život je kako kada

< siječanj, 2021  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je registriran 16.01.2013.

17.01.2021., nedjelja

Starenje

Na ovaj post me ponukalo nekoliko čudnih, da ne rečem zlonamjernih, priglupih i uvredljivih napisa o starijim ljudima. Da, da ima toga i na ovom našem blogu i uglavnom nitko nije iznenađen, kao da je sasvim normalno stare ljude vrijeđati i nazivati ih svim mogućim pogrdnim imenima. Odrastala sam u okruženju više generacija i moj je život bio blagoslovljen dobrotom djedova i baka i ne samo mojih krvnih, već onih koji su bili na neki način naši, seoski. Kada bi netko od mlađe generacije trebao nešto, bilo vezano za zemlju ili stoku ili uopće o životu znao je da će ti starci koji su u svoj život upisali stečeno znanje svojih, a i svoje osobno moći pomoći. Nije se izbjegavalo pitati koga u selu ako se u vlastitom domu nije našao odgovor. Danas za takvo ponašanje mladi, pogotovo oni rođeni na tzv asfaltu (iako i selo danas ima asfalt) kako se nekada govorilo, ni ne pomisle. Ti mladi danas se ponašaju kao da im starci više ni za što ne trebaju jer sve što ne znaju zna google, ali google nema iskustvo kako prepoznati odbacivanje starih ljudi. Oni su za google beskorisni, otpad čak. Često se može pročitati zašto još i dalje žive jer su tek teret obitelji i društvu. No nitko starce ne pita što oni imaju reći o toj najezdi odbojnosti prema starenju i starcima. Mnogi mladi, pa i tu na blogu nisu pomislili da će vrlo brzo i sami doći u iste pozicije onih koji ih živciraju samim tim što još uvijek žive. Život je samo trenutak svemira i kako u Bibliji piše jutrom si kao trava što se zeleni, a u večer suha što se u vatru baca. I stvarno kada se zakorači u starost pogled unazad dovodi nas (a ja sam svjesna svojih godina) do pitanja. Zar je već sve proletjelo? I je doslovno, kao da je neki nepoznat vjetar otpuhao godine dok nismo imali vremena vidjeti. Svima mladima koji mislite kako je pred vama sve vrijeme nemojte se zavaravati stižete u starost prije no što mislite. Uživajte punim plućima, veselite se svakom novom danu, ali ne zaboravite da se starci svakom novom jutru vesele više od vas jer znaju da je vlak za tamo sve bliži. Još bih dodala; poštujte ih, njihovu starost i sve što su unatoč svim poteškoćama uspjeli vama ostaviti za bolji put u život.

I malo lijepe glazbe



(jučer sam zaokružila osam godina ponovo na blog.hr tko zna možda potraje još malo)

- 13:47 - Komentari (29) - Isprintaj - #

14.01.2021., četvrtak

Snješko

Snješko snažno
Granom maše
I doziva sve pajdaše
Stanje ovo bijelo
obuzelo cijelo selo
Jer snijeg dvorištem lopatu baca
Dohvatila se dva takmaca

Došla je i prava dama
Da sa snješkom bude sama
On se njoj do poda klanja
Kavalir je sve do srži
Al glavu snješku
Još samo lonac drži

12.01.2021. Josipdol

(nonsens pjesma da malo razbijem teške misli)

Da bi imali uvid:

Nonsensna poezija

Nonsensna poezija nije novina. Carevala je ona i u srednjovjekovno doba na ponekom dvoru u izvedbi dvorske lude koja je svojim dvosmislenim stihovima, razigranom i hinjenom ludošću zabavljala kralja i dvor, te govorila istinu koja se bez posljedica mogla reći samo pod krinkom ludosti. Dvorska luda nije bila običan glumac, iako je morala posjedovati i to umijeće. Ona je pažljivo gradila svoju ulogu i u njezinoj je ludosti često počivala mudrost.

Iako nonsensna poezija nikada u nekoj književnoj epohi nije postala dominantna vrsta, ona se provlačila vjekovima pa i danas zauzima vidljivo mjesto u europskoj i hrvatskoj književnosti.



