<link rel="alternate" type="application/rss+xml" title="Deaf season." href="https://blog.dnevnik.hr/deaf-season/rss.xml" /> <link rel="EditURI" type="application/rsd+xml" href="https://blog.dnevnik.hr/wlw/rsd.php?12702897" /> <link rel="shortcut icon" href="https://blog.dnevnik.hr/blog.ico" type="image/ico" /> <meta name="keywords" content="deaf-season,blog,hrvatska,film,fotografija,gastronomija,ljubav,glazba,humor,internet,karijera,književnost,novac,obitelj,obrazovanje,osobno,poezija,politika,priče,putopisi,računala,religija,seks,sex,sport,televizija,umjetnost,zdravlje,znanost,rasprave,diskusije,korisnik,politika,www" /> <meta name="description" content="blog.dnevnik.hr/deaf-season" /> <link type="text/css" rel="stylesheet" href="https://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/css/main.css?v=2012-09-27a" /> <script type="text/javascript" src="https://blog.dnevnik.hr/resources/themes/common/js/facebook.js?v=2011-09-30"></script> <script type="text/javascript" src="https://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/js/main.js?v=2012-09-27a"></script> <script type="text/javascript"> <!--//--><![CDATA[//><!-- var pp_gemius_identifier = 'p8ZF1D7vmeoe8Uuxwuq2j_TSLd8RN1sF.aREMenHvGT.i7'; // lines below shouldn't be edited function gemius_pending(i) { window[i] = window[i] || function() {var x = window[i+'_pdata'] = window[i+'_pdata'] || []; x[x.length]=arguments;};}; gemius_pending('gemius_hit'); gemius_pending('gemius_event'); gemius_pending('pp_gemius_hit'); gemius_pending('pp_gemius_event'); (function(d,t) {try {var gt=d.createElement(t),s=d.getElementsByTagName(t)[0],l='http'+((location.protocol=='https:')?'s':''); gt.setAttribute('async','async'); gt.setAttribute('defer','defer'); gt.src=l+'://hr.hit.gemius.pl/xgemius.js'; s.parentNode.insertBefore(gt,s);} catch (e) {}})(document,'script'); //--><!]]> </script> <!-- slowmetrics --> <script type="text/javascript"> /* <![CDATA[ */ (function() { var d=document, h=d.getElementsByTagName('head')[0], s=d.createElement('script'); s.type='text/javascript'; s.async=true; s.src='//test-script.dotmetrics.net/door.js?id=' + (document.location.hostname.indexOf('dnevnik.hr')== -1? 610: 977); h.appendChild(s); }()); /* ]]> */ </script> <script type="text/javascript"> var _gaq = _gaq || []; _gaq.push(['_setAccount', 'UA-696110-50']); _gaq.push(['_trackPageview']); (function() { var ga = document.createElement('script'); ga.type = 'text/javascript'; ga.async = true; ga.src = ('https:' == document.location.protocol ? 'https://ssl' : 'http://www') + '.google-analytics.com/ga.js'; var s = document.getElementsByTagName('script')[0]; s.parentNode.insertBefore(ga, s); })(); </script> <script type="text/javascript" src="//blog.dnevnik.hr/js/hr/prototype.lite.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="//blog.dnevnik.hr/js/hr/moo.ajax.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="//blog.dnevnik.hr/js/hr/frontend.js?=2"></script> <link rel="shortcut icon" href="//blog.dnevnik.hr/blog.ico" type="image/ico" /></head><body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="//connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>
Deaf season.

Likovi imaju iste osobine,opisani su kako ih ja doživljavam.Promjenila sam imena.To je jedino što je promijenjeno.
4.poglavlje

