Rekla sam da nikad neću plakati, a opet jesam...ali više neću.
Nikada, jer znam da toga nije vrijedno.
I ponekad bih željela da sam drugačija, ali nisam.
Čovjek dolazi na svijet poput komada gline, a onda ga oblikuju udarci koje zadobiva.
Čitala sam to negdje jednom davno.
Uvijek u svemu treba početi od sebe. Svijet treba početi mijenjati najprije mjenjajući sebe.
Propuštam "prilike" i čekam neku drugu.
Poput autobusa, ali niti u slijedećeg neću ući.
Željela bih...da...valjda...ali svejedno znam da ću ostati čekati na stanici.
Čekati...Čekati što?
Bijelu limuzinu umjesto bijeloga konja jer ipak nismo u srednjem vijeku?
Vjerujem samo u ono što vidim svojim očima.
Ono što mislim najčešće zadržavam za sebe.
Nadam se, ali to je glupo.
Mislila sam da znam što želim, ali to nikada neću dobiti,
a onda sam shvatila da je sve to samo prolazno ushićenje, zapanjenost novotarijom, tako površno, bezosjećajno.
Pod zvjezdanim nebom sjedile smo ispred Veleučilišta...
I znate što?
Shvatila sam da sam najsretnija osoba na svijetu...
by_dEEdEE
|