Moji mali koraci...

četvrtak, 25.03.2010.

Isus ne spi....

Tek slabašni trak svijetla, koje se pokušava ugurati u sobu... najavljuje rađanje još jednog jutra.....
Pokušavam dokučiti Tvoje lice...u polutami sobe...
Trak se spušta na jedne usnule oči...koje ljubim čitavim bićem...
Pokušavam doprijeti do Tebe...pokušavam razaznati...vidiš li i Ti to lice....
..što smjeraš s njime....
...hoće li biti Tvoja volja s njime..

Pitam te....ni šapat se ne čuje...ali znam...
...Tebi je dovoljan glas mog srca...
...čuješ me...

Tisuću se misli svakoga jutra rađa u njemu...i nalik je nekoj svaštarnici...
...kroz koju sve prolazi...
Mnoge bih od njih tako rado izbacila odmah....no...ne daju se van...
Jedva dočekaju zoru...i jedna za drugom nadolaze..
...kao da podnose raport svoje prisutnosti...

Jutro je...tek u svom rađanju...
Podižem oči ...prema odsjaju koji se provukao....
...tu si....Ti ne spiš..
...gore srce moje..podigni se...da te On čuje...

Isuse moj...usliši molitvu moju...i vapaj moj...k Tebi nek dođe...
Sjećam se vremena...kada sam samo jedno molila...vapila...
Krik moje duše...probudio je mene samu....
...jer Ti si bio budan čitavo vrijeme...
...i čekao da se ji a probudim...
Tako sam Te onda jasno čula..
....letjela sam prostranstvima svoje slobode...i Tvoje prisutnosti...
Govorila kako mi je to dovoljno....
...i da ću sve izdržati...što god mi daš....jer si me uslišao...

A...onda su došla neka jutra...u kojima su krila postala nepomična...
..nisam imala smjelosti ni zamahnuti njima..
....tako sam dugo stajala na mjestu....bojeći se i korak napraviti...
...sleđena...
Znala sam i onda da si tu...samo Te više nisam tako jasno ćutjela...

Naprezala sam oči duše....da te prepoznaju...
...oslanjala se na Tvoje riječi vječne...a ne trenutne...
...Znala sam da ne mogu ostati zauvijek tako...
...i da moram iskoraknuti...

Vikao si mi ....hodaj....gledaj me....nećeš potonuti...
...a ja sam jedva odvraćala oči od onoga što je plutalo oko mene...
Bolest...smrt...bolest...smrt....

Nijemim krikom ...pitala sam Te....što se dogodilo...
...zašto si mi razrušio dvorce od kockica koje sam sagradila...
...a Ti si šutio...
Ušutio je i moj krik....no i takav...probudio me opet...
Izgleda da ono i nisu bili neki dvorci...
..tek moja tašta sigurnost...da je sve lijepo sagrađeno...
...da mi ide slaganje..
...da s Tobom imam garanciju da će sve biti onako kako želim...

O...kako je lako bilo odlutati u svoju taštinu...
...kako je lako bilo zatomiti one Tvoje besjede o križu...
...i držati se samo onog koji sam pokupila putem...
...miseći da je velika zasluga što ga nisam odbacila..
...kako je lako bilo trčati s Tobom putevima koje sam sama izabirala...

Svakodnevno se s rađanjem jutra, poput ovog ...
...rađaju misli...idem li i sada uopće prema Tebi...
...Na trenutke zasvijetli Tvoj lik...i sve mi se čini kako Te mogu dotaći...
...da bi se već idući trenutak ...odsjaj izgubio u polutami sobe...
Ne predbacujem Ti....ali još uvijek ne razumijem...

...Kako bi lako bilo znati volju Tvoju ...i tada Te slijediti...
..Skriveno je mojim očima....ne vidim mnogo...
...svakoga Te jutra ispočetka molim....sačuvaj naše duše...
...pokaži volju svoju Gospodine...
...ne odvraćaj lica svoga od mene....
...i ne daj da učinimo ijedan pogrešan korak...
Odvrati nas od krivog puta...poput pastira koji vraća svoje stado na pašnjake svoje...
...Ne daj da ikome učinimo zlo...
...ne daj da poradi toga izgubimo Tvoju milost..

