13.02.2006., ponedjeljak
Kiss
|
Kiss je grupa koja je promijenila glazbenu kartu svijeta u vrlo kratkom roku, premda joj u početku karijere nitko nije davao niti miligram šanse za bilo kakav, makar i minimalan uspjeh. Međutim, desilo se upravo suprotno. Nadmašivši u kratkom roku pionire glam rocka, New York Dollse i Alicea Coopera, na čijim su idejama dijelom i izrasli, Kiss je objavio nekoliko ploča koje su još i dan danas apsolutni klasici, ne samo rocka, nego i kompletne glazbene scene. Iako su visoku kvalitativnu razinu održali tek 5 – 6 godina, to je bilo dovoljno da postanu jedan od najvećih bendova svih vremena, sa najodanijom vojskom obožavatelja. Otkrijte Kiss misterij. Jer kao što je jednom rekao Gene Simmons; ovo sve što ćete čitati o njima nije legenda nego – istina. Zamislite da već dobro oznojeni sjedite u studiju Milijunaša, a rješavanje životne egzistencije u vidu mogućeg osvajanja milijun kuna, ili možda još bolje dolara, ovisi o ovom pitanju: Chaim Witz, Stanley Eisen, Peter Criscoula i Paul Frehley, prava su imena članova jedne od ovih skupina: a) Quiet Riot b) Metallica c) Pantera d) Kiss. Pretpostavimo da ne znate ili niste sigurni u točan odgovor, i koristite džoker zovi, a na telefonskoj liniji vaš prijatelj, stari rocker. On bez razmišljanja odgovara kako se ovdje u stvari radi o Geneu Simmonsu, Paulu Stanleyju, Peteru Crissu i Ace Frehleyu iz grupe Kiss. Slijedi neizbježno pitanje: "Jesi li siguran?", i odgovor koji glasi: "Da, siguran sam da su navedena četvorka originalni članovi Kissa." Nakon toga dajete isti odgovor, odnosno d), pokupite brdo love, i prvo što radite, odlazite u najbliži CD shop i kupujete sve majice, jakne, slike, bedževe, našitke, ploče, kasete, CD-e i DVD-e od Kissa, naravno, ako to sve nađete na istom mjestu. I onda se probudite. No, vratimo se mi radije u stvarnost i otputujmo vremenskim strojem četrdesetak, ili nešto manje godina unazad. Trenutno se nalazimo u New Yorku, druga je polovica šezdesetih godina 20. stoljeća, i zajedno smo s Amerom Paulom Stanleyem i Izraelcem Geneom Simmonsom, koji se iz rodnog Izraela kao devetogodišnjak doselio u New York 1958. godine. Ubrzo nakon međusobnog upoznavanja, s određenim muzičkim iskustvom uglavnom stečenim u široj javnosti nepoznatim bendovima, njih dvojica 1968. godine osnivaju grupu Wicked Lester, s kojom bezuspješno pokušavaju ući u glazbenu orbitu. Čak su i snimili jedan cijeli album, no on nije uspio biti objavljen. Nakon nekoliko godina uzaludnog traganja za muzičkim identitetom, oni raspuštaju bend, i 1973. godine odluče započeti ponovno, te pozivaju u pomoć bubnjara Petera Crissa i gitaristu Ace Frehleyja i kreću u avanturu lude vožnje muzičkim toboganom, niti ne sluteći da su upravo tada otvorili jednu od najvećih stranica cjelokupne, ne samo glazbene, već povijesti čovječanstva. Paul Stanley daje grupi ime, Ace Frehley osmišljava logo, i ludnica je mogla početi. Želeći stvoriti dotad neviđenu glazbenu atrakciju, četvorica momaka s njujorških ulica nabacuju make – up, i pod maskama uzimaju alter ego, izražavajući time svoju drugu osobnost i skrivene želje. Tako Paul postaje 'Star Lover', Gene 'Demon Lizard', Ace 'Space Man', a Peter 'Cat Man'. U uvodnom dijelu karijere mnogi su ih izbjegavali slušati, a naročito gledati, etiketirajući ih kao 'opasan bend, nazivavši ih i 'monstrumima rocka'. U tom početnom periodu, nisu baš imali prevelikog uspjeha, premda su 'opasni' bili samo po izgledu, obzirom da su pjevali o realnim stvarima poput ljubavi, slobodoumnosti, traženja istine ili ostvarivanja najskrivenijih snova. Prvi pravi koncert Kissovci održavaju krajem 1973. godine u New Yorku, u Academy Of Music, i to kao predgrupa Blue Oyster Cultu. Usput rečeno, samo dvije godine kasnije, na koncertu u Nassau Colisseumu, ova su dva benda zamijenili uloge, tada je Kiss bio glavni. Nakon još nekoliko zapaženijih svirki, odrađenih uglavnom po njujorškim noćnim