Image and video hosting by TinyPic

nebuloze@nemampojma.hr

petak, 18.08.2006.

Every minute, every second,Buy, buy, buy, buy buy (notes of a sick mind pt.2 )

orgomni hipermarketi, plaze, trgovinice, butici, štandovi, sve to ima samo jedno jedinu preuzvišenu zadaću: prodati; što više, što brže to bolje.
pitanje za milijun kuna: kome se sve treba prodati?
a) mački
b) meni
c) svima

i pošto ste izgubili, točan odgovor je: svi su točni :)

svi mogu kupovati, čak i vaša mačka ima određene potrebe koje može zadovoljiti u nekoj trgovini.

nedavno sam bila u jedno od onih supermarketa ili kako se više zovu. jednostavno, nema čega tamo nema. a sve naravno po nekoj "prihvatljivoj" cijeni. mislim da mi je srce stalo kada sam vidjela trilogiju gospodara prstenova, za banalnih 90-tak kuna (sva tri djela)! mislim, s jedne strane je to ok, jer ima ljudi koji recimo nisu učlanjeni u knjižnicu, nemaju novaca, silno žele te knjige a nemaju dosta para, etc. no, isto tako postoje i oni "obični građani", koji kupe te tri knjige iz jednostanvnog razloga što su JEFTINE. a nikad ih ne pročitaju, jednostavno stave na policu, da se ljudima koji im dođu u kuću čini kao da užasno puno čitaju. tako sam več po dnevnim sobama vidjela enciklopedije, riječnike i bogzna što u bogzna koliko primjeraka iz bogzna kojih dnevnih novina. a naravno, nitko te knjige nije ni taknuo mjesecima, jednostavno su lijepe, stoje tamo za ukras....

slučaj knjiga se može primjeniti i na sve ostalo što se može naći u nekoj trgovini. jednostavno, uđete, znate što trebate, a onda vidite: "sniženje", "sada 15% jeftinije" i bla bla bla.... i jednostavno ne možete odoliti iskušenju, i kupite recimo mješalicu za cement. jer je sad jeftinija, pa ajmo iskoristit priliku...
to je sve rezultat jednostavnih marketinških trikova. trikovi kao: poslije sapunice stavi reklamu za deterdžent, poslije crtića za čokoladu.
zaštu je područje blagajna uvijek pretrpano slatkišima, žvakačama, kondomima i cigarama?
slatkiši su pri dnu, da ih djeca mogu dosegnuti, iznad toga balzami za usta, za cure, opet iznad toga, žvakaće za teenagere, a iznad toga "zabranjeni proizvodi" za najstariju djecu. a zašto upravo na blagajni? pa, svi tamo moraju proći, a dok prolaze, ključna riječ, ČEKAJU u tom redu. a dok čekaju, razlgledavaju se... a što će ugledati upravo u visini očiju? upravo ono što im treba.

vrlo jednostavna formula, na koju, sad but true, svi padnemo. kao u crtićima, pojavi nam se znak dollara na očima, i nema toga što će nas zaustavit. sad več ni manjak novca nije problem, svatko ima kreditnu karticu, svatko može "ići u minus" i svako mže dobiti srčani kada mu stignu računi na kraju mjeseca.
mislim, i sama imam zilijun stvari koje mi neće trebati nikad za života. od kutijica za nakit do roze maskare lud

mislim, što će nam to sve? zato što je lijepo, zato što nam se pol sekunde svidjelo (dovoljno vremena da to strpamo u košaricu) ili nas je neka reklama tjerala da to kupimo?
kao slučaj kreme za bore oko očiju, za koju je stara dala bogzna koliko. pojavilo joj se crvenilo, pa se ispostavilo da krema baš i nije neka. a što sad? pa ako več ne može na oči, onda može za stopala. ako ništ drugo, omekšava petu... i vjerovali ili ne, krema djeluje rofl

jednostavno, ostale su nam neke kvrcotine u glavi, koje nalažu da moramo imati sve više, da moramo gomilati stvari, namirnice, što god. sve zato što prije x godina nismo imali dovoljno. pa sada zgčemo što god možemo.... sad but true, ali što se može

i tako, ne ostaje nam ništa drugo, nego početi bacati nepotrebne stvari, kako bi napravili mjesta u kuću za nove, još nepotrebnije zujo

PS: putujem, putujem... barem zasad to stoji tako :) što želi reći da me neće biti otprilike do 1.9. ne vjerujem da će tamo gdje idem imati priključak na internet... što želi reći, idem u pakao burninmad
šala ;) idem u neki kamp u mađarsku gdje ću širiti strah i trepet svojom mračnom pojavom zujo
- 12:09 - Komentari (31) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.08.2006.