Predajem sve...prihvaćam sve....samo nek je od Tebe....
Odvraćam srce od neželjenih misli....koje se žele nastaniti u meni...
Prihvaćaš...jel...šapuću one, čim im okrenem leđa......
...i sve jače onda odjekuje njihov glas.....
...a kako ćeš biti sigurna,..
...bude li suprotno onom što misliš da je dobro...
...da je to baš volja Božja...
...nećeš li se prihvaćajući i to.... pitati...
...nije li to ipak kazna...a ne Božja volja ...

Neće...neće...obećao je...šapućem tiho...
Rekao je...bit ću s vama u sve dane...
...ne morate zaslužiti moju milost....
...trebate samo širom otvoriti svoja srca...
...i željeti me primiti....

.A ja Ga želim čitavim svojim bićem...
...želim Mu pripadati...sasvim...
...otvaram svoje malo srce....
...On će u njega udahnuti svoje svijetlo....
...On zna kako je krhka moja snaga...i kako su onemoćale noge moje...
...on zna koliko nedosljednosti u meni ima...
...i sve je Njemu znano....
...ali dat će...po mojoj želji....po ljubavi kojom Ga želim ljubiti...

...umnoži Gospodine ljubav moju za Tebe...
...do granica neslućenih ...umnoži...

...I odlaze tada misli...tjerane vjerom ...
Vjerujem Ti...
Ne spiš Isuse...
...Samo ja, katkada...otvorenih očiju zaspim...
...i pustim strahu da oblikuje stijene od kamenčića...

Zaboravim da si svemoguć...
...i da sam ljubljeno dijete Tvoje...
...zaboravljam na ruke koje me raširene čekaju...
...i u čijim je dlanovima urezano sve moje...
...i bolest i smrt....i rađanje i život...
...zaboravljam na oči...koje budno paze na me...
...i na sve moje drago...

...a onda glas svoj odjednom oživiš...
...baš kao jučer kroz poruku....Isus ne spi...
...i zaigra srce moje...
...oživi u trenutku....

Kud god se okreneš....
ako si budan....Bog progovara....
... samo nas neprestano pali i...kali..
...skriva se i proviruje....
...dokle god ne vidi svoj čisti odraz u nama...

25.03.2010. u 14:50 • 18 Komentara • Print • #

utorak, 23.03.2010.

kome pripadamo...?

Nakon jučerašnjeg pročitanog intervjua sa paterom Zvjezdanom...u svezi napisa o grijesima nekih svećenika iz prošlosti..zateklo me sinoć jedno pitanje na fejsu, koje mi je pokazao sin....postavljeno na katoličkoj stranici tog popularnog medija...

Pitanje je glasilo...što mislite o skandalima u Crkvi o kojima se piše ovih dana...i je li to razlog zbog kojeg pomišljate ispisati svoju djecu iz vjeronauka...
Pročitavši odgovore...pomislih na kakvim je krhkim temeljima sazidana naša vjera...i kako je klimava naša pripadnost svetoj katoličkoj Crkvi...

.Zapitah se...razmišlja li netko o tome, da recimo ispiše djecu iz škole...ukoliko u njoj ima profesor...koji čini nešto loše...
...razmišlja li netko ...ispisati se iz posla na kojemu radi....naiđe li na zlo u njemu...
...razmišlja li netko...ispisati se iz države...u kojoj se ne radi sve po pravici...?

Kako smo skloni prosuđivati i procjenjivati svećenike...njihove živote....njihova djela...
...a sve samo da bismo mogli u miru oprati ruke....i živjeti onako kako nam odgovara....oslobođeni odgovornosti...

Piše se ovih dana o zločinima...stvarnim i istinskim...zločinima koje treba osuditi...
No...mi poistovjećujemo grijeh sa grešnikom...čak štoviše...poistovjećujemo grijeh sa čitavim sustavom....ondosno institucijom.
Lijepo reče pater Zvjezdan...kako su u doba dok je bio u vojsci...govorili protiv vjere i Crkve...na temelju grijeha nekih svećenika iz prošlosti...
Pater je tada upitao...bi li, isto tako vidjevši nekog kapetana pijanog na ulici...kako radi nered, zaključili kako je za to odgovorna vojska...
...i kako su svi vojnici takvi...?

Crkva smo ti i ja....crkva nije samo svećenik...
...koliki mi ulazimo u taj sveti prostor svakakvi...koliki mi nismo dostojni prijeći praga...pa ipak...unutra je Isus koji nas i takve prima...
Isus...koji čeka svećenikove ruke...da se po njima spusti do tebe i mene....
...Isus koji po snazi Duha Svetoga silazi do nas...a ne po zaslugama svećenikovim...
Svećenik donosi živoga Krista...unatoč svojim slabostima i svojoj ljudskosti...po vlasti koju mu je darovao Krist prije odlaska Ocu...
Svećenik svojim rukama donosi Svijetlo u moj i tvoj život...jer je jedini ovlašten u ime Isusovo otpuštati grijehe...

