|
petak, 25.02.2011.
Prosvjedi u Hrvatskoj - nasilje
Ovih dana svjedoci smo prosvjeda u većim gradovima diljem Hrvatske. U tomu ne bi bilo problema, niti zamjerki, vjerojatno bi se toj formi građanskog aktivizma moglo naći i puno pohvala. Sve bi to bilo tako da se nije počelo pojavljivati nasilje... Naime, kada je situacija u zemlji ili određenim sektorima loša, prosvjedi su posve legitiman i "prirodan" način izražavanja nezadovoljstva kada nezadovoljstvo prisutno u društvu ne nailazi na kvalitetne odgovore i rješenja od strane države. Međutim nasilničko ponašanje, bacanje petardi, stakla, cigli, kamenja i sličnih improviziranih oružja ne samo da će bilo koji prosvjed vođen i najplemenitijom idejom pretvoriti u čisti nepatvoreni huliganizam, nego može nanijeti nesagledivu štetu samoj državi i društvu...
Kao da nismo odavno opterećeni s nasiljem u društvu, nogometnim huliganizmom, nasiljem među mladima, u obitelji, pojavljuju se i nasilni prosvjedi. Prijeti se sa svih strana...
Kada gledate rušenje represivnih režima, koje je ovih dana aktualno u mediteranskom dijelu Afrike, jasno je da nasilje nije nešto što su pokrenuli prosvjednici nego represivni režimi i autokratski nedemokratski vladari koji su se takvim načinom obrane pokušali ili još pokušavaju održati na vlasti. I što im je svima zajedničko? Upravo nasilje je ih i odvelo ili ih odvodi u konačnu propast. Isto to predviđam i sa svim skupinama koje organiziraju prosvjede u Hrvatskoj, a za cilj ili sredstvo postizanja cilja koriste nasilje, planirano ili neplanirano.
U demokratskoj državi, što Hrvatska jeste, promjene politika ili vlasti ako hoćete, događaju se na izborima, što više, građanima pojedincima ili skupinama (strankama, nezavisnim listama) zajamčeno je i omogućeno kandidiranje na izborima, kako lokalnim tako i parlamentarnima, koji nam se približavaju jer smo u izbornoj godini.
Stoga, svatko tko misli da može bolje, ili jednostavno misli da postojeći ne mogu bolje, može na tamo poraditi koristeći izbore. Pri tome može organizirati i prosvjede, i tako okupljati pobornike ili istomišljenike. No, čemu, ponavljam čemu, nasilje?
Zašto napadati policajce koji rade svoj posao, zašto uništavati gradsku ili privatnu imovinu koja se nasilnim prosvjednicima nalazi na putu? Zašto time slati poruku čitavom svijetu da na ulasku u glavnu turističku sezonu nismo sigurna zemlja?
Ovo pišem kako bi one koji razmišljaju o pridruživanju prosvjedima upozorio na posljedice, ali i uputio na mogućnosti, za njihovo ali i dobro svih nas.
Nadalje, kako sam u životu organizirao podosta skupova, moram prigovoriti kako nikako ne smatram dobrim izuzeće nekih od pravila koje su prethodnici štovali. Dakle, organizacijom prosvjeda morate ispuniti i neke preduvjete, a to je prijava takvog skupa, osigurati redare... To se ne radi kako bi se otežalo organizaciju skupova na javnim površinama nego da bi se zaštitilo građane, prosvjednike, kako nitko ne bi ispaštao radi prava građana na okupljanje. U zadnjim zagrebačkim prosvjedima to nije izpoštovano, i s time moram izraziti neslaganje. Kazne koje će iz toga proizaći moraju biti pouka svima.
Na kraju još jednom, pozivam sve koji se okupljaju na prosvjedima, ne ulazeći u njihovu tematiku, da izbjegavaju i sprječavaju nasilje. U suprotnom šaljemo pogrešnu poruku onim najmlađima. Šaljemo pogrešnu poruku svima koji će sutra udariti policajca, kršiti zakone...
|
četvrtak, 24.02.2011.
Pet najnevjerojatnijih stvari koje sam potpisao
Prosječna osoba tijekom svog života potpiše na stotine ako ne tisuće dokumenata, izjava, zapisnika, razglednica... Nešto od toga stvara vam grč u želucu, poneki potpis vas uveseli, nešto potpišete iz ljubavi, a ponešto iz ponosa. Kao i svi prosječni "potpisivači" i ja sam potpisivao sve te kategorije u većem ili manjem omjeru. No slijedi pet (ili cca. 205) najnevjerojatnijih stvari koje sam potpisao i koje radi toga ostaju u sjećanju, a koje ovom prilikom dijelim i s ostatkom svijeta.
1. Izjava pod kaznenom odgovornošću o obvezi povrata prazne gajbe piva
Srednjoškolsko doba svakako je izvor mnogih nezaboravnih događaja. Jedan od tih, u mom životu, potpisivanje je dokumenta o kaznenoj odgovornosti za gajbu i boce piva. Naime, jedan vikend nas nekoliko odlučilo je zabaviti se uz neizostavno pivo (bilo je Ožujsko, ako se dobro sjećam, ali tada nije bilo ni većeg izbora). Kako nismo imali gajbu s praznim bocama u trgovini je započelo pregovaranje. Na kraju, pao je dogovor, prodavač je na komadu papira ispisao kako se pod kaznenom odgovornošću obvezujemo vratiti gajbu i pivske boce! Ovdje treba istaknuti kako smo bili maloljetni i da je prodavač to mogao vidjeti s obzirom da je tražio osobne na uvid (radi pravilnog ispisa dokumenta). Kako smo gajbu i boce poslije vratili, što bi ionako učinili, nadali smo se tom papiru, koji bi bio dobra memorabilija. No "dokument" nismo dobili, "poništen" je po završetku transakcije.