notes of a sick mind pt.1

21 sati i nešto kusur minuta, kao i inače, sjedim u dnevnoj sobi u prizemlju, zavučena u kut sobe, nitko me ni ne konta da sam tamo. na TV-u uobičajeno smeće, neki film s schwarznegerom kada ima neu bolesnu staru koja mu dođe u posjete pa mu recimo opere pištolj u likviju i slične nevjerojatno smiješne situacije. no, mene boli briga za taj blesavi film, glavno da imam svjetla, slušalice u ušima i knjigu u ruci. po principu, čitam dosta brzo, naravno samo ono što mi se sviđa i što mi se zaista čita... tako sam 6. dio harry pottera pročitala u svega dva dana, a knjiga ima 600 i nešto malo kusur. no, ova knjiga koju sada čitam je ipak malo drukčija. jednostavno, to nije tip knjige koji pročitaš u jednom danu i gotovo. to je knjiga gdje moraš stati i razmisliti o napisanom. nije sad to neka obveza ili tako nešto, nego več i dok ju čitaš, misli ti lete glavom, uspoređuješ, postavljaš teorije, rušiš iste, uspoređuješ s onim što znaš otprije. ako je netko sada pomislio da pričam o davincijevom kodu, onda se bome vara, jer iako ta knjiga ima možda iste karakterisitke dok ju čitaš, u tome je jednostavna činjenica koliko čovjek vjeruje u ono što je tamo zapravo napisano i koliko mu je to zapravo bitno. no, ova knjiga je nešto novo, opis bi najviše bio "bajka za odrasle" (hm, što sad neki podrazumijevaju pod bajka za odrasle, to je druga stvar). bajka koja nekako pokušava dokazati da smo svi na neki nerazumljivi način nezdovoljni, koliko god imali sve na svijetu. nešto nam nedostaje, a ni sami ne znamo što....

Image Hosted by ImageShack.us Image Hosted by ImageShack.us

22 i nešto minuta, ajmo na spavanje... stojim u sobi dok se moj brat otišao tuširati... gledam zidove, plafon, a usput vrtim lanac s prstenom oko ruke.... svira mortal love, pjesma existance, a ja samo buljim u zidove. pitam se zašto. zašto to radim, sve je oblijepljeno posterima, na zidu mi ogromnim slovima piše "korn"... namještam naljepnicu na ionako išaranom pisaćem stolu... još uvijek ne shvaćam zašto. zašto mi se ogromni manson kesi sa plafona? tužni, nasmijani, ozbiljni, zbunjeni, prazni, besmisleni, mrtvi, živi... deseci lica, deseci ruku, tijela... desec očiju me promatraju svaki dan s plafona... komadi papira. što mi to zapravo znači? kao da je sve jedan hram, dokaz fanatičnosti ili čega više. sve iscrtano natpisima, motivima, stvarima koje su mi nekad možda čak i značile nešto. uspomene. zašto sam sve to radila? iz nekog bunta prema roditeljima? čula sam več određena mišljenja, da mladi počinju slušati metal i oblačiti se tako jer žele negdje pripadati. hm, kada bi se mene pitalo, to je laž. oni koji to iskreno vole, ni ne razmišljaju o takvim stvarima, jer su najčešće sami naišli na tu vrstu glazbe, te su se morali suočiti s time da ih tadašnje društvo odbija, ne prihvaća. zar nije umirujuće i dobro kada nađete nekoga tko ima slična mišljenja kao vi, nekoga tko vas razumije? a onda to mozgovi tituliraju kao slabost i željom za pripadanjem. mislim, i to je negdje, ali zar svi ne želimo negdje pripadati?
razmišljam kako ću baciti sve te postere. spaliti svaki mali komadić papira koji čuvam več godinama, jer me podsjeća na neku uspomenu, na nešto što je prošlo davnih dana. dolazim do zaključka da živim u smeću. nekoć mi je sa plafona visilo najmanje 50 pokvarenih CDova, no polako su počali padati 8skoro meni na glavu), te sam ih donedavno čuvala ispod stola... sad ih čuvam u kanti, zajedno sa svim lyricsima ispisanim na njima, zajedno sa svim imenima bendova... ostavila sam samo 4 takva CDa...trenutan slabost ili možda neka nostalgija, ne znam. odjenom i kutija nekog prastarog mobitela pravi društvo CDima u kanti, da bi joj se za 5 minuta pridružila odvratna kasica s nekim kineskim motivom koju sam dobila bogzna odkud....
glazba mi je život, izvukla me več iz raznih "govana".... ali što mi znače ti ljudi na zidu? poštivanje modernih bogova. nesvjesno naravno. neki lijepe na zid mariju i isusa, ja mansona. ista stvar, drugo pakovanje. sad će to nekima zvučati glupo "hahaha kakve veze ima isus i manson?" pa ima istu vezu kao što ju imaju alah, britney, nirvana, budha, isus, marija i svi ostali. svakome trebanešto što će poštivati, a najčešće to pokazuje u materijalnom, kao što su slike, natpisi, što god. svi mi imamo nešto što nam je priraslo srcu.... a ipak, znajuči to, svi slijepo slijedimo neke svoje ideale, makar to ne priznali. i opet se vračam na pitanje, što će mi to sve? da, naravno, glazba mi je sve, ali ti ljudi? oni su stvorili tu glazbu... ali i oni su samo ljudi. najobičniji ljudi. zašto ja onda lijepim njihove postere na zid? odlučujem da ću sve to poskidati... no, ipak nešto me u tome spriječava, banalni izgovori, tipa "a na što će mi onda ličit zidovi?" ili "što da onda stavim?" i posteri ostaju, još neko vrijeme. dok ne padne neka konačna odluka...
odluka je uvijek najteži dio svega, ostatak je več sasvim automatičan....

