|
|
subota, 26.01.2008.
Rambo se vraća kući
Godinu 1982. moji roditelji će sigurno pamtiti po rođenju svog sina, odnosno mene. No filmofilima, a posebno ljubiteljima Sylvestera Stallonea ta godina predstavlja početak filmske sage o Johnu Rambou. John Rambo je te 1982. bio poludjeli veteran Vijetnamskog rata koji dolazi u sukob s domaćom (SAD) policijom.
U drugom dijelu filmske sage Rambo izlazi iz zatvora kako bi obavio super tajnu vojnu zadaću (1985.). U trećem dijelu snimljenom prije deset godina (1988.) Rambo se (gle ironije) bori u Afganistanu s pobunjenicima protiv krvoločne Crvene armije. Taj treći dio, Afganistanski dio Rambo sage je ujedno i zadnji koji i brojčano ukazuje na nastavak filma jer nakon cijela dva desetljeća novi Rambo, onaj koji upravo igra u našim kinima (Cinestar) ne nosi brojku četiri, nego jednostavan naslov: John Rambo.
Rambo iz novog milenija živi u Tajlandu i vrijeme provodi loveći zmije. U njegov život upliće se crkvena skupina misionara i liječnika koji žele njegovu uslugu, prijevoza do Burme (Službeno: Mianmar po odluci vladajuće vojne diktature) u kojoj bukti građanski rat i vojna diktatura. Rambo najprije odbija takvu pomisao no nakon što mu srce smekša misionarka Sara, ipak ih odvozi u Burmu. Nedugo poslije crkvena skupina biva oteta od strane krvoločne Mianmarske vojske, a Rambo sa vojnim plaćenicima crkvene zajednice iz SAD-a ide u spasilačku misiju (ne pitajte kako i zašto).
Četvrti dio Rambo sage po mom skromnom mišljenju je svakako i najkrvaviji, a u filmu se pojavljuju i brojne stvarne snimke nasilja u Burmi. Rambo izgleda mlađe nego u posljednjem Slyevom ostvarenju Rockya (Rocky Balboa, šesti nastavak Rocky sage) što se najvjerojatnije može pojasniti Stalloneovom konstantnom uzimanju ljudskog hormona rasta, sintetske inačice somatotropina – jintropin. Naravno Sly je o tomu i otvoreno progovorio kada su ga prošle godine carinici u Australiji gnjavili radi unošenja jintropina prilikom premijere Rockya u Australiji.
Za razliku od Rockya, Sly (u ovom slučaju i redatelj i glumac) ovaj puta pazi da ne skida previše košulju (majicu) sa sebe kako ne bi prikazao opadanje mišićne mase i neizbježno starenje, no sve u svemu ne izgleda puno stariji.
Rambo ovaj puta nije bio aktualan kao prije dvadeset godina, odnosno nije se uputio primjerice u Irak ili vratio u Afganistan što bi uostalom bilo i malo too much. Rambo je stariji, i svjesniji svoje nemoći (možda u dubini duše razočaran i stanjem u Afganistanu), nemoći pojedinca, pa ga tek Sara uspijeva trgnuti iz apatije i uputiti u ratni užas.
Tipično za ratne filmske uspješnice, rat i ratno stradavanje domicilnog stanovništva daleke zemlje nije glavna tema ove priče pa se upuštanje u borbu s Mianmarskom vojskom događa više zbog otetih amerikanaca nego zbog patnje burmanaca. No film upravo u tom dijelu koji prikazuje patnju burmanaca nije daleko od istine.
U nekoliko svojih putovanja po raznim kongresima i seminarima imao sam priliku i čast susresti se s Kyaw Thanom, studentom porijeklom iz Burme koji je kasnije postao i predsjednik Burmanske studentske organizacije ABSL-a (All Burma Students League). Upravo me on prvi puta i upoznao sa patnjom svog naroda i borbom koju oni u izbjeglištvu vode kako bi barem malo skrenuli pogled zapada na svoju domovinu. Zapad povremeno upire prstom na Burmu, no demokracija i ljudska prava se tamo još uvijek mogu pronaći samo u rječnicima stranih riječi. Kyaw Than je po seminarima redovito pričao priču o svojoj domovini i puštao Hollywoodsku uspješnicu Rangoon – iza vatrene linije (Beyond Rangoon), koja dobro ocrtava stvarno stanje u Burmi.