klubovima, događa se najbitnija stvar u njihovoj cjelokupnoj karijeri. Za njih je čuo, vidio ih, i na kraju pozvao na televiziju, u ono vrijeme jedan od najpoznatijih TV – producenata Bill Auocin. Nakon tri nastupa na američkoj dalekovidnici i dvotjedne suradnje, Bill ih preko njihova menadžera upoznaje sa Neilom Vogarthom, vlasnikom mlade izdavačke kuće Casablanca, kojoj je po procjeni bossova, upravo takav band bio nasušna potreba. Ugovor je odmah potpisan, i Kiss postaje prvi bend na tom labelu. Ubrzo, travnja 1974., izdaju i prvu ploču, naziva "Kiss", na kojoj predstavljaju kombinaciju čvrstog hard rocka i rock'n'rolla šezdesetih, te odmah postaju idoli milijunima rockera širom svijeta. Što zbog kvalitetne glazbe, što zbog ekscentričnih i provokativnih nastupa, a što i poradi izgleda, ubrzo su u drugi plan potisnuli dotadašnje zvijezde tzv. 'USA glam shock rocka', Alice Coopera i New York Dollse. Debi odmah donosi zlatni tiraž, plasira se na 87. mjesto U.S. chartsa, a uz ostale, vodeći hitovi su pjesme "100 000 Years" i "Black Diamond". Obzirom da imaju hrpetinu otprije spremnog materijala, iste, 1974. godine u mjesecu studenom, izdaju drugu ploču, "Hotter Than Hell", koja također dostiže zlatni tiraž. Slijedeća godina, 1975., i nova ploča imena "Dressed To Kill", kojom samo potvrđuju i učvršćuju svoj status super zvijezda onog, ali i najavljuju da će to biti i u nadolazećim vremenima. Na toj se ploči nalazi njihov najveći hit svih vremena, neuništivi "Rock 'n' roll All Nite". Prve tri ploče prodavale su se polako, ali sigurno, i bez obzira što je u ono vrijeme bilo, uz gore imenovane, još kvalitetnih izvođača, postalo je jasno da je Kiss nešto sasvim drugo, nešto ćemu treba posvetiti pravu pozornost. Te godine Kissovci su na velikoj turneji koju obilježavaju spektakularni scenski nastupi, na kojima dominiraju vrhunski vatrometi i glamurozna rasvjeta, a dodatne su atrakcije Geneovo riganje vatre (za čijeg si je uvježbavanja u nekoliko navrata uspio i spaliti kosu) i krvi, uz njegov zaštitni znak, jezične akrobacije, zatim Aceove plamteće Les Paul gitare iz kojih lansira svjetleće rakete, Peterovi setovi bubnjeva koji se uzdižu nad stageom i publikom, a koncerti su često znali završavati Paulovim razbijanjem gitara. U tim su si trenucima sve to mogli priuštiti, obzirom da im je moć bankovnih računa rasla paralelno sa svezemaljskom popularnošću. U tom ozračenju izdaju dvostruku live ploču "Alive, koja je u mnogim kasnijim anketama proglašena za najbolji živi album u povijesti rocka. Usput rečeno, plasirala se na 9. mjesto USA Top 20 albuma, a legendarni "Rock 'n' roll All Nite", dogurao je do 12. pozicije singlova. To su bili neviđeni uspjesi jednog benda kojemu je na početku karijere samo šačica rijetkih optimista predviđala svijetlu budućnost. Godina 1976. donosi ploču "Destroyer", prvu koja je dosegla platinasti tiraž, s najvećim hitom, Crissovom power baladom "Beth", koju je napisao i otpjevao za svoju ženu. Uz tu je pjesmu vezana i jedna zanimljivost. Ona je, naime, stavljena na B side singla kao 'otpadak', iz jednostavnog razloga što su singl ploče uz A, sadržavale i B stranu, i nešto se moralo naći i na njoj. Ali, dešava se nešto potpuno neočekivano. "Beth" postaje veliki hit i njihov prvi singl koji je ušao u Top 10, proboravivši jedno vrijeme na 7. mjestu američke Top ljestvice. Ta je ploča zanimljiva i po tome što se po prvi puta u ulozi producenta našao Bob Ezrin, koji je pjesmama poput "Detroit Rock City", "God Of Thunder", "Do You Love Me", a i cijeloj ploči podignuo kvalitetu sounda na daleko viši nivo u odnosu na dotadašnji. Te godine objavljuju, po mnogima nepotrebnu "Rock 'n roll Over" ploču, no njihovu slavu ništa nije moglo zasjeniti, pa tako niti jedan 'obični' album, izdan reda radi, ili 'ko zna iz kojeg drugog razloga. Ali zato nije bilo razloga da i on ne bude prodan u platinastoj tiraži. Slijedeće, 1977. godine, Kiss izdaje