Moji mali koraci...

nedjelja, 30.03.2008.

Toma i ja prešutno smo se zarekli u vjernost čovjeku u sebi.
Ničim se nismo dali "zavesti".
Nismo voljeli priče o čudesnim stvarima,
nismo tražili ništa posebna, osim onoga što smo mogli vidjeti i doživjeti.
Zarekli smo se u vjernost čovjeku zemlje, koji je s vremenom ipak postajao sve nesigurniji.
Trebao nam je očit znak i čvrst dokaz o Životu.
Trebala nam je Tvoja probodena ruka i Tvoje rebro u kojem bi se odmorio prst naše privezanosti uza smrtnost zemlje koja nas je toliko privlačila.
Shvatio sam: Čovjek zemlje nikada neće moći "razumjeti" Čovjeka neba.
Zato smo rekli i Toma i ja: "Gospodin moj i Bog moj!

....noćas osjetih....tako jako ...kako je teško umiriti Tomu u meni...
...i shvatih...kako doista nikada neću moći "razumjeti"...Čovjeka Neba...

..noćas Ti predah svoje malo srce...uz vapaj...da uslišiš moju molbu...
...ne više da Te dodirnem....ne više niti da Te razumijem...
...već samo da mi daš vjerovati da si živ...da si tu...
...da si samnom...
..da je u Tvojoj ruci ...još uvijek sve ono što Ti predah...svo blago moje...
...i da se niti jedna travka neće pomaknuti ako Ti to ne dopustiš....

...Ti...Gospodin moj..i Bog moj!

30.03.2008. u 17:52 • 12 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	ožujak, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Moji mali koraci...

nedjelja, 30.03.2008.

Opis bloga