več je 23 sati, a ja se tek dovlačim do kupaonice (zaista sam spora). opet razmišljam, sad mi se strah mota po glavi, što je to zapravo? strah i odbojnost su dvije različite stvari, a oboje se donekle da liječiti. odbojnost osjećamo recimo prema mahunama, zmijama ili več čemu. to ne mora biti strah. jer strah predstavlja neznanje. bojimo se nekih stvari, promjena, pojava jer ne znamo što ih prouzročuje, što se skriva iza njih. recimo, sasvim banalno, bojimo se mraka. zašto? zašto se toliko ljudi boji jednostavnog nedostatka svjetlosti? odgovor je donekle jednostavan, mrak je glavni hendikep našem možda najbitnijem osjetilu; vidu. nisam još srela čovjeka koji bez dodatnih pomagala vidi u mraku. naša mašta se naravno poigrava s nama sve u 16. mi se zapravo ne bojimo mraka, naš glavni strah je neistražena tama, ne vidimo ništa, ne znamo što se skriva u tami.
bojimo se smrti, opet, zato što ne znamo što to ona donosi. strah je posljedica neznanja, nećemo se bojati ničega za što točno znamo što je.....

Image Hosted by ImageShack.us

prošlo ponoć, pročitam još koju stranicu iz knjige:
"kada nisam imao što izgubiti, primio sam sve. kada sam prestao biti onaj koji sam bio, pronašao sam se. kada sam se ponizio i unatoč tome nastavio uzdignute glave, shvatio sam da sam slobodan odabrati svoju sudbinu....."
no, da vam konačno otkrijem o kakvoj se to knjizi radi: Paulo Coelho: Zahir
mislim da nema smisla prepričavati knjigu, s jedne strane ju nisam ni sama pročitala do kraja, s druge, mislim da se isplati pročitati tu knjigu, makar imala 300 i nešto strana. no, ako ni sama nisam pročitala to ostvarenje do kraja, zašto onda upravo pišem o toj knjizi? hm, ne znam, jednostavno neke stvari su me več u početku potakle na razmišljanje. ljubav. knjiga se bazira upravo na tome. iza svega se krije ljubav, čak i u ratu, ljubav prema životu. čak i u najgorim trenucima, ljubav je ono što pokreće ljude, ali ipak:
"Ovladali samo energijom vjetra, mora, sunca. Ali dan kada čovjek bude ovladao energijom ljubavi, bit će jednako važan kao dan kada je otrkrio vatru" - Teilhard de Chardin
dakle, to znači, da je stvar o kojoj sam govorila na početku možda upravo to. znamo što je to, želimo li ju ukrotiti možemo postati njeni robovi ili jednostavno poludjeti, tako barem piše u knjizi. jedna od tema je i čista božanska energija, energija ljubavi koja prolazi ljudima u nekom procesu pročišćivanja ili što je to več. volimo jedne druge, ali glavna karakteristika svega je da volimo život. vojnik koji je na samrti neće liječnika zadnjim riječima moliti da ga spasi, več će reći "recite mojoj ženi i djeci da ih volim". energija svemira, energija ljubavi... zvuči savršeno... no, što je zapravo ljubav? moždani valovi, igra hormona, instinkt, nagon? mislim da ne želim znati odgovor, jer ovako je ipak zanimljivije, cijela stvar ima svoju neku čar. mislim da nitko ne bi volio da mu netko kaže "da, voliš muža, to je rezultat hormona, nagona za održavanje vrste, pokoje moždane izmišljotine i to je to"

Image Hosted by ImageShack.us

odem spavati i barem na malo zaboravljam sve velike i male dileme "bolesnog uma"....