još jednu u nizu odličnih ploča, "Love Gun", prodanu također, poput prethodnih, u platinastoj nakladi, a na njoj kao vokalni solista debitira Ace Frehley. Ploču proslavljaju, uz druge, pjesme "I Stole Your Love", "Shock Me" i "Love Gun". Uz tu je godinu vezana još jedna zanimljivost. Nakon proslave izlaska prvog broja njihovog stripa "Marble, sva četvorica pohranili su vlastitu krv u spremnik tinte u tiskari gdje je otisnut prvi broj stripa. Poučeni ugodnim iskustvom izdavanja live albuma, i te su godine snimke s ništa manje spektakularne "Love Gun – Alive II turneje, odlučili trajno pohraniti u LP formatu. Izlazak "Alive II" ploče u studenom mjesecu, opet je bio pun pogodak, jer je svijet tada bio i više nego lud za Kissovcima, i to je to trebalo maksimalno iskoristiti. Ona je uz pjesme snimljene na koncertima tijekom turneje, sve od reda hitove, sadržavao i pet novih stvari. U to je vrijeme Kissmanija zahvatila gotovo cijelu kuglu zemaljsku, i gdje god bi se pojavili, dočekivani su poput Bogova. Osim toga, mogli su se kupiti Kiss fliperi, školski pribori, originalne šminke, razne igrice, a prodavale su se i Kiss lutke, bilo pojedinačno ili u kompletu, što je bio dokaz totalne Kissoludnice. 1977. godine snimljen je i film, "Kiss protiv fantoma u parku, s članovima grupe u glavnim ulogama pozitivaca. U to su se vrijeme za snimke Kissovaca bez maski nudila cijela bogatstva, tako da je svaki član imao osobnog tjelohranitelja, koji ga je štitio od fotoreportera, papparazza, fanova, ali i svih ostalih znatiželjnika s foto aparatima. Popularnost je dosegla točku usijanja s koje više nije bilo povratka. Barem se tada tako mislilo. Naredne godine, svaki je član grupe izdao solo ploču, s logom grupe u uglu, i naravno svojim imenom, od kojih najbolje prolazi Geneova, plasiravši se na 22. mjesto USA albuma, ali i ostali polučuju lijep uspjeh svojim solo radovima, prodavši se u platinastom tiražu. Iako su sva četvorica gotovo uglas govorili da izdavanje solo albuma nije najava razlaza, u stvarnosti baš i nije bilo tako. Svi u i oko grupe znali su da se ne događa ništa dobro, jer ekipa ne diše zajedno kao jedan, što je u prijašnjim godinama bio slučaj. Golemo bogatstvo, na čije blagodati i privilegije niti oni nisu bili imuni, počelo je uzimati svoj danak. Alkohol, droga, tulumarenja, brojne ljubavne veze (među poznatijima je ona između Genea i 'plastične' pjevačice Cher), za posljedicu su imali stavljanje obveza u bendu na drugo ili čak treće mjesto. Ništa čudno, novac ionako ima samo jedan osnovni smisao, a on leži u tome da se troši dok ga ima. A kako su Kissovci ga imali više nego su ikad mogli sanjati, maksimalno su uživali u njegovim čarima. I to u svim mogućim i nemogućim, potrebnim i nepotrebnim. "Dynasty ploča iz 1979. godine, sounda bitno drukčijeg od ranijih radova, snimana je i objavljena u problematičnim odnosima, ali je i ona uspjela dosegnuti platinasti tiraž, ponajviše zahvaljujući super velikom disco hitu "I Was Made For Lovin' You". Ubrzo nakon toga, desilo se ono što se nagađalo, ali i na neki način očekivalo; prvi odlazak jednog od originalnih članova. Posadu prvi napušta Peter Criss, opredjelivši se za solo karijeru, a na njegovo mjesto, kao session bubnjar za potrebe snimanja "Unmasked" iz 1980. godine, uskače Anton Fig. Loša ploča, prolazi isto tako, i to ne samo radi kvalitete bitno promijenjenog, mekšeg zvuka, već i stoga što su fanovi, a i svi ostali, Crissovim odlaskom dobili potvrdu onoga što su naslućivali unazad dvije godine; da će doći do razlaza originalnih članova, a njihovu pojedinačnu karizmu nitko, bez obzira na možebitnu kvalitetu nije mogao naslijediti. Promjena sounda na zadnje dvije ploče na neki se način mogla protumačiti i kao kreativni zamor svih članova grupe. Stalnog bubnjara pronašli su u liku Erica Carra, s kojim 1981. godine snimaju "Music From The Elder uz nanovo izmijenjen stil. Ploča je zamišljena kao rock – opera, uz