijepao ga do pola. Pouzdano je znao da večeras on dobija.
Ova društvena loto igra nastala je oko 1530. godine u Italiji. Dva vijeka kasnije proširila se do Francuske i postala omiljena u visokim društvenim krugovima, početkom 19. stoljeća postaje popularna u Njemačkoj, ali ne za zabavu, već za vježbanje matematike, da bi kasnije otplovila za Ameriku. Iskusni trgovac nije znao povijest ove igre i nije ga ni interesovala, ali je znao da je otkrio zlatnu koku i da odmah mora angažovati matematičara koji će mu smisliti dovoljno kombinacija da nikad ne izgubi uložene novce. Profesor sa univerziteta Kolumbija, Karl Lefler za manje od godinu dana smislio je više od šest hiljada dobitnih kombinacija. Tako je nastala najveća masovna histerija u modernoj istoriji civilizacije. Danas milioni ljudi širom svijeta sludjeno iščekuju izvlačenje bingo premija. Nije ni čudo, jer je tvorac silnih kombinacija nakon ovog posla- poludio.

Priču iz pomenute kafane i danas možemo sresti po manjim varošima u ovoj zemlji, mada je prava priča odavno preseljena na sedmična izvlačenja u direktnim tv prenosima. Hiljade gradjana praktično cijeli svoj život podredjuju jednom jedinom satu u sedmici. Broj kombinacija u jednoj kafani, na lokalnom bingo izvlačenju ograničen je na prisutne u istoj kafani i jedan (ili više) od prisutnih će sigurno izaći veseliji od ostalih. Državni bingo broj kombinacija multiplicira na nekoliko miliona, pa je šansa da se neko sa bingo listićem obogati jednaka je jako velikom čudu. Pažljivim matematičarima nije promakla neobična komparacija- mnogo je veća šansa da vas spuca grom, nego da dobijete glavnu premiju na državnom bingu. Konsultovaćemo ponovo matematiku: ako svake sedmice jedan igrač kupi 50 listića za bingo (loto ili kako god hoćete), a šansa da dobije veliku nagradu ravna je odnosu 1:1.000.000, onda će se šansa da dobije veliki novac desiti skoro svakih tri hiljade godina! Kako je tek onima koji igraju samo sa jednim listićem?
Ogromna većina ljudi koji igraju bingo to znaju. I ogromna većina nastavlja gubiti novac. Postavlja se onda pitanje: zašto ljudi toliko vole igre na sreću? Odgovor je veoma prost- igre na sreću su zabavne. Ali mnogo više od toga, bingo može ponuditi nagradu za 'uloženi trud'. Ljudi su skloni raditi odredjene stvari iako znaju da im mogu naškoditi, ali znaju da bi na kraju mogli biti nagradjeni, posebno kad su u pitanju neočekivane nagrade. I sve to predstavlja nikakav problem. Ono što jeste problem je država. Jer je država većinski vlasnik lutrija koje koristi kao izvanredan instrument za manipulaciju svojim gradjanima. Pritisnuti svakodnevnim problemima i borbom za opstanak, naši gradjani jako rijetko dobijaju šansu da se potvrde u svojim oblastima, da se samoostvare, a još rjedje šansu da budu nagradjeni za svoj rad. Zato je bingo svojevrsni izduvni ventil, izraz želje čovjeka da bar na trenutak bude dio bilo koje velike igre, posebno kad se zna da sve važnije političke i ekonomske igre odvijaju jako dalek0o od njih. I naravno, dubokog priželjkivanja da dobije bilo kakvu novčanu nagradu.
Država svjesno promoviše pomenute igre kao društveno poželjno ponašanje i životni stil, dok rad, znanje i vještine ostaju daleko u zapećku. Ovakav odnos uvijek se dešava u vremenu dubokih kriza, političkog mračnjaštva, u vrijeme nepismenih i nesposobnih vladara. Sve ono što imamo danas.
Generacije klinaca odrastaju izloženi medijskim sloganima koji nedvosmisleno govore da se sreća ne mora kovati sopstvenim trudom već kupovanjem bezličnih listića koji će vam promijeniti život. Svaki dan nam govore da mi samo trebamo slijediti instrukcije ljudi bez ljudskosti, proroka bez vjere, da igramo tudje igre bez pravila. Da se prilagodjavamo tijesnim kalupima. Da manje mislimo i više ćutimo. Da vjerujemo da igramo, dok se zapravo oni igraju s nama.
I šta nam je onda činiti? Igrati dalje ili bojkovati pošast? Ja odgovor ne znam, ali mi je matematika danas zanimljiva. Umjesto mjesečnog budžeta za bingo možemo otić na večeru sa porodicom ili prijateljima, s njima se smijati i radovati, pokazati odanost i ljubav. Sve ono što ne može nadomjestiti nijedna nagrada za nerad.
I da, brkatog gospodina, dobitnika bingo lutrije, kod kuće je čekala porodica. Da zajedno večeraju oskudni objed. Ni ovaj put nije došao. Pojavio se tek pred zoru, vidno pijan i nesvjestan da je u medjuvremenu prećerdao novac i ljubav onih koji su ga čekali.




