Ljudska priroda je doista fascinantna. Taj nagon, želje, potrebe i težnje. Ono što mi posebno pljeni pažnju je naša stalna potreba za nečim većim, boljim i ljepšim, te manjak zadovoljstva onim dosad postignutim.

Korisno ili štetno? Ovisi, dakako...
Baš čitah neke svoje prijašnje postove i koliko sam god na njih ponosna, istodobno stalno nailazim na gomilu stvari koje bih izmijenila, nadodala i sl. Editiranja, naravno, nikada nema. Stalna popravljanja i uređivanja onog prije napisanog, uništila bi jedan poseban trenutak, moj trenutak, ispunjen mojim mislima i izražajom u jedno specifično vrijeme i na jednom specifičnom mjestu. Neizbrisivo. Što je bilo, bilo je, i to bi trebalo vrijediti za sve. Ljudi stalno žale nad svojim pogreškama, vrte jedan te isti film po valjda stoti put, u nadi da će tako nešto promijeniti. Bože sačuvaj. Kupanjem u blatu nećeš se očistiti. Ponavljam, šta je bilo, bilo je. Koliko god to bilo dobro ili loše, izraz je ondašnjeg tebe i moraš to prihvatiti, inače te čeka čitava vječnost živciranja oko nečega odavno izgubljenog. Ako napravimo nešto loše i tako povrijedimo svoje bližnje, stalno spominjanje istoga često je puta bolno i nikako ne može poslužiti kao utjeha ili popravljnje greške. Idemo dalje, isprika i potom postupci. Riječi nisu dovoljne. Ako nam je doista stalo do nečega, onda ćemo se oko toga i potruditi, pa makar nam cilj izgledao potpuno nedohvativim. Snaga volje je nevjerojatna te otvara sva vrata! Ali čekaj, čini mi se da sam malo skrenula s puta, nisam o tom htjela pisati.. Doduše, zašto bi to bilo loše? Najbolje inspiracije su one iskrene, a ne namještene i lažne, natjerane.

Pogled mi pada na naslov, da, korak naprijed. Ljudska priroda, taj vječiti nagon i potreba za savršenstvom. Fenomenalno! U kriznim situacijama, pogibeljima, gubitcima, neuspjesima..., tjera nas u novi pohod, bitku. Borba ponovo počinje, otvara se novo ratište u nadi za pobjedom i ostvarenjem cilja. Fenomenalno! Da nemamo to usađeno u sebi, pitanje je gdje bi svi bili dan danas. Ali, spustimo se koju stepenicu niže, taj isti korak naprijed istodobno može i sam po sebi biti uzrok i gubitka i pogibelji i neuspjeha. Daju ti prst, a ti bi cijelu šaku. Sebičnost i pohlepa! Dva najveća ljudska zla. Zašto jednostavno ne možemo češće biti zadovoljni onime što imamo? Ljudi su skloni takvom pretjerivanju da je to nešto nevjerojatno. Užasno me nerviraju oni koji vječito rade iz buhe slona, izigravaju najveće patnike, siroti su toliko nesretni i neshvaćeni. Pa isuse bože! (ispričavam se vjernicima na korištenju ''svetih'' riječi, ali jednostavno kad ti neke fraze uđu u uho, teško ih se riješiš). Uglavnom, di sam stala, aha... Jebene primadone. Svi bi se u određenim trenutcima trebali naučiti boriti protiv svog nagona, jer on u protvnom može izazvati upravo kontra efekt od onog željenog. Tu se nadovezuje i to da često puta ne znamo cijeniti ono što nam već pripada dok to ne izgubimo, a tada je prekasno za povratak.

By.dEEdEE