kombinaciju rocka i epsko orkestralnih elemenata, a u njezinom je snimanju sudjelovao orkestar sa cijelim pjevačkim zborom. Usprkos velikom trudu, ta ploča nije postigla neki osobit uspjeh. Upravo suprotno, prva je u dotadašnjoj povijesti Kissa, koja je prodana u nakladi manjoj od 500 000 kopija. Nakon toga slijedi odlazak još jednog originalnog člana. Grupu napušta Ace Frehley, i to u vrijeme snimanja ploče "Creatures Of The Night", koja u konačnici izlazi 1982. godine, a novi se gitarista zove Vinnie Vincent. Ona uz pomalo izmijenjeni, metalniji stil, dijelom vraća slavu ozbiljno posrnuloj grupi, i prodaje se brzo u zlatnom tiražu, a usput rečeno, uvrštava se na 45. mjesto Top liste USA albuma. Slijedeća godina, 1983., donosi ploču "Lick It Up", koja je ponudila ono za čime svijet žudi deset godina, vidjeti Kissovce bez make-upa. Šminka ionako više nije imala smisla, obzirom da je originalna postava prepolovljena. Novi, nenašminkani izgled bio je, uz pristojnu kvalitetu zvuka koji je prvenstveno usmjeren prema heavy metal fanovima, glavni adut te ploče, i nakon četiri godine, Kiss je opet 'platinasti'. Naredna, 1984. godina donosi još jednu novu ploču, naslova "Animalize", na kojoj je predstavljen novi gitarista, Mark St. John. Ta ploča, ponajviše zahvaljujući hit singlu "Heaven's On Fire", također dostiže platinasti tiraž. Kao po nekom pravilu, novi se gitarista nije dugo zadržao, te je za potrebe slijedećeg studijskog ostvarenja "Asylum, objavljenog 1985. godine, potražena pomoć Brucea Kullicka. Ta ploča nije donijela ništa posebnog, ali je uspjela grupu održati pri vrhu, i dokazati da je publika definitivno prihvatila novi, metalnije orijentirani Kiss zvuk, ali i njihov 'new look'. Tada slijedi prva dvogodišnja pauza između dva albuma, i 1987. godine izlazi "Crazy Night", sa superuspješnim singlom "Crazy, Crazy Night", koji se skrasio na četvrtom mjestu singlova. Za tadašnji ugled, bitno manji nego pred desetak godina, bio je to ogroman uspjeh. Best 0f "Smashes, Thrashes & Hits", objavljen 1988. godine, uz najveće uspješnice donosi i dvije nove pjesme: "Let's Put The X In Sex» i "(You Make Me) Rock Hard". Poput prethodna dvije, i ta se ploča prodaje u platinastoj nakladi. Tradicionalno kratka, jednogodišnja pauza, na red dolazi 1989. godina, i ploča "Hot In The Shade", s kojom počinje višegodišnje tmurnije razdoblje; prva je nakon sedam godina, koja se uspjela distribuirati u (samo) zlatnoj tiraži. Trogodišnja kreativna pauza bila je nešto što se neizbježno moralo dogoditi, jer popularnost je opet počela naglo opadati. Ona je, osim puke potrebe, većim djelom uvjetovana i stravičnim otkrićem. Bubnjaru Ericu Carru je početkom 1990. godine dijagnosticirano da boluje od raka. Opaku bolest nije nažalost uspio pobijediti, i njegov je život ugašen u studenom 1991. godine. Bila mu je tek 41 godina. Uz taj tragičan događaj, početak devedestih obilježio je i jedan bolji. Ponovno je dogovorena suradnja s njihovim 'starim' producentom iz najuspješnije ere, Bobom Ezrinom i ona je realizirana na ploči "Revenge", 1992. godine. Osim činjenice da je za bubnjevima novi čovjek, Eric Singer, te da je u sjećanje na Carra, kao posebni track, objavljen drum solo, imenom "Carr Jam 1981", to ostvarenje nije donijelo ništa novo niti previše posebno. 'Živa' ploča "Alive III" svjetlo dana ugledava 1993. godine, a njime se htjelo napraviti nešto što bi publiku opet podiglo na noge, po uzoru na live uspješnice iz sedamdesetih godina. No, taj pokušaj i nije bio baš neki pogodak. Turneje s kojih su skinute snimke nisu bile niti tako velike, niti spektakularne, a ni posjećene poput onih iz sedamdesetih, i ovaj je album unaprijed bio osuđen na propast. Šteta, jer ipak se radilo o vrlo dobrom uradku, pomalo nepošteno obezvrijeđenom i zapostavljenom. Dobrodošli tribute "Kiss My Ass" izlazi 1994. godine, a klasike izvode, među ostalima, Garth Brooks, Nirvana, Lenny