D e m i j a n & M i k e l a

je potrebno da radite nešto? Koliko školovanja?
Dali je bitno da imate magisterij, da znate sve knjige napamet i da stavke zakona imate u malom prstu?

Koliko je bitno imati iskustva? Koliko je bitno znati kako reagirati u kojem trenutku? Kako se ponašati i komunicirati sa jednim običnim radnikom, spremačicom, sa prodavačem, sa nečijom majkom, sa starim osobama, sa djecom?

Sve me više ljuti ponašanje naših bitnih i nebitnih faca (s placa ) koje su se odškolovale da bi postale "netko" i uspjele ili nisu, ali imaju papir i barataju nekim "stranim" jezikom koji nema niti smisla niti koncepta. Nemogu ne primjetiti da masa ljudi koristi izraze za koje uopće nezna što znače već se busaju o prsa onima koji imaju manje znanja kako su "hoh" ili iznad ostalih. Gledam ponašanje ne onih mladih, koje stalno kritiziramo da se neznaju ustati starijima u tramvaju, već onih koji su zreli ljudi (mada neznam gdje su to oni zreli??!!), koji se ponašaju ultra-turbo-super-duper ili kajtijaznam, siroti iskompleksirani kako bi sebe u svojim očima i svojoj glavi postavili na neki viši nivo. Ja se očajnički trudim uvijek biti na nivou onoga s kime pričam.
Ako pričam s bakicom, ponašat ću se prema njoj kao što se ponašam prema svojoj baki.
Ako je to NORMALNA odrasla osoba, onda se i ja ponašam normalno (mada sve više tražim pravi izraz za normalno jer danas više normalno ne postoji ili je u tragovima).
Pubertetlije imaju u mojoj glavi poseban tretman, jer su zapravo isto toliko osjetljivi ko ljugavci koji su odrasli, a mentalnog sklopa kao i klinčadija .
Djeca... eh, oni su posebna priča, prema njima se ne postavljam kao da su djeca, već kao da su mi ravnopravni, samo mali ljudi .

Normalno da neću sa svima pričati jednakim jezikom, da neću klincu iz vrtića govoriti o diferencijaciji, o problematici stranaka u politici, o ljubiču koji sam pogledala ili hororu, o tragediji i saobračajki ili kako se danas urušio kat iznat mene na poslu...
Zašto ljudi to nemogu nekako sortirati u svojoj glavi!??

Zašto pune glavice djece podacima koji su im nepotrebni?
Zašto ih se forsira da odrastu prebrzo i da postanu NETKO.
Ako su već roditelji frustrirani što nisu uspjeli ostvariti nešto u životu-nemojte mi reči da zato služe djeca da postanu bolji i jači i sposobniji jer to roditelji nisu uspjeli!?? Sve to navedeno govorim u negativnom kontekstu (i naravno da neću sad tu picajzlit sa izrazima koji mi uopće nisu potrebni da nekoga zadivim jer pričam svima vama normalnima , normalnim jednostavnim jezikom ).
(volim te dragi )

Ja se divim svoj malcu jer je uporan i tvrdoglav. I ja sam uporna i tvrdoglava ali ne u onome u čemu bi htjela, zato i jesam tu gdje jesam jer sam bila premalo tvrdoglava u uporna da se izborim za sebe na pravom mjestu i u pravo vrijeme. I da, istina, željela bi da moje dijete uspije ostvariti što si zacrta u glavi ako time nikoga ne čini nesretnim i ne radi pravni, ili ikakvi prekršaj . To je jedino što bi htjela a ja nisam uspjela. (nisam karivično kažnjavana da ne mislite da sam zabrijala negdje gdje nebi trebala)
Ostalo? Nije mi na kraj pameti da ga maltretiram peticama, da mora imati urednu frizuru kad uđe u pubertet, da se oblači kak se meni sviđa, da živi onako kako ja želim jer sam roditelj. Nemam mu namjeru birati društvo, ali bi voljela biti dio svega toga. Da učestvujem, da sam informirana. U krajnju ruku, ja sam imala i crnu i crvenu i naranđastu kosu. Imala i dugu i kraću i obrijanu glavu, nosila naušnice, vojničku obleku, šminkala se ovak i onak, i simpa mi je kad vidim neku klinku u tramvaju i prepoznam sebe u njoj u istoj toj dobi.
Bila sam buntovnik, bila sam istjerivač pravde, svojeglava i zatvorena. Ali uvijek spremna uskočiti u pomoć bilo kome svome, ali i strancu.

