Denis Avdagic blog

Baš sam se neki dan upustio u raspravu o bogatstvu Hrvatske. Odnosno o tomu, imali li Hrvatska resurse s kojima može napraviti više za svoje građane, po pitanju boljeg života uz pomoć resursa.

Hrvatska nema zalihe nafte, niti rudnike dijamanata i zlata s kojima bi građanima mogli pružiti bolji život, na onaj način na koji si to mogu priuštiti zemlje izuzetno bogate takvim resursima. No, ima nešto drugo, nešto što počesto zanemarujemo i loše koristimo, jednako kao što je to slučaj i sa naftnim zalihama (onim koje imamo).

Hrvatska ima izuzetno puno neiskorištenog poljoprivrednog zemljišta, ali i onog građevinskog na priobalju, koje je izuzetno traženo. Na prvi pogled to i nije nešto toliko vrijedno kao primjerice plin ili nafta, ali to je tako samo na prvi pogled! Naime, primjer Crne Gore koje je svoje priobalje prodavala relativno brzo govori kako to i nije nesmotren potez.
Sve je krenulo uz potrebu te mlade i male državice da dođe do dodatnih financijskih sredstava. Naravno, i u Crnoj Gori su se javili oni koji su smatrali kako prodajom atraktivnih zemljišta u priobalju strancima – njihovi građani ostaju bez mogućnosti da danas, sutra sagrade sebi vikendicu. Međutim, tamošnja vlast je imala jasnu računicu i pogled na budućnost. Sve se građanima pojasnilo na onaj način kako to do sada nitko u Hrvatskoj nije napravio!

Aktualno vodstvo države je jasno poručilo: "kada prodate zemljište strancu, on tamo nešto gradi, za gradnju, a kasnije i upravljanje sagrađenim komercijalnim objektom treba radnike, i uplaćuje poreze, a tu građevinu nikada ne može iznijeti iz Crne Gore"! Na tom objašnjenju Crna Gora je počela puniti svoj proračun najprije prodajom, a kasnije će ga puniti radom izgrađenih objekata + njihovi građani dobivaju radna mjesta!

S druge strane u Hrvatskoj prevladava mišljenje kako zemljišta, kako ona poljoprivredna tako i ona u priobalju (građevinska) ne treba prodavati strancima, pri čemu su najžešći protivnici takve ideje oni koji smatraju kako se našim građanima treba čuvati zemlju. Ipak, naši građani ni sada nemaju dovoljno sredstava da kupuju ili kada i imaju, zemljišta se ne prodaju. Ostaju prazna! Poljoprivredna zemljišta služe za rast korova, a brojna građevinska na priobalju služe kao ilegalna smetlišta… Zašto? Usudit ću se reći kako država ne vodi razvojnu politiku i ne koristi resurse za poboljšanje standarda svojih građana.

Umjesto da prodajemo zemljište najprije svojim građanima koji će ih odmah koristiti, a potom i zainteresiranim strancima, mi čekamo očito nekakvo čudo koje će nas obogatiti! Vrijeme pri tom prolazi, a ništa se ne događa.

Većina naših građana ne može si priuštiti kupnju zemljišta za gradnju hotela, ili poljoprivredne zemlje, a mi tražimo zabranu za strance! Neka niti oni ne kupuju. Pričekajmo da još malo osiromašimo kao država, pa da onda u bescjenje prodajemo što imamo. Najprije ćemo prodati ono najvrjednije, profitabilne tvrtke, a pokretanje novih projekata je manje bitno…

Da je to doista tako govore činjenice. Borimo se za zabrane, umjesto da hitro stavljamo u korištenje sve što imamo. Pričamo o ekologiji dok se stvaraju nova ilegalna smetlišta. Pričamo o poduzetništvu i hitro.hr-u, a prosječan građanin ne može niti sanjati o otvaranju tvrtke jer za to treba oko 30.000 kuna – samo da ju otvori i položi obavezni temeljni kapital, a da i ne govorim da je ovo hitro, hitro samo po nazivu, ali ne i po stvarnosti. Ljudi nailaze otvarajući tvrtke na osnovnu prepreku, a to je naziv tvrtke! Odbit će vam se bilo koji naziv koji nekom službeniku ne odgovara…

U svemu tome događa se ipak nešto! Događa se to da prekupci kupuju zemljišta i planiraju svoje bogaćenje… Od većine građana ništa, oni si ništa ne mogu priuštiti, ali im se pričaju priče…