Kravitz, Anthrax, Extreme, Die Arzte i još neki glazbenici. Taj tribute ujedno označava kraj jedne ere Kissa, u kojoj je bilo najbitnije da se bend stabilizirao, i usprkos svim zlobnim najavama, ostao u, ili barem pri vrhu. Ere koja ima svojih vrijednosti, premda su joj mnogi štošta spočitavali. Od neoriginalnosti, pa sve do pitanja da li je imalo smisla nastaviti bez maski. Jedno ipak valja istaknuti; Kiss osamdesetih i devedesetih, poput onog iz sedamdesetih, spada u sam vrh glazbeno-rockerskog show biznisa, a najveći dokaz koji potkrepljuje tu tezu leži u veličini jedne od najbrojnijih vojski fanova, i dalje neuništivoj Kiss Army, koja je i u tim godinama slijepo slijedila svoje idole. Mi idemo dalje u 1995. godinu, kada tzv. 'Kiss konvencija', na kojoj svi zainteresirani mogu izbliza vidjeti originalne instrumente i kostime s nastupa originalne postave, putuje Amerikom. Na konvenciju originalni članovi grupe dovode svoju, sada već odraslu djecu, da vide čime su im se u mladosti bavili očevi. Zanimljivost te konvencije su i prava vjenčanja u Kiss stilu, uz imitaciju njihovog originalnog make – upa na licima mladenaca. Tada je polako postajalo jasno da se u 'slučaju Kiss' počelo nešto ozbiljno dešavati. To nešto se i dogodilo 09.08.1995. godine, na "Kiss MTV Unplagged", kada se u SonyJevom studiju u izvedbi posljednje četiri pjesme – klasika, pojavljuju Peter i Ace, te legendarna četvorka, pred više nego zaprepaštenom, ali i oduševljenom publikom nastupa zajedno nakon više od petnaest godina. Poslije tog nastupa, shvativši da je magija još uvijek tu, pada odluka na 'maskirani povratak', nastavljajući tamo gdje se nekad stalo – na vrhu. S tog je nastupa objavljena ploča "Kiss MTV Unplagged". Pripreme za povratak u vidu glazbenih proba krenule su početkom 1996. godine u malom Hollywoodskom studiju, koji se nalazi u skromnijem dijelu grada, jer u tim trenucima, kako su sami rekli, nisu željeli preveliki publicitet prije same službene objave povratka. I onda, 16.04.1996. godine, dan kao i svaki drugi, koji to ipak nije bio. Naime, tog je dana na američkom nosaču aviona USS Intrepid održana tiskovna konferencija, prenošena u 58 zemalja, na kojoj su se Kissovci pojavili u originalnom izdanju, i objavili vijest koja je zgranula cijeli svijet: "Nakon sedamnaest godina uskrsnuo je Kiss". Tada Gene Simmons izjavljuje zabezeknutim gledateljima, aludirajući posebno na one koji ih nikad nisu htjeli ili mogli vidjeti: "Sve što ste čuli o nama, nije legenda, nego istina". I bila je to prokleto točna konstatacija. Odmah je najavljena velika svjetska povratnička turneja nepoznatih razmjera i trajanja, a ono što se odmah znalo, bio je datum i mjesto početka: Detroit, stadion Tiger, 28.06.1996. Za cijelu turneju izabrali su stage i kostime s "Love Gun - Alive II" turneje, što je zajedno s onda modernom tehnologijom, plus ozvučenje, te video i scenskim efektima, vrijedilo oko sedam milijuna dolara. Kada tome dodamo pirotehniku pripremljenu za turneju, kojom se bez problema moglo dići u zrak desetak većih gradskih četvrti, zatim mnogobrojno osoblje, koje je na petnaest kamiona i šest autobusa selilo show iz grada u grad, zatim četiri ogromne, šesnaest metarske lutke, po jedna svakog člana grupe, odmah je postalo jasno što se može očekivati u nastavku sage zvane Kiss. Samo super - spektakli, ništa manje od toga. U međuvremenu, prvi našminkani scenski nastup nakon sedamnaest godina, imali su na dodjeli glazbene nagrade Grammy, kada su sa Shakurom Tupacom dodijelili jednu nagradu. Neposredno pred početak turneje, napravili su promo koncert za radijsku postaju Kroq uz nazočnost osamnaest tisuća najbližih (?) prijatelja. A onda je krenulo prema najavi. Prvi koncert, održan u Detroitu, odmah pokazuje kako su strahovi od neuspješnog reuniona bili totalno neopravdani. Naime, trideset i osam tisuća sjedećih i isto toliko stajaćih mjesta rasprodano je za četrdeset i sedam minuta, uz cijenu