+++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++


Image Hosted by ImageShack.us Image Hosted by ImageShack.us Image Hosted by ImageShack.us Image Hosted by ImageShack.us

po nekima bolesna, po nekima dosadna, po nekima vesela, po nekima psihotična.....
samo mali uvid onoga što mi se vrti u svega nekoliko sati :)
katkad jednostavno ispraznim mozak i ne mislim ni na što osobito, tek toliko, postojim i to je to. ali dovoljna je samo jedna knjiga, film, scena, pokret, bilo što, a ja več stvorim novu filozofiju...nisam normalna. katkad dođem do nekog zaključka, ali najčešće se osjećam kao da kucam na neka vrata kroz koja na mogu proći... imam osjećaj da su svi odgovori u mojoj glavi, samo trebam nekako otvoriti ta prokleta vrata. a bed u tome što izgleda nemam ključ.
no, dok ne nađem taj ključ, izgleda da ću i dalje k'o budala kucati na moja mala imaginarna vrata...

jesus, počela sam pričati o vratima u glavi......

no dobro, odo ja bit bolesna u mozak

Image Hosted by ImageShack.us

toliko o tome, vozdra i xoxo

PS: nemojte zaboraviti: Image Hosted by ImageShack.us i Image Hosted by ImageShack.us
- 13:47 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.08.2006.

Knock three times on your coffin if you want my love


Upload music at Bolt.

Autumn leaves blowing across my floor
Windows broken out by the mean kids who live next door
And there she is
Well not her exactly but the box she likes to sleep in
She was so cute in a skinny kinda way.

And they say,
Knock three times on your coffin if you want my love
Twice on the pipe is the answer, answer is no

She put with all the taunts all the nasty things they’d say
She’d smile and pretend to ignore them but she stored it all away
Don’t blame me, don’t blame me
They drove her ‘round the bend.
She was so cute in a ‘why-don’t-you-get-out-and-see-the-sun’ kinda way

And they say,
Knock three times on your coffin if you want my love
Twice on the pipe is the answer, answer is no, no, no

The world grew dark
Insane men ruled
Our stomachs kept on grumbling
But we had fun
We danced a lot if you don’t count all that stumbling.
She was so cute in a ‘why-don’t-you-put-some-on-meat-on-those-bones’ kinda way, kinda way

Kinda waste not much than the mice
And skeletons that run across my floor
The mice and skeletons that dance across my floor

Knock three times on your coffin if you want my love
Twice on the pipe is the answer, answer is no, no, no

Knock three times on your coffin if you want my love
Twice on the pipe is the answer, answer is no

Knock three times
Knock three times



nije bilo novog posta cijeli tjedan...možda pomalo čudno za mene, ali eto... ova pjesma tu iznad je ostvarenje inače anonimnog benda, Black Tape For A Blue Girl, koji sam otkrila tek tako slučajno, prije možda tjedan dana... i doamh skinula par pjesama... onak, čovjek ne može povjerovati da za njih nije čuo gotovo nitko! i u krajnjem očaju objavljuju svoje pjesme na netu... opet stara priča, talentirani ljudi su bačeni u underground, dok se neke TV fufe motaju po MTV-ju... kao što ste možda primjetili (ili nista pe ćete sada), imam neke promjene u dizajnu, naslov bloga, moj avatar i nick... ne znam što me spopalo, ali eto...malo promjene nikad ne škodi...
inače, nick mi nije po onom goth bendu, mislim na neki način je, ali nije... prvo sam skontala njihovo ime, pa mi bilo nekako zanimljivo, misteriozno i tak to, pa kao svako "pametno" čeljade, odo ja pogledat u riječnik stranih riječi što to znači, i evo rezultata:

katatonija grč. (kata... + tónos - napetost) med. duševna bolest, obilk šizofrenije, koja se očituje potištenošću, nevjerovanjem u sebe, nepokretnošću ili - obratno - velikom pokretnošću, halucinacijama, mahnitim idejama i sl.