- 11:39 - Komentari (13) - Isprintaj - #

11.01.2021., ponedjeljak

Sanjke

Kad moju ravnicu slavonsku
snijeg zabijeli i tišina na selo polegne
uznemire se konji u štali otate moga
pa nemir i u njeg uđe
on konjske sanjke iz štaglja vadi
gunjeve sprema i sjeno u šaraglje
a omama crijep u rol grijati stavi
i vunene obojke traži za opanke kožne
tada znam radost meni, djevojčici,
dolazi
kapu uzimam što omama štrikala je,
rukavice s jednim prstom i žnorom za oko vrata
i šal dugački omatam dva tri puta
kaput topli kojĽ baš za otu zimu
mama šivala je,
plavi
ko nebo u zimsko podne
u gunj me zamotaju pa u sanjke
u sijeno ušuškaju
i crijep vrući u staru navlaku jastuka
pod noge u vunenim čarapama stave
i mili Bože, rzaju konji upregnuti
pa otata blago kao da šapće
io Zorka, io Olga
poletje sanjke, a snijeg se vinu
iznad konja, iznad sanjki
pustarom bijelom slavonskom.

11.01.2021.





- 09:55 - Komentari (30) - Isprintaj - #

08.01.2021., petak

Izbjeglica

Ponovo sam po drugi put od ožujka izbjeglica svojevoljno. Vi kojima nije ni jedan zid popucao, kojima je statika kuće, stana sigurna očito tek pro forme spomenete potrese. Ponekad mi se čini da suosjećanje sa Banijskim strahotama nekima su prolazni fenomen jer osobno su u svojim zidovima sigurni i bez problema. Mi kojima je statika kuće nastradala, koji živimo pod raznim naljepnicama, mi koji ne znamo kada će i hoće li i kako grad, država ili dragi Bog pomoći da uhvatimo noć mirnog spavanja, mi nemamo potrebu nikoga vrijeđati, ni s kim se svađati jer naše su muke pitanje od životne važnosti. Mi koji sa strahom čekamo svaki novi potres jer dok gledamo kako zid iza svakog širi svoj procjep, mi nemamo potrebu pregledavati sve blogove tražeći utažiti ili popuniti prazno vrijeme. Teško mi je shvatiti da se u situaciji dok se sprema ozbiljna zima i dok ljudi noćima nemaju trenutak mirnog sna, blog postaje bojno polje za odmjeravanje inteligencije po onoj:“ moj je tata jači“. Neki su već davno zaboravili zlatno pravilo:“ samo pametan zna šutjeti, a budala to nikada neće shvatiti. Kako god, s obzirom da nakon svakog potresa koji je od 3,5 na više s mukom provjeravam koliko se povećala raspuklina između terase i sobe. Dimnjaci su odavno skinuti, a novih nema, statičari su napravili plan sanacije, samo sredstava nema i ostaje na vlastitu odgovornost čekati (ne dogodila se neka nova šestica ) i pokušati ostati normalan. Sve sam manje normalna, a strah sve više zauzima mjesto i vrijeme u kojem sam nešto stvarala, a sada mi se čini kao da je prošlo zauvijek. Kažem da sam u izbjeglištvu jer imam sreću da mogu bar vikend otići k prijateljima u Liku, ako ništa drugo bar spavati dvije noći mirno, a iza toga opet povratak sa istim mislima. Do kada?
Snijeg me jučer dočekao, mirno i lijepo je. Zaspah već u 21h i probudih se u pola pet. Ne sjećam se da sam ikada tako rano uključila laptop. Otvorih po običaju blog i priznajem ozbiljno iznenađena nisam od prve shvatila naziv bloga Andrijin križ jer za mene su to oznake koje se viđaju prije prelaska pruge. No čitajući što je admin napisao opet nisam shvatila ( očito spadam u neinteligentne) o čemu je tu riječ dok mi nije bljesnulo ime, a i dalje ne znam doseg zbog kojeg je admin napisao post. Iskreno niti želim znati prljavštinu koja se po blogu valja jedino mi je iskreno žao da ljudi gube svoje dostojanstvo na način koji nikako nije dostojan čovjeka.

08.01.2021.