Perspective -David-
Okrznuo sam je ramenom nekako više u ime uspomena nego u znak pozdrava. Niko to nije vidio; ni djevojka koja se smješkala na njenom nekadašnjem mjestu, ni momak koji je umjesto mene čvrsto stezao njenu desnu ruku.To je bio Bruno. I sve što je bilo među nama stalo je u taj jedan dodir - hladan i pomalo grub. I zaista tužan. Znam, želio sam da zna da mi je teško, da mi je žao. I meni je bilo. Jer, mogli smo dijeliti mnogo toplije dodire, šaputanja, i na kraju, mogli smo dijeliti život, ali, ne... Sve je ostalo samo na tom pozdravu dva ramena i ubrzanom kucanju dva srca. Koje oni nisu mogli, a mi nismo željeli čuti! I razmišljao sam,gle, opet ona. I vidi ima nekoga pored sebe i nosi osmijeh na licu, čak mi izgleda jako sretno, sretnija nego prije. A ja? Ja sam bio glup i mislio: "Ma neće ona mene zaboraviti". A vidi sad, moj najveći strah se ostvario. Sretna je s drugim.Da,ona je sretna s drugim.A ja bi se uvijek njoj vračao.Onako ponosno.A ja sam uvijek bio dovoljno sebičan da se vraćam jednoj te istoj osobi samo da provjerim mogu li još uvijek da je imam.A ona bi uvijek bila nedovoljno jaka da kaže "ne". I takav sam od početka prema njoj,previše me voljela i previše željela. A ja sam to koristio.Na kraju sam ju ostavio,nije bez razloga. Ovog puta nije,ovog puta me zamjenila s Brunom. Da,skupio sam snage i stao pred nju. Ponosno bez imalo osječaja,riječi su govorile same. Bile su pune ljubavi ali izgovorene bez osječaja. Ne ide više.Više nisam za nju.
"Onda sam draga shvatio sve iz nekog drugog kuta. Ti si bila uz mene kada to nisam ni znao a ponekad ni osjetio.Nisam shvaćao koliko si ljubavi posvetila i dala meni. Znaš, prisjetio sam se svega, i bilo mi je žao što sam te pustio da odeš. Jednostavno si postala umorna od moga nemara, još samo jedna teška greška. Brinula si se za mene a ja to nisam shvaćao. Kad si mi govorila da ću jednom pogledati natrag i vidjeti sve greške nisam ti vjerovao. Ali, znaš, tek sad shvaćam da sam pustio najbolje što sam imao da ode.",rekao sam dok su mi riječi zvučale kao melodija.Nije bilo osječaja u riječima,emocija. Ničega
"Znaš onaj osjećaj kada ti srce stane na dvije sekunde? Dišeš ti, ali ono stane, u navratu. To se desi svaki put kada me pogledaš. Nastavi ono kucati, ali na te dvije sekunde, svijet stane zbog tvoga pogleda.Znaš taj osječaj jelda?Ja ga predobro znam.",rekla je,ovog puta su joj riječi bile pune ponosa.
"Voliš li ti mene još uvijek?",pitao sam.Glas mi je drhtao.
"Da,ali ja mogu da izaberem tebe, i mogu čak i da te volim, na dan ili dva, i da pomislim kako nikad nisam bila srećnija i kako je sa tobom opet sve na svom mestu.. Ali i ti i ja dobro znamo da bih, bez obzira na sve, kada padne noć i pustim da srce priča, opet izabrala njega.Povrijedio si me,ostavio.A ja sam svu sreću imala u Bruni.Da nije bio tih dana kraj mene...",prekinuo sam ju.Nisam mogao.
"Ni za jednu me toliko toga ne veže kao za tebe",prozborio sam i otišao. Zbogom će pričekati.

02.01.2013. (srijeda/13:37), komentari

3.poglavlje

U stvarnosti,nema te osobe koja bi mi stala na putu prema sreći.Možda zato što sam stala pred onim kojim pada,a to jedino može biti David.Protiv njega se ne može.Možda zato što je duboko u mojoj koži ili zbog svih onih lijepih trenutaka provedenim s njim.Možda zato što samo ne mogu živit bez njega,ili možda samo zato što bi trebala osjećati nešta za njega,prema njemu.A možda zato što sve u njemu proradi kad me vidi,sve u meni opet se rodi.Ne,to nije slučajnost.To je ipak samo možda ljubav.

U Bruninoj sobi doduše,ništa nije odavalo neuspjeh.I ako znam da Bruno je uvijek htio pokušavati,i pokušao bi.Ali jednostavno nije uspio.Možda zato što sam tu ja,kao sjena nad njemu i nad njegovim životom.A možda ipak samo moja prisutnost može uzburkati njegove misli,kao vjetar more.Odjednom snažni dašak vjetra što je čekao pred vratima,uleti u sobu kad je Bruno otvorio vrata.
Samo je gledao u moje smeđe oči,i nije skidao pogled.U njegovom tom pogledu sam osjetila da nešta nije u redu.Kao da je pokušavao proučiti situaciju i odrediti vrijeme da njegove riječi dođu do mene.Znala sam da nešta nije u redu čim je ušao.Ali,možda ipak je sve u najboljoj kontroli.
"Što je tako ubitačno?",pitala sam,nisam povišavala ton.Znala sam da bi trebala ostati smirena.
"Ništa nije ubitačno",rekao je sa zbunjenim izrazom lica.
"Kako nije?Buljiš u mene i ne prestaješ no?Reci,što je?",nisam htjela de derati ali ovo nije bio deranje,bilo je nešta između paničnog vriska i sumnjičavog glasa.
Samo je odjednom odjurio iz sobe bez glasa i pobune.Odjednom sam osjetila čudnu hladnoću,kao da je nešta u mojoj glavi pošlo krivo.Opet!