ne znam zašto, ali to mi se nekako svidjelo... inače, stari me u nedoumici gledao kada sam mu rekla da je to ime jednog benda... ne znam, izvalo je u njemu neki šok, što li više...
nekako, ne znam, ta bolest taman odgovara mom sadašnjem raspoloženju... ne želim reći da sam sada tu neki šizofreničar ili tak nešto, nego jednostavno, čim je ovako lijepo zahladnilo, opet sam počela upadati u svoje neko "jesenjsko raspoloženje"... ne mogu to objasniti, stvar je u tome što sam dosta povezana s vremenom, meteorološki mislim, kako je vani, tako je i u meni, banalno rečeno... pa sam za vrijeme jeseni i zime sva u nekom "nema smisla" raspoloženju, dok ljeti to večinom nekako zaboravim, proljeće mi je vrijeme prelaska....
mislim da je to do neke granice normalno, ali kod mene opet ništa nije normalno, pa eto... ljeti sam totalno otvorena prema ljudima i svime, a zimi se faktički uvučem u sebe, postanem šutljivija i tak to.... mislim, to se ovako ne da primjetiti, ali glavno da je to u mojoj glavi lud

katkad sam totalno u nekom bijesnom raspoloženju, kao da imam alter ego ili nešto u tom stilu... zvuči ludo, ali svađam se sama sa sobom... onak, ne znam, jedna polovica mozga mi priča jedno, druga nešto drugo, a ja se ne mogu odlučiti što da na kraju radim... totalno bolesno i čudno i nenormalno i ne znam... sve... krajnja odluka je ipak moja, iako, katkad ne znam kakva bi to odluka trebala biti....

Image Hosted by ImageShack.us

opet sam zbunjena, opet sam izgubljena... opet ona stara Ja koja nema pojma o pojmu... pokušavala sam pobjeći od toga, živjeti nekako drukčije, a opet sam na istom, na nuli odakle sam i počela...bolesno... opet mijenjam raspoloženja brzinom sjvetlosti, ne znam na koju to foru, ali eto... recimo, odem negdje, i dok sam tamo na mjestu, sve je ok, no čim krenem kući, sve se nekako izmijeni, ono što sam bila zaboravila tih nekoliko sati me udari odjenom u glavu, a dok dođem do kuće, več sam sva neka "ne obraćaj mi se" i "pusti me na miru"... čisto bolesno...a drugi dan sam opet ok i sve je kako treba....

drugo što me opet počelo mučiti je prolaznost... život, to krhko nešto koje može završiti u bilo kojem trenutku... a čak i ako završi, koji je bio smisao? vječno postavljano "zašto?" mi se cijelo vrijeme vrti u glavi.. zašto ovo, zašto ono... samo to jedno pitanje u ranzim varijacijama.... i čak sam i došla do zaključka, vjerovali ili ne, jučer dok sam gledala neku emisiju na temu "oluje", one neke ratne akcije što li više... u biti, emisija je bila o ljudima koji su čak i za vrijeme rata bili u osijeku i radili svoj posao... to me nekako pogodilo... mene nije bilo briga za rat, nisam bila tamo kada su padale granate, kada su fijukali meci i insi znao da li češ ostati živ... ja sam vodila sretan život u udaljenoj njemačkoj i nisam čak ni shvaćala što je tako bitno u vijestima iz hrvatske... a sada znam... život. vječna briga, jesu li naši najmilji živi... nisam prošla kroz rat izravno, s jedne strane sam za to zahvalna, s druge, da smo ostali u svom selu, svega nekoliko kilometara od osijeka, mislim da bi sada više cijenila ono što imam - život. ovako mu ne vidim smisao... ništa ne cijenimo dok to ne izgubimo... brinem se o nekim apstraktnim stvarima, umjesto sa se spustim na zemlju... ja tu cmizdrim, ali što da kaže netko tko je sotao bez nogu? što njemu znači život?
čovjek nikad neće cijeniti stvari koje su mu servirane na srebrnom pladnju. uvijek će više cijeniti ono za što se sam mora boriti.
recimo, bogata djeca, novac im ništa ne znači, jer ga imaju na pretek, dok recimo siromašniji bore za svaku kunu i stoput više cijene ono što imaju od onih drugih....

možda se ne bih trebala pitati zašto, možda je to glupo... neke stvari jednostavno nemaju smisla i to je njihov smisao... zvuči banalno, ali nekako je možda to to. to što nema smisla predstavlja njihovu bit. jednostavno jesu i tako je ok... stvorene da nemaju smisla.

i eto, došli smo i do kraja posta... zaključka opet nema... moja lijepa navika...ali eto...

vozdra i xoxo svima

Image Hosted by ImageShack.us
- 12:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>