život je kako kada

< studeni, 2018  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

zavirili


ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

16.11.2018., petak

Magle jesenje



Probudi me jesen nježno jutarnjim suncem i pomislim kako krasan dan me čeka. Prohladno je. Uključim grijanje okretanjem gumba termostata na 19 stupnjeva. I u taj me čas misli prenesu u djetinjstvo, u jesen mladosti moje slavonske.
Magla bi se spustila do zemlje i u svojoj utrobi sakrila mlin, i lipe, i dimnjak, i soboslikarevu kuću, i ulicu zajedno sa ljudima koji žureći se odlaze na željezničku stanicu. U dvorištu samo Campi u svojoj kućici javi kada bi koji golub sletio do njegove zdjele nadajuć se dobrom doručku. Prepuna rosnih kapi magla se lijeno pomiče preko šljivika ostavljajući svoj mokar trag na zadnjim travkama, na kupusu u bašči što čeka svoj trenutak vađenja i spremanja za zimu. Sve je u nekom čudnom polusvijetu koji stvara dojam postojanja i nepostojanja. Znam da će trajati tamo sve do podneva, a možda i dulje, i znam da će ljudi biti nervozni, da će se pozdravljati ispod glasa kao slučajni prolaznici što se viđaju samo u vlaku kojim putuju u grad na posao. A onda žamor razbija zid od magle i gotovo prpošan smijeh provrije kao mlijeko na šparetu pa za malo iskipi da ga nije mama u zadnji tren sklonila sa strane, prolazi smijeh i graja mimo moje kuće i gubi se u magli. Smijeh i veselje onih što tek su krenuli u grad u novi život nastavljajući svoje školovanje. Prvi dani novog života novih školskih trenutaka uvijek su kretali u jesen u vrijeme kada bi magla spustila svoje skute sve do zemlje sakrivajući i sretne i manje sretne trenutke života tamo u mom ušorenom selu slavonskom.
Danas ja termostat postavljam na devetnaest stupnjeva u sunčano prohladno jutro i daleko sam od mog sela, od moje Slavonije što čvrsto je utkana u cijelo mi biće.

16. 11. 2018.


- 09:25 - Komentari (11) - Isprintaj - #

14.11.2018., srijeda

Još jedan mjesec

NISAM SIGURNA NISAM

Noć, tamna noć.
Negdje sa drugog brijega zacvili pas.
I on ostaje budan ove noći
I ne zna da osluškujem svaki šum.
Očekujem nešto,
Nešto drukčije,
Nešto samo moje,
A ništa se ne dogodi.
Tamna noć.
Oblaci se razvukli kao sjena
Nad mojim mislima
Dok čekam ponovo čuti,
Ponovo čuti da zacvili pas
Kako bih znala, bila sigurna,
Da to ne cvili duša moja
U muci sjećanja na noć,
Prohladnu, tamnu noć,
Kada si otišao na put
Bez povratka.
Nisam sigurna, nisam.

14.11.2018. ( 9 mj. PJ)



- 08:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

13.11.2018., utorak

NI BICIKL NIJE BEZAZLEN

A bilo je ovako. Koncert u Lisinskom i prijateljica što me čeka. Tramvaj taman na vrijeme, čak i nešto ranije pa odlučih prije koncerta svratiti u hobi-trgovinu jer smanjkalo mi nešto papira za moje kreativne porive. Sedam je sati i nešto minuta. Prelazim preko parkirališta, preko biciklističke staze ravno prema trgovini jer ne mogu drukčije do pješačkog dijela, razmišljajući da li će biti bolja kombinacija žuto-oranž ili krem-oranž. U idućem trenutku udaram svom težinom o beton. Ne shvaćam ništa, samo osjećam strašnu bol na nozi, ruci, glavi, bradi. Jedan muškarac govori da me nije vidio. Ni to mi nije jasno, a onda me on i neke žene dižu i pomiču na rub pločnika. Sjedim, a mučnina se diže iz donjeg dijela trbuha. Pokušavam dokučiti što je bilo. Muškarac ponavlja da me nije vidio. Meni je svejedno samo da me prestane boljeti. Pokušavam pronaći mobitel. Ne mogu jer sva se tresem. Čovjek uzima mob i pita koga da zove. Uspijem mu pokazati jer imam za hitne slučajeve složeno tako da je tipka na zaslonu. On zove kćer zatim hitnu. Spakirali su me kao paket. Šanca, udlagu na nogu i ravno u bolnicu. Tamo su me cijelu ozračili da bi se vidjelo kako mi nije koljeno puklo. Uglavnom sva sam izubijana tj. contusio cijele lijeve strane, brada, grkljan, polomljena dva gornja sjekutića. Nakon tri sata u bolnicu dolazi policajac i pita me: „Alkohol“? „Kakav alkohol“ - pitam ja njega, a trebam samo mir i da me prestane boljeti. On ponovo:“ Jeste što pili – kažem – nisam, a on će – hoćete puhati – ja njemu - hoću, ali ne znam kako jer nikada nisam“. I dade on meni onu spravicu i ja pušem. Naravno 0.00 jer čak ni pivo više ne pijem. Dakle nisam bila pijana, a biciklist me nije vidio. Zapisnik završni o udesu će biti za dva-tri mjeseca. Tako su mi rekli i treba ga otići u policijsku postaju podići.
Rezime; sada tjedan dana kasnije još mi je koljeno otečeno, hematomi se sporo razgrađuju pa ne mogu nogu u koljenu savinuti, brada je zacijelila, dlan još boli, ali manje, zubaru ću kada uspijem normalno hodati, ogrebotine zarastaju i već je prošlo tjedan dana. Nova kontrola idući ponedjeljak kada se spremam na novi koncert u Lisinski. Nadam se da me taj bicikl neće ponovo pronaći, a i nemam namjeru u hobi-dućan svraćati prije koncerta.

