Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

ANTUN GUSTAV MATOŠ



Sanelica mi je hvala Bogu dobro...i razmišljam ja sama..napatila sam se ja sa tom činjenicom da ona pati,a kako je tek njoj bilo?? strah me i zamisliti...
no onda sam shvatila da u životu moraš prolaziti kroz razne borbe..bit će tu i tuge i jada i očaja,no moraš biti jak i ustrajan u pobjedi!!
jer samo 50% vjerovanja u pobjedu je korak do cilja.Tko zna što nam donosi sutra..tko zna hoćemo li doživiti sutra...
čudni su putevi Gospodnji...danas živiš a sutra si u raju nebeskom!!
Samo kada prolazimo život i njegove stanice nadam se nitko od nas neće ga prolaziti sam među zvijezdama....

by.DeeDee