21.03.2007. | 15:50 | 2 K | P | # | ^

daleko je more


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Pripremajući tekst o BiH obrazovnom sistemu za brata rodjenog nabasam na zanimljivu vijest koja nema nikakve veze sa našim obrazovanjem. Zapravo, potpuno je suprotna od našeg odnosa prema istom.
Stručnjaci Evropske Unije prije nekoliko godina izračunali su da nemaju dovoljno visokokvalifikovanih radnika koji bi popunili praznine u rastućoj ekonomiji pa su izradili strateški paket mjera za privlačenje najboljih svjetskih mozgova( istraživača) kroz olakšavanje naučnog rada i boravka u zemljama članicama EU. Dokument su prihvatili 12. oktobra, a prije toga usvojili su preporuke o olakšavanju izdavanja viza naučnicima iz trećih zemalja.
Vidiš ti to. Ljudi razmišljaju o budućnosti svoje djece. Ulažu u obrazovanje jer je tu ključ uspjeha. A gdje je naš konj za tu trku? Lipso. Ostao negdje u raskoraku, polomio noge i zaboravljen izdahnuo jer naša vlast ne mari ni za šta, kamoli za nekakve naučnike.
Šta će im naučnici? Kakve koristi od njih mogu imati? Nikakve. Tamo nema provizije, nema šuške. Zna naša vlast da bi se oni petljali u njihove torove, otkrivali, razotkrivali, otvarali oči gradjanima, donosili istinu, nudili alternative. Tačno ono što vlasti sadašnjoj nikako ne treba.
Jer ona opstaje isključivo zahvaljujući kolektivnom pakovanju laži. Obrazovanje slijepo prati ponudjen model. Prećutkuje se suština, a djacima i studentima se serviraju prevazidjena znanja. Umjesto izgradjivanja kritičkog odnosa prema stvarnosti proizvode se poslušnički klonovi koji bi čak i kad bi ušli u EU redom oboljeli od hronične depresije. Ne bi se ljudi snašli.
U Evropi se godinama ohrabruje riskiranje, kod nas se ohrabruje inertnost. Aktivan čovjek razboritije promišlja, osjeća da može više i bolje od onih iznad sebe. A to je već crveno upozorenje za vlast. Zato ne čudi što se kod nas najmanje u Evropi cijeloj izdvaja za obrazovanje. Ej, najmanje. Što manje pametnih,više vlasti.
Prevedeno jedan od jezika konstitutivnih naroda u BiH – što više ovakve vlasti, više kontriranja razvijenom svijetu.
Više mraka za obične gradjane.


20.03.2007. | 09:43 | 2 K | P | # | ^

šta je RIKŠA?



Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Nad gradom je već danima kišilo, bilo je mutno i sumorno. Ružno vrijeme natjeralo nas je sve da se držimo unutar malenih prostorija, što rezultira stvaranjem neobičnih grupica koje me, moram priznati, sve više privlače. Naizgled nespojivi svjetovi ovdje počinju funkcionisati na potpuno drugačijim principima od onih u normalnom svijetu. Isprva sam se čudio Peleovim fudbalskim glupostima, bezrazložnim ispadima Himlerove paranoje ili Žapčevim skakutanjima po centralnoj prostoriji. U posljednje vrijeme sam medjutim primijetio da se tome sve manje isčudjavam i ne samo da sam se navikao na njih, nego mi se čini da im postajem sve sličniji. Zato pišem i radim sve što mi dodje pod ruku- da ne poludim potpuno. No da se vratim priči.
Ponajviše me od ovih tipova zanima jedan stariji gospodin nesrazmjernog rasta i još čudnijeg nadimka Rikša. Teško mi je precizno odrediti da li ima 50 ili 70 godina baš zbog njegovog izgleda. Zrači energijom nesvakidašnje privlačnosti, po ćoskastoj glavi raščerupano treperi sijeda kosa meka poput paperja, pod podjednako bijelim obrvama šaraju razigrane oči , a pravilan nos i tanke usne su kao nacrtani. Brada je nekako nestabilno užlijebljena na tankom vratu pa imam osjećaj da će se slomiti pri prvom naglom pokretu. Dugačke ruke i tanke noge krajnja su suprotnost loptastom, pozamašnom stomaku tako da cijela Rikšina figura više liči na kakvu repliku heroja crtanih filmova negoli na živog čovjeka. Nadimak Rikša zaradio je dok je još bio vani i tu cijela priča počinje.
Prije rata Rikša se medju prvima upustio u privatan biznis i nakon par godina zaradio velike pare. Mala strojarnica za nekoliko mjeseci prerasla je u fabriku, a fabrika iznjedrila lanac prodavnica koji su mu donosili zaradu veću od najsmjelijih snova. Njega medjutim, biznis zapravo uopšte nije interesovao. Novac mu je pružao slobodu da se potpuno prepusti svojoj najvećoj životnoj strasti- kockanju.
Od tinejdžerskih dana volio je kartaške igre, a definitivno se navukao one noći kad mu je Crni predložio da odigraju partiju rauba u rundu cuge. Pomislio je- što da ne, samo je jedna runda, a njih četvorica će svakako potrošiti iste te pare u kafani? Tada je bio žutokljunac s 19 godina, a gorčina trenutka kad je izgubio još ga prati kao kletva. Istog trena zarekao se da će vratiti izgubljeno i tanke usne montirao u osmijeh s kristalno praznim pogledom. U godinama ispred sebe izvježbaće različite kombinacije zamišljenih grimasa koje je za stolom prodavao kao blefove. Sljedeće veče platio je cugu i sa istim onim osmijehom izdržao viceve na svoj račun.