karte za prvi red koja je dostigla vrijednost od 7 000 dolara. Regularna cijena, ne 'na crno'. Takav interes publike za njihove live nastupe pratio ih je tijekom svih američkih nastupa. Nakon osamnaest odsviranih, vraćaju se poslije mnogo vremena u rodni grad, i održavaju četiri uzastopna, također rasprodana, koncerta u Madison Square Gardenu. Ali, osim lijepih, u tom dijelu američke turneje desili su se i neki nemili događaji. Poput onog u južnjačkom gradu Tupelou u državi Mississippi, inače rodnom gradu Elvisa PresleyJa, koji se desio 13.09.1996. godine, kada je skupina gradskih 'dušebrižnika' pokušala spriječiti održavanje koncerta, optuživši grupu da ima zle namjere, a usput govoreći da se plaše za dobrobit svojih, valjda čednih, djevojaka. Naravno da su takve reakcije po običaju proizvele kontraefekt, i posjeta koncertu bila je daleko iznad očekivanja. Pregazivši Ameriku, odlaze u Europu, gdje uz ostalo, nastupaju kao headlineri na "Monsters Of Rock" festivalu u Castle Donningtonu pred 55 000 ljudi. Zatim pokoravaju Australiju, Afriku, Južnu Ameriku, a na Staru godinu, 31.12.1996., pred milijunskim TV auditorijem nastupaju na Time Squareu u New Yorku, dočekavši svirkom uživo, zajedno s tisućama ljudi novu, 1997. godinu. Odmah u siječnju odlaze u Japan, gdje je sve po starom. Spektakl do spektakla, ponavljanje koncerata zbog iznimnog interesa, a tamo su čak snimili reklamu za potrebe jedne, očito bogate, slastičarnice. Nakon toga slijedi povratak u domovinu, i u 'Turneji izgubljenih gradova', obuhvaćaju gradove koji nisu došli na red u prvom dijelu turneje. Polovinom 1997. ponovno dolaze u Europu, a najbliže nama, sviraju 04.06.1997. godine u Beogradu, te nešto kasnije u Budimpešti. Nakon što su glazbeno uništili 'Stari kontinent', završni nastup u Europi, ali i na cijeloj, kako su je nazvali 'Povratničkoj turneji', održavaju 05.07.1997. u Londonu, koji je, uz drugo, ostao upamćen i po Paulovoj poruci Londončanima, upućenoj prije samog početka koncerta: "Nismo ni mislili otići kući, a da vas ne vidimo". Tijekom turneje koja je trajalo malo više od godine dana, održali su preko 200 koncerata, kojima je nazočilo oko 3 milijuna ljudi. Impozantno. U međuvremenu je izašala nova studijska ploča "Carnival Of Souls", koja je snimljena u zadnjoj postavi prije Aceovog i Peterovog povratka, i donijela malo toga vrijedno spomena. Uglavnom vezano uz statistike. Nakon kraja turneje i kratkog, ali slatkog i dobrodošlog odmora, bio je red da se izda i povratnički album. To se ubrzo i dešava, te 1998. godina i mjesec rujan, donosi, za sada posljednji, studijski album "Psycho Circus", vrlo dobro hard 'n' heavy ostvarenje, nastalo kao kontinuitet dobrih odnosa unutar benda, otkako su se ponovno okupili. Nakon toga slijedi "Psycho Circus" turneja, na kojoj, nakon devetnaest godina, prvi puta promoviraju novi studijski album. Turneje održavaju 1999. i 2000. godine, ali se odnosi opet zaoštravaju, što za posljedicu ima drugi Peterov odlazak iz grupe, i to početkom 2001., usred japansko – australske turneje, a mijenja ga Eric Singer. Trzavice su sve češće, i novi je kraj, nažalost bio sve izvjesniji. Stvar dodatno zakomplicira Gene, kontroverznim intervjuom, u kojem je kritizirao neke stvari koje rade ostali članovi benda, ali i neki iz Kiss teama, i to je, uz promociju njegove autobiografije, bila kap koja je prelila čašu, te 2002. godine odlazi i Ace. Osim hrpetine međusobnih okrivljavanja, prošla je godina, uz sve ostalo, donijela i još jedan, ovoga puta dobrodošao "The Very Best Of Kiss". Ali, novostima i iznenađenjima, bar što se tiče Kissa, nikad kraja. Na Aceovo mjesto dolazi Tommy Thayer, vraća se Criss, i u toj postavi grupa 28. veljače 2003. godine, u Telstra Domeu u Melbourneu, svira koncert sa The Melbourne Symphonyc Orchestra. Taj je koncert, pod nazivom "Kiss Symphony: Alive IV", objavljen na dva CD-a i DVD-u, a objavio ga je Sanctuary Records. Nakon toga