Ali ipak ima nesto...

Toga dana sam probao da ne mislim o cudnom sagovorniku.
Obavljao sam svoje dnevne obaveze mehanicki, trudio se da nazovem porodicu, da upitam za sve komsije, rodjake i cak i meni nebitne likove, djevojka je dobila pregrst SMS ova (ona ih obozava, broj poruka uporedjuje direktno sa kolicinom ljubavi) i jos mnogo razlicitih, bitnih stvari...
Ali ksko se radni dan primicao kraju, tako me obuzimao neki nemir, nesto je nedostajalo, nesto nisam obavio.
Pa sta?!
Poci cu i do mora!
Kao da moram nekom da se pravdam!
Odrastao sam covjek a i imam pravo da sjedim gdje god ja hocu!
A on ako voli istu klupu, pa sta mu ja tu mogu...