Na slici iznad, sa mnom je Kyaw Than, moj prijatelj i veliki borac za demokraciju u Burmi kojem posvećujem ovu kratku analizu. Nadam se kako će John Rambo barem malo pridonijeti interesu svjetske javnosti za stanje u Burmi, jednako kao što se nadam kako će se jednog dana Kyaw Than vratiti u svoju domovinu kao što se i John Rambo na kraju istoimenog filma vratio u domovinu (SAD). Na kraju, ukoliko niste previše osjetljivi na krvave scene u ratnim filmovima preporučam gledanje zadnjeg nastavka Rambo sage.
|
petak, 25.01.2008.
Papa i Sveučilište, Marx, Lenjin...
Nakon duže stanke u pisanju postova, odlučio sam godinu otvoriti postom posvećenom nesuđenom govoru pape Benedikta XVI. povodom otvaranja akademske godine na rimskom Sveučilištu La Sapienza.
Sveučilišta danas s razlogom uživaju autonomiju, pa se i multikulturalnost po cijelom zapadu ponajprije nalazi na takvim autonomnim sveučilištima, koja uživaju akademske slobode, slobode izražavanja i političku svestranost u većini slučajeva. Akademske godine se po cijelom zapadu uobičajeno otvaraju s uvaženim gostima, znanstvenicima, političarima, a ponekad i to nerijetko i s predstavnicima religije. Jasno je svima da religija nema što raditi na sveučilištu jer znanost i religija su poput dana i noći, no osim što je posjet visokog predstavnika religije čast, ona dobije i dublji smisao ukoliko se na sveučilištu izučavaju i religije, religijske znanosti kao što je to slučaj na Sveučilištu u Zagrebu ili rimskom Sveučilištu La Sapienza.
Duboko sam uvjeren kako je prošlogodišnja odluka Sveučilišta Columbia da ugosti Predsjednika Irana Mahmuda Ahmadinedžada bila dobra jednako kao što ne vidim ništa loše u govoru Pape na Sveučilištu La Sapienza. U slučaju Ahmadinedžada niz napada se sručio na Sveučilište Columbia, no govor nije otkazan! Uz sve proteste i napade Amerika je pokazala da je sloboda govora i autonomija sveučilišta ipak jača. Što je s Europom, La Sapienza nije ugostila papu Benedikta XVI.!? Jer su studenti i profesori prosvjedujući pokazali kako papa i njegov govor nisu dobrodošli! Zašto? Zato što je u povijesti Sveta stolica donosila izrazito loše odluke kada je znanost u pitanju, pogubila neke znanstvenike i zato što je aktualni papa ostao pri takvim odlukama (potvrđujući prošlost, ne dirajući budućnost)!?
Prisjećam se jednog slučaja na našem Sveučilištu u Zagrebu. U sklopu Filozofskog fakulteta nalazi se KSFF (Klub studenata Filozofskog fakulteta) ili jedna tako reći birtija u koju sam počesto i navraćao. Na zidovima KSFF-a nalaze se I sus, Marx, Lenjin i brojne ženske grudi, sve odreda umjetnički radovi poznatog ili nepoznatog autora. Na Marxa i Lenjina su otvoreno prigovorili prije koju godinu studenti okupljeni oko udruge Klub studenata Matice Hrvatske, dok su studenti okupljeni oko KSFF-a tada jednakomjerno i odgovorili, pozivajući se na slobodu izražavanja pa i onu akademsku. Tada sam na jedan način pokušao arbitrirati poznajući i jedne i druge te pomoći u smirivanju situacije koja je polagano punila i novinske stupce, no sve se završilo tako da je s vremenom i zaboravljeno. Marx i Lenjin i dalje gledaju Isusa na drugom zidu i ne diraju jedni druge priznajući valjda tu sveučilišnu autonomiju, krhku autonomiju jednog hrvatskog sveučilišta.
Ne ulazeći u osobna mišljenja kako svoja tako ni drugih izražavam duboko uvjerenje kako sveučilišta trebaju biti mjesto slobode, mjesto gdje će studenti i profesori imati pravo slobode govora sve dok to pravo slobode ne udire u tuđa prava. Mislim da bi papa trebao biti dobrodošao gost na svakom sveučilištu kao što bi i drugi lideri religija trebali imati otvorena vrata da izazivaju znanost i razmišljanje. Studenti i profesori La Sapienze su dobili svoju bitku, Columbia svoju, KSFF svoju, a svatko od nas će se u nekoj od tih bitki vjerojatno i prepoznati!
|
|
RSS
