Denis Avdagic blog

Od Jugoslavije do mita

Sustav zdravstvene zaštite bivše Jugoslavije cijenjen je jednim od najboljih na svijetu, iako je taj sustav u načelu bio prilično sličan sustavima drugih socijalističkih zemalja. No, bio je nešto moderniji i pristupačniji od drugih socijalističkih konkurenata. Taj cijenjeni sustav ipak je izrodio i poklone, od parfema i alkohola, ciglice kave pa do novčane naknade! Dakle, početak današnjeg pravim imenom nazvanog mita u zdravstvu nisu devedesete, nego sedamdesete i osamdesete. Tu, po tom mitu, vidimo da sustav socijalističke zdravstvene zaštite očito nije bio savršen.

Mito (darovi) kao realnost

Problem međutim nije kako neki vole presuditi, u liječnicima i medicinskim sestrama, jer nisu samo oni tražili poklone ili novac! Sve je počelo sa pacijentima koji su imali više nego drugi, pa su htjeli veću, bolju i kvalitetniju zaštitu od drugih, a medicinsko osoblje su ljudi kao i svi mi, i dobar dio njih bi popustio pod poklonom, pa bi iz zahvalnosti više pazili na pacijenta koji ima više, koji daje! To, kako se više pazi na pacijente koji nešto poklanjaju brzo su uvidjeli i pacijenti koji nisu ništa davali, pa su uskoro gotovo svi donosili poklone. Neki djelatnici zdravstvenih ustanova te su poklone primali iz pristojnosti, ne želeći odbiti i time uvrijediti pacijenta, dok su ih drugi primali kao normalnu stvar, a treći su otvoreno i tražili darove. Darovi, kava, novac, alkoholna pića i bombonijere postale su sastavni dio zdravstvenog procesa, pa ih se malo gdje danas ne vidi. Zaobišle su jedino primarnu zdravstvenu zaštitu jer su obiteljski liječnici postali samo pisari, koji pišu uputnice i recepte. Stoga danas primarnu zaštitu najvećim dijelom zaobilaze i darovi.

Manjak kadrova i centralizacija kao posljedica

Darovi i degradacija primarne zdravstvene zaštite nisu jedini problem našeg zdravstvenog sustava! Problem je opremljenost ustanova, i to ne opremljenost sa skupim aparatima, nego opremljenost sa dnevno potrošnim materijalima, na kojim se danas mora štedjeti, a takve uštede dovode do pada kvalitete usluge, pa i do pojave bolničkih zaraza! Manjak kreveta je isto tako vidljiv, ali to nije problem cijele Hrvatske, nego problem velikih gradova. Tu se ukazuje općeniti manjak kadrova, jer razlog zbog kojeg su bolnice u velikim gradovima preopterećene je rezultat manjka kadrova u manjim gradovima, pa radi toga svi na sve, od pretraga, manjih zahvata pa do operacija odlaze u ponajprije Zagreb, a ponešto i u Rijeku i druge veće gradove. Manjak kadrova jako je interesantan, dok srednje stručne spreme - medicinske sestre i tehničari u velikom broju čekaju svoj prvi posao na burzi, bolnice vape za tim kadrom, neminovno nam fali medicinskih sestara i tehničara u zdravstvu, pa ono malo zaposlenih ulaže velike napore u pokrivanju posla koji je nekada obavljalo više ljudi, a uz to su pretrpani poslovima. Osim toga, opada općenito broj mladih koji žele studirati medicinu, a postoji opravdana opasnost i da će dobar dio educiranih kadrova po ulasku u Europsku uniju pokušati svoj kruh zaraditi negdje drugdje.

Nezainteresirana država

Država cijelo vrijeme manevrira od besplatnog do poluprivatnog zdravstva! Najavljuje se godinama kako je neminovno da se sve danas mora plaćati, da nam zdravstvo grca u dugovima i slično. Na te i takve priče građani ne smiju nasjesti, ne radi se tu o komunizmu i kapitalizmu, tu se radi o osnovnom ljudskom pravu, pravu na život – pravu na zdravlje! Glasači – građani, moraju slati jasnu poruku političarima, kako ne pristaju na ništa manje nego jednako dostupno i besplatno zdravstvo za sve! Da li je to izvedivo? Naravno da jeste. Jasno je da moramo restrukturirati postojeći sustav, pa i više uložiti u njega, ali to je novac koji nam se vraća nazad. U ovome trenutku brojni radnici su na bolovanju upravo zbog toga što na pretragu ili operaciju čekaju mjesecima. Radnik na bolovanju košta državu, a kako znamo Hrvatska je prvak u bolovanjima i u Europi i u svjetskim razmjerima. Tu se vidi koliko nam fali i preventivna medicina. Rano detektiranje bolesti značajno smanjuje cijenu liječenja! No to je očito jasno svima osim ministrima zdravstva. O tome godinama trube brojni novinari, zdravstveni stručnjaci, ali ministri sve to razmatraju, jer građani o tome ne razmišljaju. Nekako mi se čini da je ljudima draže da za potencijalno oboljenje saznaju što kasnije, jer se osjećaju zdravo dok god ne znaju da su bolesni. Priznajem da mi je to jasno – ako je tako, ali da mi je razumno – nije.

Što kad obolim

Dakle, zdravstveni sustav je odavno bolestan, metastaze su se počele širiti i samo "radikalni operacijski zahvat" uz pomoć "kemoterapije" može izvući zdravstvo iz krize. Međutim, tu je iznad svega vrlo važno da građani počnu o tomu pričati, da to postane tema za izbore, od lokalnih, parlamentarnih, predsjedničkih pa uskoro i prvih europskih. Zdravstveni sustav nema jake lobiste poput športa – primjerice rukometa. Nikome ne pada na pamet da u roku od godinu dana uloži nekoliko milijardi kuna u zdravstvo kao što je uloženo u rukometne dvorane i prvenstvo. No, kada bi lobisti zdravstva bili građani, kada bi na izborima povjerenje davali onima koji znaju i mogu napraviti uspješnu operaciju na bolesnom zdravstvenom sustavu, tada bi se bez problema našlo nekoliko milijardi kuna za zdravstvo. Do tad se možemo zavaravati kako je sve dobro, sve dok ne budete bolesni, a onda…