Maloprije sam nešto tražila u ormariću koji vec podugo nije u upotrebi. Ne, nisam našla neke mamine sitnice iz mladih dana. Ali je ipak iz prošlosti. Mada ne tako daleke…
I otvorim kutiju mada na pamet znam njen sadržaj. Ali ipak…vuče me nešto…kao i svaki put do sada.
Nadjem najprije neke Njegove poruke, poklone. Sitnice koje me podsjećaju ne Njega. Na nas.
I uspijem se oduprijeti…
Ne zato što mi se žurilo i jer mi je ta stvar po koju sam došla hitno trebala…nego zbog sebe. Svjesno i samouvjereno vratim sve stvari u kutiju onako kako su i bile poredane. Vratim je na isto mjesto i zatvorim ormarić.
I moje srce je poput ovoga ormarića.
Tu i tamo izvučem neku uspomenu iz njega…jer mi baš kao i ovaj put treba nešto…
nekad utjeha, nekad oslonac…
i poćnem se prisjećati nekog dogadjaja koji mi u trenutku izmami osmijeh na lice, ali…nakon sunca dodje kiša...
Ne zato sto je taj dogadjaj negativan, nego jako bolan. Bar je bio...
Sada se sve česce zaustavim. Zaštitim sebe boli kao i uvijek…
Shvatim da se utjeha može naći i u nekim drugim stvarima i u nekim drugim ljudima i u samome sebi…
Tako da i sad osjetim potrebu da izvučem iz sjećanja neki dogadjaj, ali se zaustavim. Vratim ga tamo gdje mu i jeste mjesto…u sjećanju…u prošlosti…
(ne znam da li ispravno postupam, ali sam sigurna da mi je ovako lakše…)
by.dEEdEE
|