13.11.2018.



- 08:28 - Komentari (24) - Isprintaj - #

10.11.2018., subota

Baš me oraspoložilo

Ovo me danas oraspoložilo:

Pitanje:
Kako je na Braču došao gušter?
Legenda kaže:
Jedan je bračanin donio krokodila pa ga hranio, hranio, hranio, hranio......

( moglo bi se za razne krajeve reći, ali ja ga čuh ovako)
- 12:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #

09.11.2018., petak

Još poezije



još jedna haiga, vjerujem da većina zna kako su sve fotografije moje (nekad bolje, nekad manje dobre) koje mi daju potku za pisanje haiku, haiga ili haibun poezije. nismo baš skloni tim formama iako ako se malo bolje upoznamo možemo vidjeti ljepotu jednostavnosti. nadam se da sam bar nekoga potaknula na pisanje u tim formama.
- 09:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

08.11.2018., četvrtak

Zadovoljna

i ponosna jesam jer je i moja haiku poezija ušla u Antologiju hrvatskog haiku pjesništva.




- 09:38 - Komentari (19) - Isprintaj - #

07.11.2018., srijeda

Opet poezija


HAIGA



koga zanima haiga poezija klik na

Haiga


- 10:13 - Komentari (10) - Isprintaj - #

05.11.2018., ponedjeljak

Recikliram

Stalno nešto recikliram i čini mi se da su baš svi odbačeni predmeti ponovo spremni za neki novi izgled. Prijateljice mi spremaju stare časopise, posebno one skuplje jer je kvalitetniji papir, a ja od tog papira onda radim nakit, slike, okvire za fotke, ukrase za bor, za vrata, adventske vjenčiće. I to mi pomaže odmaknuti se od tužnih misli bar za vrijeme dok radim. Možda vam se dopadne pa krenete i sami u te vode.


- 08:13 - Komentari (16) - Isprintaj - #

01.11.2018., četvrtak

SISVETI


U mojoj Slavonije ( zašto kažem mojoj, zato što se gotovo od sela do sela razlikuju običaji) na dan Svih Svetih nije bilo darivanja, nije bilo posjećivanja po kućama nego se uglavnom susretalo na groblju u 15h pa se obilazilo grobove familije, susjeda, prijatelja i tada se kroz razgovor prisjećalo pokojnih. Svaka je kuća imala bašču pa se cvijeće uglavnom rezalo sa tih grmova krizantema. Nisu to bile ove velike krizanteme koje se danas uzgajaju i koštaju kao osrednji ručak za četveročlanu familiju ako imate dva tri ili više grobnih mjesta. Moja je mama voljela one tamno crvene sitne jer su bile manje osjetljive na mraz. Naše seoske žene same su plele vijenac od vrbovih šiba i upletale cvijeće i lišće. Danas se sve manje to na selu radi. Posvuda se mogu kupiti lončanice sa krizantemama pa i na selu. Meni to više nije onaj dan kojeg pamtim i kojeg bih voljela zadržati, ali u gradu nije moguće. Uz Sve Svete je bio važan i poseban ručak. Tada se prva tovljena guska pripremala, češće uz krumpir nego uz mlince. Krumpir se pekao u rolu zajedno sa guskom i bio je tako slasno dobar da mi sline poteku već na sjećanje.

KRIZANTEME SU
I LJUBAV I SJEĆANJE
NA NAŠU PROŠLOST

01.11.2018.

- 09:53 - Komentari (12) - Isprintaj - #

31.10.2018., srijeda

Jutro kao

IZBOR

Zapisah, jednom, tebi, sjetiti se više ne možeš koliko je davno bilo, a mladi smo bili i ljepota nas je na krilima svojim nosila sretna. Zapisah tek stih ili dva o ljubavi koja kraja nema i prevarih sebe, tebe, vrijeme. Svemu okrenuh leđa da svijet upoznam, a on, svijet, prevari mene. Nije sjetno jutro, nije dan za sjećanja, ipak ona me prate i korake moje odbrojavaju kao krvnik vrijeme, za sječu glava. Zapisah jednom i sada se samo tih stihova držim kao utopljenik slamke usred nabujale rijeke gdje su vrbe spustile kose srebrne pružajuć’mi spas kojeg sigurna nisam želim li više. I dok protičem tako bezvoljno mislima, tijelu prepuštam izbor. Mogu li podvojiti sebe, raščlaniti se? Mogu, mogu zbog tebe, moram zbog sebe, zbog stihova koje zapisah davno, toliko davno da sjetiti se ne možeš više.

(očito je došlo vrijeme i za malo pisanja)

- 07:55 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>