Ne bojim se ja za Crkvu....vjerujem riječima Svetoga Pisma...Ni vrata paklena neće je nadvladati...
...no, bojim se za svoju dušu...bojim se za duše svih nas koji sudimo...i koji tražimo trn u oku drugoga...
...bojim se za nas...koji tražimo svetost drugdje...a ne u sebi...
...bojim se što toliko podignutih ruku još danas stoji u zraku....iako su čuli tisuću puta priču o preljubnici....
...koju Isus ne osudi...i koju je Njegova ljubav ...a ne osuda promijenila...

Ta...što može dobra donijeti naše priključenje hajci...koja se zakotrljala...???
..može li popraviti neku nanesenu nepravdu...kojoj ni prići blizu ne možemo više...?
Ne sudite...da ne budete suđeni...molite jedni za druge....
Da...molite....
Molimo li za naše pastire...?
...zahvaljujemo li za njih...?
Koliko oko nas ima svećenika ...koji su svijetlo u ovom vremenu...
...Gdje je medijski prostor za njih...tko o njima govori i piše....?

Tko bi mi donosio Tebe...Kriste...da nema posvećenih svećeničkih ruku...???
...molim te...sačuvaj ih svojom milošću....
...rekao si da su oni zjenice Tvojih očiju...
...dao si im moć koju ni anđeli nemaju...
...zato ih brani i čuvaj u ovim teškim vremenima...
... Neka snagom pretvorbe nad kruhom i vinom posjeduju i moc pretvorbe nad srcima našim....
...i neka ti ta srca zahvaljuju za njih....
Na kraju...evo jedan tekst ...kojeg sam nedavno pronašla i spremila...jer me dotakao...

O osuđivanju svećenika
Iz iskustva znam da su ljudi podijeljeni u dvije kategorije. Treća kategorija ne postoji, ljudi pripadaju ili prvoj ili drugoj.
Prvi podsjećaju na muhu. Glavna osobina muhe je da nju privlači nečistoća. Kada se, na primjer, muha nađe u bašči punoj cvijeća prekrasnog mirisa, ona ga neće ni primijetiti i zaustavit će se na nekoj nečistoći koju nađe na zemlji. Počet će da kruži okolo i osjetit će se sasvim lagodno u smradu. Ako bi muha mogla da govori, a vi zatražili da vam pokaže ružu, odgovorila bi: Ja uopće ne znam kako ruža izgleda. Znam samo gdje da nađem smeće, toalet, blato. Postoje ljudi koji podsjećaju na muhu. Ljudi koji pripadaju ovoj kategoriji navikli su da misle negativno i u životu uvijek traže loše strane, poništavajući i odbijajući prisutnost dobra.
Druga kategorija ljudi su oni što podsjećaju na pčele, čija je glavna osobina da uvijek traga za nečim slatkim i prijatnim da bi na njega sletjela. Kada bi se pčela našla u sobi prepunoj nečistoće, sa komadićem bombone u uglu, ona bi zanemarila svu onu nečistoću i sletjela na bombon. Kada biste od pčele zatražili da vam pokaže gdje se nalazi baštensko đubre, odgovorila bi: Ne znam, mogu ti reći samo gdje da nađeš cvijeće, slast, med i šećer. Ona zna samo za dobre stvari u životu, dok su joj one hrđave nepoznate. To je druga kategorija ljudi koja ima pozitivne misli i vidi samo dobru stranu stvari. Oni se uvijek trude da prikriju zlo kako bi zaštitili bližnje, naprotiv, ljudi prve kategorije se trude da pokažu zlo i da ga iznesu na površinu.
Kada neko dođe kod mene i počne da optužuje druge ljude, dovede me u tešku situaciju i ja mu navedem ovaj primjer. Tada mu kažem da odluči kojoj kategoriji želi da pripada, kako bi mogao da nađe ljude iste vrste i da se sa njima druži.Otac Pajsije Svetogorac

...Zapitajmo se...gdje....i kome mi pripadamo...

23.03.2010. u 14:26 • 8 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	ožujak, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Moji mali koraci...

četvrtak, 25.03.2010.

utorak, 23.03.2010.

Opis bloga