uslijedio je "World Domination Tour", koji se protegnuo i u 2004. godinu, na kojeg se nadovezao "Rock The Nation Tour". Zanimljivosti uz ovaj bend nastavljaju se nesmanjenom žestinom. Još jedan Kiss tribute album objavljen je 2004. godine pod nazivom "Spin The Bottle", na kojem su njihove najbolje pjesme izvodili velikani poput Dee Snidera iz Twisted Sister, Lemmy iz Motorheada, Phil Lewis (L.A. Guns) Mark Slaughter (Slaughter, Winger), Tommy Shaw (Helmet), Doug Pinnick (King's X) ili Chris Jericho (WWF, Fozzy). Ova godina također protiče u više-manje radnoj atmosferi. U grupu se, nakon Crissovog ponovnog odlaska definitivno vraća Eric Singer, a upravo on će biti bubnjar na ljetnoj turneji Alicea Coopera. Gene Simmons je svoju objavio, dok Paul Stanley sprema novu solo ploču. Najavljena je i nova svjetska turneja, a norveški fanovi odabrali su pjesme po njihovom izboru za ploču "Gods Of Thunder – A Norvegian Tribute To Kiss". Ona će izaći početkom rujna, točnije 5., dok će 10. rujna biti održan Gods Of Thunder Festival & Kiss Expo u Sentrum Scene u Oslu. Organizator ovih događanja je Kiss Norway Army, svirat će se Kissove pjesme, uz naravno, sve popratne događaje koji su obilježili cjelokupnu karijeru ove grupe. Definitivno, uz Kiss nikad nije, i neće biti dosadno. Iako ne znamo točno kako će se dalje odvijati situacija s grupom, bar što se tiče izvorne postave, odnosno hoće li opet prebroditi nesuglasice i možda se ponovno okupiti, ili su one postale nepremostive, što bi ovoga puta moglo označiti definitivan kraj priče, sigurno znamo da pred sjajem Kissovih maski, ove današnje, iako novije i modernije, izgledaju jadno, bijedno i izblijedelo. Kiss je ipak nešto sasvim drugo. Kiss je svemir.      |
03.02.2006., petak
Black Sabbath
|
Kao jedan od prvih bendova koji su istinski definirali heavy metal, Black Sabbath se s pravom smatraju djedom tog muzičkog pravca. Sa svojim mračnim kompozicijama koje su zvučale kao da izviru iz samog pakla, Sabbath je uspio dignuti na noge kritičare i roditelje dok je u isto vrijeme nadahnuo cijelu generaciju muzičara sa svojim teškim rock gitarama i primjesom bluesa. Članovi Black Sabbatha odrasli su u istoj četvrti radničkog grada Astona, kod Birminghama (Engleska), no njihovi odnosi u djetinjstvu su bili sve samo ne prijateljski. Mladog John Osbournea, poznatijeg pod imenom Ozzy Osbourne, često je terorizirao lokalni nasilnik Tony Iommi, dok je Terrance "Geezer" Butler bio društveni otpadnik s iznimnim interesom za crnu magiju i kultove. Odrastajući, razvili su zajedničku ljubav prema muzici. U početku su svirali u rivalskim bendovima no nakon njihovog brzog raspada uskoro su počeli, zajedno s bubnjarem Bill Wardom, svirati zajedno. Godine 1967. osnovali su Polka Tulk s Osbourneom kao glavnim vokalom, Iommiem na gitari, Butlerom na basu, Wardom na bubnjevima, Jimmy Phillipsom na ritam gitari i saksofonistom Ackerom. Phillips i Acker su ubrzo izbačeni iz benda, a preostali kvartet se preimenovao u Earth Blues Company, skrativši nedugo potom ime u Earth. Svirajući žešći blues rock po nekolicini lokalnih klubova uspjeli su pridobiti malu skupinu obožavatelja. Dvije godine kasnije, 1969., Iommi napušta Earth kako bi svirao s Jethro Tullom, no samo nekoliko mjeseci kasnije vraća se u svoj stari bend s potpuno novom zamisli. Zaintrigiran popularnošću horor filmova, točnije fenomenom da ljudi plaćaju kako bi bili prestrašeni, Iommi je odlučio pokušati stvoriti zastrašujuću muziku. Gonjeni Butlerovim interesom za crnu magiju, bend je sastavio nekoliko mračnih pjesama, među kojima su bile "Wicked World" i "Black Sabbath", a odmah potom su se preimenovali prema filmu Borisa Karloffa iz 1930-ih u Black Sabbath. Čudnim preokretom sudbine, događaj koji je skoro upropastio obećavajucu karijeru benda znatno je pridonio njegovom jedinstvenom zvuku. Prije snimanja svog prvog albuma naslovljenog "Black Sabbath" 1970. godine, Iommi je ostao