- 06:00 - Komentari (37) - Isprintaj - #

05.01.2021., utorak

STRAH

Strah. Na mnogim internetskim stranicama možemo čitati bezbroj opisa straha. Stručno objašnjenje straha svi možemo pročitati na strah no iako možemo sve saznati strah u nama, a posebno sada nakon svega što proživljavamo ove godine teško je gledati racionalno, opisano u stručnim knjigama. Čini mi se da je taj strah koji je nama krenuo u ožujku, pa se ponovio u prosincu, a trajat će tko zna do kada nije moguće svesti pod isti nazivnik. Taj strah od potresa, kod onih koji će tek tjednima kasnije biti svjesni što im se dogodilo je sasvim drukčiji u svakom pojedincu. Ja ponovo sanjam trenutak kada se sve što nije bilo dobro učvršćeno lomilo i razlijevalo po podu. Više od dva tjedna nisam se vratila ni vidjeti, ni počistiti. Na žalost mnogi na Banovini neće imati što čistiti. Mi koji smo imali jako puno sreće već mjesecima živimo u kućama sa žutom naljepnicom, a znate što to znači. Živimo na osobnu odgovornost. Nismo dovoljno stradali da bi bili u nekim okvirima kojima treba pomoć, i ne treba nam jer zidovi će se učvrstiti i jednog dana nećemo gledati raspukline, ali kada ćemo prestati sanjati da se sve oko nas ruši, da padaju oni posebni servisi koje smo čuvali samo za posebne prigode. Strah nas je čvrsto uhvatio u svoje kandže i ne pušta. I kada smo se bar donekle počeli oporavljati sve se ponovilo, samo još za nekoliko skala više. U tim trenucima razmišljanja kako se othrvati strahu jedina misao koja se stalno vrti je otići. Otići nekamo gdje je mir, samo mir. Ima li igdje takvo mjesto?
- 20:13 - Komentari (19) - Isprintaj - #

27.12.2020., nedjelja

Prošao je i ovaj Božić

Još jedan je prošao Božić. Hoće li idući biti bolji, isto ili slabiji tko bi mogao znati? Svi se nadamo dobrom i drukčijem nego je bio ovaj. Iako ja ne mogu reći da je bilo loše ili da je meni osobno ukraden Božić jer bilo je gotovo jednako, kao i inače, samo što nas je umjesto petnaestak bilo svega četvero za stolom, a ostali konferencijski preko interneta. Bilo je zanimljivo kako je galama bila ista jer svi su pokušavali reći svoje bez čekanja na red, a tako je i inače pa se nadglasavalo, ponavljalo, smijalo jer po običaju ja pola krivo čujem, a to uveseljava cijelo društvo. Jedina razlika je što dosta poklona čeka ispod bora i vjerojatno će još dugo čekati, ali ništa se neće pokvariti do ponovnog susreta. Još da pregrmim moje susjede koji krenu u rat raznim eksplozivnim napravama na staro ljeto. Tada se skrijem u kupaoni jer imaju običaj baš ispred kuće (koja je ne na križanju tri dijela ulice) kao na malom trgu uveseljavati sebe i kidati živce nama koji volimo drukčije veselje od nadmetanja tko će više, jače i glasnije dokazati svoju snagu. Hoće li izdržati zidovi uzdrmani od potresa saznat ćemo već iduće jutro. Ostalo je nekoliko dana do tada pa budimo pažljivi kako ne bismo umjesto u svojoj kući Novu dočekali među bijelim kutama i skafanderima.





- 18:19 - Komentari (19) - Isprintaj - #

19.12.2020., subota

Još malo


- 11:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

13.12.2020., nedjelja

Brojanice

I ove ću godine kao i sve do sada nakon što je moja bakica napustila ovaj svijet, zapisivati brojanice. U mojoj je obitelji ona, mala bakica, zapisivala svaki dan kakvo je vrijeme od jutra do noći. nije ona imala rokovnike, ni bilježnice već je zapisivala na rubovima kalendara Danica koji je bila mala knjiga sa kalendarom i raznim temama o svecima kao i o domaćinstvu. što su brojanice? U mom je djetinjstvu to bilo važno jer nisu bile vremenske prognoze svima dostupne pa su ljudi prateći iz godine u godinu neke datume dobili uvid u pučku prognozu. Eto to su brojanice. Svaki dan počevši danom sv. Lucije (to je danas 13.12.) pa sve do Badnjaka, svaki je dan bio prognoza za mjesec iduće godine. Koliko je to bilo sigurno to su samo oni znali, ali znam da su se moji dosta ravnali po bakinim brojanicama. Ja zapišem jer me veseli i vrati u vrijeme djetinjstva kada je klima bila puno bolja, kada su zime bile zime sa puno snijega i zubatog sunca. Prošle sam godine čula da je taj običaj bio i u Lici, a tko zna možda je još negdje ostao živjeti kao sjećanje na prošla vremena. Pomislim da bi to možda mogla biti nematerijalna baština, zar ne?
- 09:00 - Komentari (30) - Isprintaj - #