Sljedećih par decenija naučio je sve što se o kartama moglo naučiti: od trikova za fasciniranu djecu iz ulice, do dijeljenja najboljeg seta karata u konobi kod Renea, u seocetu sjeverno od Nice, gdje su se, daleko od napumpanog blještavila Monte Karla skupljali najbolji europski kockari do kraja 90-ih godina. Trodnevne sesije pripremane su tri puta godišnje, daleko od očiju francuske policije i svi učesnici imali su obavezu da poštuju stroga pravila kuće. Morali su dolaziti u polovnim automobilima, neupadljivo u skromnoj odjeći i bez velike količine gotovine. Uz sebe su imali samo bjanko čekovne knjižice sa provjerenim depozitima. Sesije su uvijek počinjale četvrtkom uveče i ponekad bez prestanka trajale po tri dana. Samo Rene može posvjedočiti koliko je životnih priča zapelo u njegovoj konobi i tamo, skršene, zauvijek ostale.
Njemu se sreća ipak osmjehnula i to dva puta zaredom. Dvostruka pobjeda u nizu donijela mu je ulaznicu za najveći kockarski dogadjaj- neslužbeno prvenstvo svijeta u gradu Makao, u Južnom kineskom moru. Osnovno pravilo za sve učesnike bilo je- ne privlačiti pažnju na sebe. Ostala pravila su bila gotovo identična onima iz konobe. Učesnici su dolazili s povratnom avionskom kartom, a do skrivene komore u najvećem tržnom centru dovozili su se isključivo tradicionalnim rikšama. Igrali su poker, prefermans i ajnc.
Prvi dan je prošao solidno, izgubio je svega petinu novca s kojim je došao. Znao je da u kockarskom svijetu ovakav gubitak ne znaci mnogo. Kao i svaki kockar, nadao se boljem prolazu sljedećeg dana. I sreća mu se ponovo priklonila. Pomeo je protivnike za stolom i bio u trostruko većem plusu od svog depozita.
Svijet kocke mu je ležao na dlanu.
Sutradan je otvorio igru samopouzdano, ponovo ih pomeo u dvije partije i do podneva ispred sebe imao solidnu hrpicu novca. A onda je krenulo naopako. Do šest sati izgubio je sve što je odnio prethodnog dana i do osam sati je bio potpuno oguljen. Nikad neće zaboraviti ciničan osmijeh onog ćubastog Korejanca kad mu je ponudio da igraju na sve ili ništa. Samo njih dvojica. Rikša je mogao odustati i vratiti se kući, ali nije. Pristao je. Ulog je bio kažiprst lijeve ruke.
Nakon nekoliko sati sjedio je u sličnoj rikši na putu za aerodrom. Lice mu nije otkrivalo ništa neobično. Takva su bila pravila. Vratio se kući i uhodani biznis odmah prepustio starijem sinu. Uspostavljena dijagnoza psihijatra, inače njegovog kućnog prijatelja, bila je nedvosmislena- neuračunljivost izazvana stresnom situacijom.
Čuvari tvrde da nikad nije napravio nijedan incident, štaviše, harizmatično je držao ludjake okupljene oko sebe pokazujući im kartaške trikove i prepričavajući svoje najbolje partije ajnca. Uprkos godinama bio je spretan i ništa mu nije promicalo pažnji. Znao se ponekad uozbiljiti, krajnje neočekivano, i zagledan u rupu izmedju palca i srednjaka izgovarao jednu te istu rečenicu:
'' Tako mali svijet, a tako nemjerljiva glupost.''
Njegovo prodavanje iluzija gotovo je identično trikovima koje prosipaju vodje u ovoj zemlji, sa dvije male razlike- oni se ne bave kartama i ne dozvoljavaju da neko bude bolji. Ponekad zavidim Rikši, može biti zbog toga što mi je svijet ostao velika nepoznanica ili zbog suludog igranja do kraja. Onespokojava me jedino što je i on, takav, poludio.