2. Preuzimanje honorara u iznosu od 1,98 kuna
Tijekom života radio sam puno toga, između ostalog na jednom sajmu knjiga (negdje 2001. čini mi se) prodavao sam iste. Imao sam dogovor prema kojem dobijam 1% vrijednosti svake prodane knjige. Izgledalo mi je kao dobar deal, ali nakon prodane jedne knjige uz kojih četiri sata neusmiljenog prodavanja, shvatio sam kako to i nije baš jednostavan posao. Treba reći kako se i danas tješim kako problem nije bio u meni nego u nezanimljivim naslovima... U svakom slučaju, negdje među raznim dokumentima imam i isplatnicu u iznosu od 1,98 kuna koju sam i potpisao. Pitam se koliko bi to danas bilo da sam ih oročio.
3. Podrška za predsjedničku kandidaturu Ljube Ćesića - Rojsa
Ovdje uvodno treba reći da sam iznimno povodljiv za izazovima (pretpostavljam radi natjecateljskog karaktera). Ovo nije najsmjeliji izazov na koji sam se odvažio, ali jeste jedini koji je uključivao potpisivanje.
Bio je to prosinac 2004. godine, a među slikovitim osobama koje su prikupljale potpise za kandidaturu na predsjedničkim izborima u siječnju 2005., našao se i Ljubo Ćesić - Rojs. Taj (ne)mili dan bio sam u centru Zagreba s nekolicinom prijatelja, i onda je jedan od njih ponudio izazov, potpisivanje kandidatura osobama za koje to inače ne bi nikada napravili. U suprotnom, odbijanju, slijedio je puno gori izazov, tako da nisam niti malo razmišljao potpisujući kandidaturu Ljube Ćesića. Uz potpis sam dobio i CD (mix tape) Ljube Ćesića - Rojsa koji je kasnije poslužio kao dobar izvor smijeha, a i danas ga imam negdje... No dobro sam prošao, idejni tvorac ovog izazova je tom prilikom morao potpisati kandidaturu čovjeka s dva prezimena, Ivića Pašalića, što si dugo vremena nije mogao oprostiti.
4. Oko dvjestotinjak isprika za ponašanje studenata na 3. HSK
Bila je to 2006. godina, vodio sam zajedno s kolegama organizaciju tada trećeg po redu Hrvatskog studentskog kongresa, projekta na koji sam iznimno ponosan. Kongres je okupljao sve studentske predstavnike u Hrvatskoj, te goste studente iz drugih zemalja kao i predavače dužnosnike, profesore... Kongresi se danas koliko znam na žalost više ne održavaju, a sva tri održana izbacila su brojne nezaboravne uspomene i dogodovštine. Ipak, treći i posljednji je u svakom slučaju bio nešto posebno. U hotelu koji nas je ugostio na nekoliko dana uz koju stotinu studenata bilo je i dvjestotinjak gostiju iz Njemačke i drugih zemalja. Skupite dvjestotinjak studenata željnih zabave na jedno mjesto, otvorite šank i dobijete apsolutno ludu zabavu (tako je i bilo). Pridružite im isto toliko gostiju željnih odmora i dobijete nezadovoljstvo potonjih onim prvima i njihovim ponašanjem. Slijedeći dan uz laganu glavobolju zamoljen sam od tadašnjeg direktora hotela da se ispričam gostima koji su zajedno sa studentima probdjeli noć, iako ne svojevoljno. Kada sam pitao kako ćemo to učiniti, izvadio je već isprintane isprike na njemačkom jeziku. Naravno potpisao sam ih, i čvrsto sam uvjeren kako ih je netko od gostiju sačuvao, pa možda i uokvirio.
5. Razglednica upućena Fidelu Castru
Kada ste mladi i u čoporu istih takvih, svakakve stvari vam padaju na pamet. Dovoljno je da netko kupi jednu razglednicu više tijekom boravka na našoj morskoj obali i počnu se rađati ideje o slanju te razglednice viška brojnim nama poznatim ljudima (iako ne i obrnuto). Čini mi se da su u užem izboru bili papa Ivan Pavao II., kraljica Elizabeta II., Bill Gates (mislim da je on III.) i izabranik Fidel Castro (u svakom slučaju I.). Ne znam da li je Castro ikada primio našu razglednicu jer mi se nekako čini da nismo znali točnu adresu, no ako je i došla do njegove rezidencije nisam siguran da mu je naša ponuda preuzimanja Ministarstva turizma bila primamljiva.
Nadam se da sam vas inspirirao da se prisjetite i svojih potpisa...
Pet NE
NE misli;
ako misliš, NE govori;
ako misliš i govoriš, NE piši;
ako misliš, govoriš i pišeš, NE potpisuj;
ako misliš, govoriš, pišeš i potpisuješ, NE čudi se!
Autor potpisuje ovaj tekst
|
|