10.12.2020., četvrtak

Tonka priča

BOŽIĆNA PROMJENA

Ni u najluđim mislima nikada nije pomislila da će jednog dana postati spisateljica. Bila je krojačica i po potrebi šivala odjeću koju je kreirao poznati dizajner. Njezina mala radionica imala je četiri simpatične žene srednjih godina. Ona je bila nešto malo mlađa, ali kao da su sve bile jednakih godina, među njima nije bilo bitnih razlika. Osim za dizajnera šivale su one i za ostalu klijentelu. Žene bi dolazile k njoj uglavnom preko pozitivnog mišljenja nekoga iz njihovog okruženja. Već je desetak godina bila svoj čovjek i vjerovala je da će tako ostati do mirovine. No život često ima neke svoje zamisli sasvim drukčije od zacrtane kolotečine. Upravo tako je i njen život dobio sasvim novi smjer tog Božića. U jutro dan prije Badnjaka, a prije odlaska na posao odlučila je svratiti u trgovački centar kupiti poklone njezinim blizancima za pod bor. Da bi uspjela sve stići na vrijeme krenula je obilaznim ulicama umjesto glavnom avenijom. Vjerovala je da će tako biti brže, ali nije bilo. Najprije je u ulici lijevo od njezine kamion prevrnuvši se po širini ulice zatvorio prolaz. Gužva se brzo stvorila i jedan po jedan automobil polako se okretao i vratio nazad. Konačno je i ona ponovo bila u svojoj ulici pa je vozila dva bloka lijevo dalje, zatim je presjekla preko parkirališta tvornice papira jer u to vrijeme su obadva izlaza bila zbog odvoza robe otvorena, a to je znala ponekad koristiti. Sretna što se uspjela izvući nastavila je malo smirenije prema najvećoj trgovini knjiga. Stigavši lice joj se opet smrknulo jer je parking u prizemlju bio krcat pa se kružno vozila na zatvoreno parkiralište. Kat po kat i gotovo pri vrhu dvanaest-katnog parkirališta ugledala je prazno mjesto. Parkirala i odlučila sjuriti se dolje bez lifta, a onda je zazvonio mobitel. Jedna od žena iz njene radionice treba je hitno u uredu. Gospodin Sebastian već pola sata čeka da se pojavi. Jedan komplet za novu reviju nije bio onakav kako je na skici. Netko je napravio nešto pogrešno i Sebastian je prilično uzrujano uhodao po njenom uredu uz zanimljive vrijeđajuće komentare. Nije joj preostalo ništa drugo nego ponovo u auto i što prije u ured. Kada je konačno stigla, a prije ulaska nabacila je sjajan osmjeh, veselo sve pozdravila i šaljivo pitala što to nije kako treba.
„Eto što nije, rukavi nisu“, gotovo je vikao Sebastian.
„Rukavi su od krivog materijala, kako ste to mogli ne vidjeti“?
Kada je pogledala vidjela je očitu pogrešku, ali to se da popraviti. Krenula je tražiti isti materijal za nove rukave. Pronašla je tek nekoliko komadića od kojih se ništa ne može napraviti. Razmišljala je. Pregledavala sve materijale, nije li se negdje zametnuo isti materijal jer nikada se ne kupuje bez rezerve. Ali ništa nije pronašla. Kada je već mislila odustati vidjela je lijep komad kože u nijansi sa materijalom kostima. Predložila je da slože rukave, kragnu, pojas na jakni od te kože. Uz zanimljiv nakit moglo bi sasvim dobro izgledati. Sebastian iako gotovo nesretan prihvatio je. Ako bude dobro ići će na reviju, ako ne ostavit će ga njoj kao podsjetnik na pogrešku. Kada su konačno bili gotovi sa svim završnim detaljima na ostalim predmetima koji će biti na novogodišnjoj reviji zajedno s tim kostimom, bila je noć. Odlučila je krenuti kući. Uopće nije mislila na poklone. Djeca su već bila u svojim krevetima, suprug je stavio zadnju šalicu u mašinu za pranje suđa, a ona je svoju šalicu čaja ponijela u krevet spustivši je na ormarić. „Što si kupila djeci“ upitao je uvlačeći se pod deku. To je pitanje tek ovlaš čula.
„Ništa, ništa nisam. Nisam imala vremena zbog rukava“ odgovorila je i zaspala. Nije mu bilo ništa jasno, ali pustio ju je neka spava. Ustala je rano, puno ranije od svih. U jednom je trenutku znala što će biti poklon njenim blizancima. Sjela je za kuhinjski stol. Napunila šalicu vrućim čajem, otvorila laptop i započela prvu od mnogih njenih priča:
Naslov: RUKAVI
Sve je krenulo naopako tog predblagdanskog jutra……….