bez vrhova prstiju desne šake nakon nezgode u tvornici u kojoj je radio. Shvativši da je prebolno svirati tako gitaru, Iommi je napravio malene plastične kalupe i pričvrstio ih na osakaćene prste. Uz to je morao i naštimati gitaru na niže tonove kako bi žice bile labavije i zbog toga lakše za trzati. Rezultat svega je bio dubok, težak zvuk koji je zajedno s njegovim bluzerskim rifovima savršeno opisivao atmosferu koju su stvarale riječi pjesama. Većinu tih riječi napisao je Butler usredotočivši se prvenstveno na teme poput prirode zla, sotone, čarobnjaštva i rata. "Black Sabbath" je izdan 1970. godine i debitirao je na Engleskim ljestvicama na ironičnom 13. mjestu. Samo godinu dana kasnije izdan je njegov sljedbenik pod nazivom "Paranoid". Neobična kombinacija Osbourneovog zavijajućeg vokala, Iommieve gitare, Butlerovog teškog basa i Wardovog psihotičnog bubnjanja odvela je album do velikog komercijalnog uspjeha zahvaljujući pogotovo klasičnim heavy metal hitovima poput "Black Sabbath", "War Pigs" i "Iron Man", no njihovi sotonistički stihovi navukli su gnjev raznih konzervativnih organizacija kao i većine roditelja. Iako su skoro svi članovi grupe bili katolici, Crkva Sotone prihvatila je Sabbathovu muziku pa su i oni sami bili smatrani sotonistima. Njihov raskalašen način života, koji je prvenstveno uključivao uživanje u alkoholu i drogama, samo je pomogao u stvaranju negativne slike benda koji je polagano postajao najgora noćna mora milijuna roditelja diljem svijeta. Kasnije te godine izdali su album "Master Of Reality", još jedan uspješan proizvod s kojeg se isticala himna posvećena marihuani pod nazivom "Sweet Leaf", kao i hitovi "Into The Void" i "Children Of The Grave". Posrtanje pred svakojakim porocima imalo je utjecaja na njihovu glazbu. "Vol. 4" koji je izdan 1972. godine, bio je najslabiji album dotad s nekoliko uspješnih skladbi, ali i dosta potpunih promašaja. U pjesmama više nisu veličali prednosti kanabisa već su prešli na opisivanje kokainskog ludila ("Snowblind") koje je polako preuzimalo sve članove Sabbatha. Suočeni s rastućim tenzijama unutar benda i problemima s menadžerima, Osbourne, Iommi, Butler i Ward vratili su se 1973. na ljestvice s vrlo dobrim petim albumom, "Sabbath Bloody Sabbath" koji je bio njihovo zadnje uspješno djelo. "Sabotage" (1975.) je samo poslužio kao najava propadanja Sabbathove inovativnosti, dok je "Technical Ecstasy" (1976.) bio neuspješan izlet u vode elektronike i sinitisajzera. Međusobne napetosti obilježile su stvaranje njihovog osmog albuma kad su privatni problemi postali važniji od pisanja pjesama. Godinu dana nakon "Techincal Ecstasy" Ozzy napušta bend i na njegovo mjesto dolazi bivši pjevač Savoy Browna, Dave Walker, no samo na kratko. Ozzy se vraća 1978. kako bi snimio "Never Say Die!", ali naredne godine zauvijek napušta Sabbath kako bi započeo uspješnu solo karijeru. Budućnost Black Sabbatha nije bila tako svijetla. Unajmivši bivšeg glavnog vokala Rainbowa, Ronnie James Dio, bend je napravio obećavajuci povratak s "Heaven And Hell" albumom (1980.), no nakon što se Dio oprostio s bendom dvije godine kasnije njegovo mjesto su preuzimali brojni pjevači poput Ian Gillana (Deep Purple), Glen Hughesa i Tony Martina. S izlaskom albuma "Seventh Star" (1986.), Butler i Bill Ward su napustili Black Sabbath dok je Iommi, kao jedini preostali član originalne postave, nastavio izdavati albume sve do sredine 90-tih. Osboure, Iommi i Butler našli su se 1997. ponovno zajedno na pozornici na Ozzyjevoj Ozzfest turneji s bubnjarem Faith No Morea, Mike Brodinom koji je popunio Wardovo mjesto. U prosincu 1997., Ward se vratio za bubnjeve na koncertu održanom u njihovom rodnom gradu Birminghamu, što je bilo prvo okupljanje originalne postave u zadnjih 20 godina. Godinu dana kasnije izašao je "Reunion", live album snimljen prilikom tog koncerta nakon čega je stara četvorka odradila turneju po cijelome svijetu.    |
