Potaknuta filmom Matrix, knjigom Vrli novi svijet i razgovorom s nekim dragim ljudima javila su se razmišljanja o svijetu u kojem živimo i o pravcu u kojem on teče.
Razmišljam o masovnoj hipnozi kojoj smo izloženi ali se najviše zgražavam nad činjenicom da se kod djece nastoje zatrti emocije. Moje iskustvo svjedoči o tome da djeca ne znaju definirati emocije. Ona osjećaju, ali te osjećaje ne znaju artikulirati. Prijateljstvo gubi svoj uzvišeni smisao i čar, a umjesto njega na scenu stupa posvemašnji egoizam. Glavna pokretačka snaga je posjedovanje. Osjetila potpuno otupljuju: nestaje sposobnost međusobnog slušanja, ne vidimo se- okrećemo glavu kad sretnemo nekog poznatog, kada nekoga zadesi nevolja ne obraćamo na to pozornost jer „to nije moj problem“, druge vidimo kao projekcije vlastitih negativnih osobina, a ne onakvima kakvi doista jesu, ne uočavamo potrebe drugih ljudi jer i onako i sami svoje potrebe jedva zadovoljavamo. Dodir je također osjetilo koje čuvamo za svoj auto, novčanik i slične materijalne vrijednosti, dok je u obiteljima, među prijateljima i bliskim osobama sve manje dodirivanja, a slučajni dodir u pretrpanom tramvaju je toliko neugodan doživljaj da bismo najradije nekog odalamili zbog takve grubosti.
Dominantna emocija suvremenog društva je strah, koji se poput guste, ljepljive magluštine spušta sve niže na zemlju, paralizirajući sve ostale osjećaje, a koji se tako planski i organizirano ucjepljuje u naše živote putem medija, s ciljem da prestanemo vjerovati u ljude, a tu vjeru preusmjerimo na mašine ili strojeve koji nas nikada neće iznevjeriti. Crne kronike prepune su članaka o ubojstvima, razbojstvima, krađama djece i organa, zlostavljanjima i sličnim mučnim temama čiji je cilj stravičan, a može se izraziti parolom: „ne vjeruj nikome, pa čak ni bližnjemu“. Nije li u svakoj kulturi bilo kriminala? Jesu li ljudi kojima smo okruženi moralno izopačeni? Kakva je to mašinerija koja nam želi nametnuti ovakve stavove? Što je krajnji cilj? Kakav nam to svijet nudi u zamjenu za humanost i altruizam?
Pokušavam zamisliti budućnost čovječanstva kakvu nam je namijenila ta mašinerija. Mislim da se ta budućnost može sažeti u jednu jedinu riječ: instant.
Ljudi tog novog svijeta masovnom hipnozom (koju već danas osjećamo kroz agresivne reklame tipa Vip me i sl.) dovest će se do stanja potpune emocionalne tuposti, a njihova pažnja bit će zaokupljena svijetom računala. Ljudima će sve biti na dohvat ruke. Svi snovi i maštanja ostvarit će se pritiskom na tipkovnicu. Želite li putovati, utipkat ćete u računalo i „uživat“ ćete u virtualnim doživljajima koji će na svoj instant način zadovoljiti potrebe, koji će poput scenarija za film biti programirane, izbjegavajući na taj način svaku eventualnu frustraciju i nezadovoljstvo „virtualnog turista“. Na takav instant način ljudi će ostvariti sve svoje najskrivenije želje i maštanja. Nije li to prekrasno? Kolika li ćemo iskustva na taj način stjecati! Da, ali što je s temeljnim vrijednostima života koja sada život čine ispunjenim? Nije li baš neizvjesnost ta koja nam daje pokretačku snagu, koja nas ujutro diže iz kreveta, koja daje onu posebnu draž našim međusobnim odnosima?




by.dEEdEE