- 21:47 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Malo i o njima

Potencijalne ubojice na prometnicama. Sjećam se dana kada je fićo bio skoro statusni simbol. Ako baš i ne, ali bio je dio slobode odlaska dalje od prve livade iza kuća. I u to vrijeme neki jako željni biti drukčiji, biti važniji, biti oni koje se stalno spominje „nabrijavali“ su svoje fićeke, vozili ih otvorenog poklopca motora. Čak se sjećam jednog kolege koji je stavio dva ispušnika ili auspuha kako se to kod nas zove da dobro vukao, a ružio je tako da se ulica tresla. No unatoč svega toga ne sjećam se da su ljudi stradavali kao sada, niti da me neki drugi auto izgurao s ceste kako se to danas dešava. Danas je sve više mladih potencijalnih ubojica u automobilima. Kada se u ona vremena dogodilo da vam netko nasilno oduzme prednost, obično bi pajseri popravili situaciju, a nadobudni nasilnik primirio svoj nasilnički stav. Danas pajseri više ne pomažu, a i ne znam ima li ih itko još u svom automobilu. Sada vam ti potencijalno-bahati ubojice prisvajaju prometnice i bez ikakvog signala uletavaju ispred i to ne samo starijih osoba nego i mladcima istih godina. A onda krene jurnjava, dokazivanje čiji je auto jači, brži i tko ima bolju zaštiti pred zakonom pa se njemu ništa ne može. Ubiju li u tom divljanju koga, onako uz put to je njima tek kolateralna žrtva i ništa više jer život ode dalje kao da se ništa i nije dogodilo. Dok sam bila mlada i zelena u spoznaji o ljudskoj naravi, pajser bi mi bio prva misao u takvoj situaciji. Danas mi je jedina misao kočnica. Koči i pusti arogantnu budaletinu neka ide, pa nimalo kršćanski poželim mu da slomi vrat prije nego ubije nekoga nevinog na svom pohodu snage i moći tatinog sineka. Možda ste vi bolji kršćani?