Ok, da se vratim na znanje i iskustvo.... malo sam zabrijala... (standard).

Danas uzimaju nove klince na posao, tek sa završenim faxom, bez iskustva, i ubacuju u vode kojima nisu dorasli i u kojima se trebaju koprcati da bi uspjeli i polovili sve konce. Starije, iskusne ljude diskriminiraju, podcjenjuju i nedaju im mogućnost da pruže dio sebe tim novim klincima koji počinju raditi. Radi krivih poteza nadređenih, neiskusni ostaju takvi i rade kardinalne greške u poslovnim koracima, a stariji iskusniji postaju sve osorniji radi degradacije koju im nameću-ne mladi-već oni koji trebaju znat posložiti kockice na poslovnom planu svojih zaposlenika. Gledam hrpu ljudi sa znanjem kako njime barataju i nemogu se načuditi kako prije nisam vidjela njihove vrijednosti. Vjerojatno jer me nije bilo briga, radila sam svoj posao i zavukla se u svojih 4 zida ureda. Gledam sve te nove mlade face na položajima. Neznaš ko je bezobrazniji, neodgojeniji, čak ni osnovne kulturne navike nemaju, ili se smatraju pre..... da bi pozdravili nekoga ko je po bodovima slabiji.

Frka nastaje kad se umirovljuju stari zaposlenici, kad se kreće s pitanjem ko će preuzeti posao... kad krene frka i panika jer nitko nezna što TAJ čovjek radi i koliko toga zna, i da je premalo vremena da se upuca novi čovjek da polovi konce! Meni je to prestrašno, pretužno i boli iako se ne radi o meni uopće, ni najmanje, samo što znam te starije ljude i shvaćam koliko znaju i koliko su dali, čak poštujem i one koji su me davili, pilili i iziskivali od mene nemoguće, ali cijenim njihovo znanje, njihov rad, njihovo iskustvo koje su stekli-ne školom, već radom. Jer nažalost škola u poduzećima više ne vrijedi ni pišljive bobe. Stave te u sobu, daju materijale, nakrcaju informacijama koje nemožeš pratiti i ostave dok ne završiš. Nema nikoga da ti objasni, pokaže, nikoga da ti bude, ono, netko koga ćeš pozvat i reč, "molim Vas, možete mi pomoć?", ili ko će sam doči i pitati: "jel ide? Ako što trebaš samo me pozovi!".

(ja sam imala sreću, veliku sreću imati ljude oko sebe koji su mi uvijek bili spremni pomoć, uletiti,s avjetovati, biti podrška kad sam bila napadnuti, naravno na početku, a danas je svako na svojoj strani, tih starijih više nema i sami se "branimo" jer smo stalno napadani)

Sve je više sebičnjaka koji razočarani situacijom, i odlaskom u penziju, namrgođeni posesivno čuvaju svoje znanje i škrto daju samo šture informacije. Svjesni su da nisu mladi krivi što dolaze na njihovo mjesto, već netko treći, no ogorčenost je jača od te spoznaje...

Iskreno se nadam da će situacija biti barem malo poboljšana, i da će se moč kombinirati da stariji prenose mladima ono što znaju, da se druže, da popiju kavu zajedno, da se pozdravljaju na hodniku i nasmiju jedni drugima. Ima toliko toga što mladi mogu naučiti starije, samo kad bi jedni i drugi malo popustili i dopustili da situacije na poslu nebudu ukočene, zgrčene, već opuštene i sa međusobno dobrim odnosima...


Sastanak u vrtiću je prošao jako dobro. Osim male nelagode na početku radi međusobnog nepoznavanja, nakon par minuta se odvijala vrlo vesela i višeglasna diskusija, pitanja-odgovori, upoznavanje sa svim roditeljima uz cedevitu i kavu

Saznala sam kako izgleda njihov dan u vrtiću, što će naučiti i savladati u ovoj školskoj godini... tete su si dale truda da nam što bolje opišu njihove aktivnosti, da nam odgovore na pitanja, o dobi, o njima samima svakom ponaosob, o načinu kako se postavljaju kad iskrsne problem, sve u svemu, bilo je ljepo.
Tete su nam naglasile da se vidi da cijela grupa djece odiše ljubavlju koju dobivaju doma.


Ja ću iskoristiti post i javno pohvalim Zvrka, jer je jučer posebno bio dobar u vrtiću (tako tete kažu), a ja mislim da je garant , ma sigurno zato što je znao da idem na roditeljski!