14.03.2007. | 23:28 | 0 K | P | # | ^

šta je S P U Ž V A?



U posljednje vrijeme muče me nesanica i nadutost. Sve su prilike da sam osjetljiv na vrijeme.
Svakog dana uvidjam da boravak na faxu krije odredjene prednosti. Na primjer, uskraćenost da pratim vijesti iz okruženja. Pravi melem. Do skora sam bio ubijedjen da moram biti u toku svih regionalnih zbivanja, a ako bih kojim slučajem preskočio večernje vijesti morio me osjećaj inferiornosti i zabrinutosti. Ne pitajte me zašto, jer zaista ne znam. Možda je odgovor zaglavljen tamo negdje u našem mentalitetu ili mom poremećenom mentalnom sklopu.
Sada je potpuno drugačije. Ne gledam vijesti, ne znam šta se zbiva oko mene i pravo da vam kažem, uopće me nije briga. Možda sam počeo bolovati od apatije. Ili je to znak ozdravljenja.
Moram priznati, da tek ponekad uspijem pogledati neki dokumentarac ili film, mada je većina ovih sadržaja pravo smeće.
U srijedu gledam neki prilično zamoran film i taman kad sam shvatio da je u pitanju gubljenje vremena, pažnju mi privuče jedna sitnica. U dijalogu jedan od aktera govori kako se izgubio negdje u Bosni, što su naši korektori sa državne televizije preveli sa: izgubio se u nekoj zabiti.
Riječi su čudo.
Možda je u pitanju moje pretjerivanje, ali me ova politička korektnost sve više podsjeća na ono što su radili našim roditeljima nakon druge velike vojne. Tada je po direktivi kao proizvod pojedinačnih laži i obmana smišljena zajednička, univerzalna istina. Pritom je donesena naredba da se samo ona poštuje. Nevjerovatno je da su je skoro svi poštovali. Oni koji su se drznuli usprotiviti novoj istini, tzv. Disidenti, u optužnicama su saznali da su živjeli u sopstvenoj obmani i shodno propisima, za nju teško platili.
Danas je situacija nešto drugačija. Unutrašnja obmanjivanja suviše su jaka da bi se smislila zajednička istina. Pojedinačno svi grozničavo vuku na svoju stranu i potpuno su nesposobni izroditi bilo šta zajedničko, čak ni zajedničku laž. Svaki put kad je neko pokušao predstaviti samo jednu laž, izlazio bi kraćih nogu. Ne čudi onda da članovi vašeg konzilijuma svjesno rade na projektovanju jedne, medjusobno prihvatljive istine, utemeljene po medjunarodnim kriterijumima.
Uspostavljanje jedne istine po nekoj logici će donijeti dvije velike stvari. Jednu veliku, vjerovatno izmišljenu i jedan veliki, potpuno stvaran problem. Čak i ako prihvatimo novu istinu postavlja se pitanje šta će ona uzrokovati? Po gore pomenutoj historijskoj analogiji prostora od krvi i meda, novostvorena istina sigurno će donijeti nove opasne nesporazume. Bojim se da će kreatori novog svjetonazora na vrijeme pronaći način da se izvuku iz nesporazuma, dok ćemo mi ovdje ponovo stradati.
Ove, pomalo opasne misli, dovode me do osjećanja koje me opterećuje..nedjeljama. Dugo sam pokušavao da ga definišem, svedem na najjednostavniju formu, da bi rješenje pronašao u sasvim banalnoj situaciji. Prije nekoliko dana prisustvovao sam sa još dvadeset štićenika na predavanju o principima korištenja kašike. Nevjerovatno!
Pokazivali su nam kako se drži kašika, koja joj je svrha, od čega se pravi itd. kada su mi javili da idem na obavezno predavanje, mislio sam me neko zajebava jer je potpuno besmisleno ponovo učiti kako da se jede. Učinilo mi se da je i osoblje potpuno ludo. Nažalost ponovo sam pogriješio. Nekim ljudima u ovoj zemlji izgleda sve treba crtati. Tako je i ispalo. Čas crtanja. Dok je njegovateljica iscrtala na tabli kašiku, kreda se odlomila stvorivši neobičan oblik, zbog čega su prisutni oduševljeno ciknuli, udarajući šakama po stolu. Ona je rutinski iscijedila spužvu iznad lavaboa i uvjerljivim pokretom prekrila grešku. Nezadovoljni uskraćenom zabavom, svi su ućutali.
Neobične su te spužve. U nekim knjigama koje sam prošle sedmice prelistao pronašao sam nešto jako zanimljivo. Znate da spužve kroz sebe propuštaju vodu. Žive od zadržavanja hranjivih materija. S jednom malom razlikom to rade i naši ljudi. Iz bljutavog miksa politike i jeftine zabave pokušavaju izvući nešto hranjivo, korisno.
Uzalud.
Braneći se od ogromne količine idiotizama ne stižemo reagovati na nagone, pa ih suzbijamo, potiskujemo duboko u sebe. Nadamo se da će doći bolje vrijeme i stalno odlažemo djelovanje. Umjesto toga, u rezervi uvijek imamo par maštovitih izgovora za neuspjeh. Sve to troši teško nadoknadivu energiju.
Kad sam došao ovdje rekli ste mi da je izolacija ponekad korisna, posebno za preispitivanje. No čovjek je socijalno biće, ima potrebu da komunicira sa normalnim ljudima. Sve ima svoje granice, pa i preispitivanje. Čovjeku treba smisao. Više od hrane, više od vazduha.
Osjećam se kao spužva napunjena vodom. Težak sam sebi, a ne mogu iz sebe. Znam uzroke i izlaz iz svog stanja. I opet ne mogu ništa sam. Treba mi ventil za izbacivanje frustracija, smislena aktivnost ili bar fizička odvojenost od svega. Čini mi se da ludim.
Iskreno vas molim da mi pomognete. Vjerovatno dobijete stotine ovakvih molbi, ali se nadam da ćete pronaći malo vremena za mene.
Samo da znate, klinika ponekad zaista djeluje. Sad sam ubijedjen da je ono bio najbolji prevod.
- Zabit.