tako se onda snivalo
- 09:29 - Komentari (22) - Isprintaj - #

07.12.2020., ponedjeljak

Još jedna priča

MICHELINOVA ZVIJEZDA


Taj dan neće zaboraviti, sasvim je sigurna da neće. Sutradan se spremala na tjedan dana odmora. Karta avionska je već kupljena, kofer djelomično spakiran, još samo pokloni i kozmetika pa će sve biti spremno. Da bi mirno otputovala nije željela ostaviti posao ni u najmanjem dijelu nedovršen. Ostao je još samo jedan članak za ženski časopis gdje je pisala o hrani i vinu. Taj će članak biti stvarno hit jer je konačno dobila intervju sa šefom kuhinje restorana koji je nedavno dobio Mishelinovu zvijezdu. Glavni kuhar je bio prilično naporna osoba. Ženski ga časopis nije ni najmanje impresionirao, ali nakon duljeg nagovaranja ipak je pristao na taj razgovor. Istina na njena pitanja uglavnom je odgovarao jednosložnim rečenicama osim kada ga je pitala što njemu osobno znači ta zvijezda. Kratko je mislio i krenuo sa pričom iz djetinjstva. To što je odlučio biti kuhar zaslužna je bila njegova baka. Bake su i inače posebne osobe, a njegova je imala neke prastare kuharice iz kojih nikada ništa nije vadila jer je uglavnom gotovo sve znala na pamet. Još kao dijete je odlučio da će čuvati bakinu kuharicu za vrijeme kada će on kuhati u nekom hotelu. Upravo je jedno od tih jela iz te kuharice starije od sto godina izvadio recept, malo ga dotjerao i eto stigla je Mishelin zvijezda. Članak joj se činio sasvim dobar, čak odličan. Sve je to proslijedila urednici, isključila laptop, pogasila svjetla i krenula iz ureda. Njen je ured bio na četvrtom katu pa nije čekala lift već se požurila stepenicama. U predvorju je bio mrak. Malo se začudila jer noćni portir je trebao biti kao uvijek iza pulta za prijem stranaka, ali nije ga bilo. Ubrzala je korak do izlaznih vrata. Lagano ih je gurnula, ali ništa vrata su zaključana. Kako zaključana pa morao je vidjeti da je još ona u uredu, ako ne po zvuku onda po svjetlu u njenom uredu. Razmišljala je što sad? Zna da noćni čuvar treba obići garažu i parking i da će se vratiti pa se vratila do fotelja i sjela čekati ga. sekunde su izgledale kao sati. Pogledavala je stalno na sat iznad prijemnog pulta. Kada je prošlo pet minuta počela se ljutiti. Nije mogla ostati sjediti pa je koračala holom, a odjek njenih cipela širio se praznim prostorom. Minute su prolazile, pola sata, cijeli sat. Konačno je odlučila sići u garažu vidjeti nije li čuvar tamo. Niti u garaži nije bilo svjetla pa je upalila svjetlo na mobitelu. Osim nekoliko automobila sve je ostalo bilo prazno, a od čuvara ni traga. U jednom trenutku je čula da se pokrenuo lift. Ljuta zbog dugog čekanja krenula je brzo u hol, ali on je i dalje bio u mraku, a čuvara nigdje. Lift se zaustavio na devetom, zadnjem katu zgrade. Odlučila je krenuti gore tražiti da joj čuvar otključa. Pozvala je lift, ali kao da se zaglavio na sedmom katu. Samo joj je još to trebalo. Krenula je stepenicama, a onda se lift opet pokrenuo prema gore. Tog joj je trena postalo jasno da nešto nije u redu. Izula je cipele i bosonoga krenula prema dolje. Razmišljala je grozničavo gdje da se sakrije, ali prije svega nazvala je policiju i pokušala što kraće objasniti da nešto u zgradi nije u redu i moli ih da što prije dođu jer se sva trese od straha. Krenula je prema sanitarnom čvoru u prizemlju, ali joj se nije činilo dovoljno sigurno. Strah joj je paralizirao mogućnost razmišljanja. U jednom je trenutku čula korake u trku na nekom od gornjih katova i poželjela da nije odlučila završiti članak. Tada bi već bila doma, a kako će se ovo završiti nije željela misliti. Na kraju je odlučila vratiti se u svoj ured. Zaključati vrata i sakriti se garderobni ormar. Čekala je čuti policijsku sirenu. Odjednom je ponovo netko protrčao hodnikom gdje je bio i njen ured. Prestala je disati, ali tišina se nastavila. Više nije znala koliko dugo je čekala kada je konačno čula sirenu. Policija je stigla. Polako se i tiho izvukla iz ureda i s cipelama u rukama potrčala niz stepenice. Pred ulazom je bio policajac. Pokušao joj je nešto reći, ali nije ga razumjela kroz staklo. Dok je tako pokušavala odgonetnuti što joj policajac govori iza njenih leđa su odjeknuli koraci u trku. Srušila se kao prazna vreća. Kada je konačno došla k svijesti policajac je odahnuo. Ona je gledala njega i noćnog čuvara sa ogromnim upitnikom u očima. Policajac se osmjehnuo i kimnuo noćnom čuvaru, a on je polako ne znajući razumije li ona što govori objasniti zašto nije bio u holu. Dok je ispred ulaza pušio cigareti, a vrata su bila otvorena jedna je mačka uletjela u hol. Kada ju je pokušao istjerati zbrisala je uz stepenice. Uglavnom hvatao ju je gore-dolje po hodnicima. Krenuo je gore liftom da je tjera prema dolje, a onda se lift pokrenuo. Na sedmom je pomaknuti tepih zablokirao vrata, a nije mu bilo jasno kako se lift sam od sebe pokrenuo. Silazeći za mačkom svi su uredi bili u mraku pa nije znao da je ona u nekom trenutku njegovog lova na zadnjem katu sišla dolje. Neki su uredi bili otvoreni pa se mačka skrivala u tim uredima i zato je traženje tako dugo potrajalo. Kada ju je konačno stjerao u hol vidio je nju s jedne strane, a policajca s druge strane. Ona se samo srušila. Brzo je otvorio vrata, nju su odnijeli na fotelje i zajedno konačno istjerali mačku van. Sada čekaju hitnu da budu sigurni da je s njom sve u redu. Ah, za sve je kriva Mishelinova zvijezda, pomisli.

(iz zbirke Tonkine priče)

- 19:05 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>