Do sljedećeg kontakta, vaš,
devito


01.03.2007. | 17:02 | 0 K | P | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2007  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



da ili ne?


Opis bloga

Ako piješ da zaboraviš,
plati piće unaprijed






Free Counter
Free Counter




Linkovi

Blog.hr

denis_oky@hotmail.com

Pogledajte i vi....
playhard.
groby.
mercuryboy.
justashadow.


Photobucket - Video and Image Hosting


O meni

Zovem se Denis. Prijatelji me zovu Deni.
Imam dugu smedju kosu i smedje oci i
prilicno sam nizak...

Davno sam vidio da skola nije za mene,
jer me totalno živicira, to trčanje za dobrim ocjena(peticama),
sva ta glupa pretvaranja i sve te gnjide oko mene...sve me to izludjuje!
Ali ipak nisam mogao odoljeti a da ne upisem fax..

Imam puno prijatelja i prilicno dobar društveni život..
neke svoje omiljene prijatelje smatram bracom..

Volim pisati...jer tako se jedino mogu osloboditi i to je za mene jedan vid ispovjedanja.
Volim crtati...a crtam ono sto vidim..

inace slusam rock 'n' roll


neke moje pjesme....

MOJA LjUBAVI
Kada se poklope
kazaljke na satu,
mislit cu na tebe,
jer ti si dio mene
i mojih snova.
Moja ljubav,
nestvarna i njezna
tako plaha i
pomalo tuzna.
U tebi je sve sto
sam oduvijek htio,
iskren prijatelj,
sto se
iz ljubavi rodi,
moja sjajna zvjezda
sto me prema
sreci vodi.


PJESME
Sve su pjesme slicne,
sto pjevaju o ljubavi.
Sve su pune tuge,
kad se neprebole.
Iza svake ostaju
suze na rastanku,
sto kao vatra
dugo peku.

I uvijek je negdje tamo,
u pogledu skrivena,
iskrica sto nam
srce grije
i sjeca da smo
nekada voljeli,
zeljeli, ljubili
i sretni bili...


TEBE VOLjETI
Voljeti tebe
iz dana
u dan,
zeljeti tebe
iz sata
u sat,
ljubiti te
svaku minutu,
misliti na tebe
svaku sekundu.
Zivjeti uz tebe
zivot cijeli i
zajedno biti
u vjecnosti...


NE ŽELIM TE TAKO VOLjETI
Ne zelim te tako voljeti,
iza prijateljske ljubavi
se skrivati.
Zelim tvoje ime
glasno dozivati,
uz srce ga pisati.

Ne mogu te tako voljeti,
ljubav duboko skrivati,
velikog prijatelja glumiti.

Ne mogu te tako voljeti,
jer izdaju me oci
u njima se moze vidjeti,
koga zelim snivati,
uz koga se buditi.

Ne mogu te tako voljeti,
jer jednostavno
necu izdrzati...