Istrčala sam iz kuće samo da ne bi opet imala onaj osjećaj krivnje."Zbogom Bruno,oprosti".Kroz suze sam jecala jer sam znala da će ovo biti zadnji put da se mi onako slučajno poljubimo,onako slučajno dodirnemo jedno drugo.Onako slučajno moje tijelo osjeti njegovo.Ruke su mi se tresle i noge podrhtavale,ne od hladnoće.Divila sam se danu,i plakala nad njim.Dan je bio tako lijep za ovakav događaj.Pa šta? Mi smo samo ljudi.Odjednom se zaustavim kao pas pred kuču,Davidovu.Obrisala sam suze prije nego što sam ušla,barem pokušala.I u tom trenu je sve nestalo.

"Mila,urazumi se",govorio je nježno David.
Plakala sam i nisam mogla više govoriti,jednostavno riječi nisu išle na moje usne.Ali imala sam mnogo toga za reći,ali jednostavno nije bilo u tom trenutku moguće.
"Ti si mu samo prolaznik u životu",opet,još nježnije i uvjerljivije.
"Samo prolaznik tolike godine?",suze nisu nestale,još uvijek ih je bilo.Ali sada je bio i tu čudan osjećaj krivnje.
"Mila,odustani na vrijeme,još nije kasno",približio se.Sada sam mu mogla osjetiti disanje.
"Ne odustajem,nikada.Od tebe,ne",ponovno sam plakala.Suze su samo išle.
"Morat ćeš odustati kad-tad,a poslije će biti teže,bolnije,puno bolnije nego sada",opet se približio.Još više.
Nisam ih mogla zaustaviti,ali opet,riječi nisu dolazile.Ne znam bi li imala snage da išta prozborim.
"Oprosti",zadnje što sam prozborila gledajući u plave oči u koje više neću gledati.

Nije on mene ostavio,nisam ni ja njega,mi smo se samo rastali.Onako kako se rastaju dvoje koji su se voljeli u pogrješno vrijeme,a uz pogrješno vrijeme idemo i pogriješi mi.A nismo bili.



10.08.2012. (petak/08:17), komentari

2.poglavlje

Al' trebalo je skupiti snage i proći kraj tebe dignute glave i praviti
se kao da ništa nije bilo.Baš tog trenutka,željela sam da mu kažem da mi
fali,da ga volim i trebam,da je moje sve.Osudio me je na ljubav s
njim,bez prigovora i šanse za pomilovanje.osim,možda,poneki poljubac u
vrat,tu i tamo.Na kraju krajeva,sa njim nikad nisam znala na čemu
sam,ali uvijek je bio moj,na neki čudan način.Ja?ja sam dobro.i
pokvareni poligraf provalio bi ovu laž.Možda nije bio moja srodna
duša,ali je bio jedina duša koju sam željela uz sebe.i onda shvatis da
nikome vise nije stalo.

I tako,bjedo sunce opet iznad mene i
taman dan u mojoj glavi dok pjevušim neke dosadne pjesme i
plačem.Sakrivam suze da nitko ne vidi ni ne očekuje od mene da sam
najjača.Dođu dani u životu kada se ne možeš više boriti, jednostavno
pustiš sve da ide onako kako ide.Opet sam te trazila po nekim pustim ulicama
grada gdje tutnje tude proslosti. U nekim drugim muskarcima koji ti ni
po cemu ne slice. Na tudim dlanovima u praznim pogledima, na pijanim
usnama umisljenih pjesnika. I nigdje te nema.
Ostatak zivota tebi pripadam,potpisujem to sam sigurna.Moja
bol može biti razlog za nečiji smijeh.Ali moj smijeh nikada ne smije
biti uzrok nečije boli.A željela sam biti tvoje sve,biti kraj tebe.Kada
najviše boli,da te zagrlim
u hladnim nočima.Da budem kraj tebe.Samo još jednom da čujem tvoj glas. Samo još jednom da me udariš po glavi i
poljubiš. Samo još jednom da me zajebavaš. Samo još jednom da s tobom
prošetam. Samo još jednom da sjednem s tobom na klupu. Samo još jednom
da moje usne osjete tvoje. Samo još jednom da staviš osmjeh na moje
lice. Samo još jednom da pogledam u tvoje preljepe plave oči. Samo još
jednom da te zagrlim kad mi je najteže. Samo još jednom da dobijem tvoju
poruku. Samo još jednom da ti kažem volim te. Samo još jednom da ti
kažem da ću uvjek biti uz tebe. Samo još jednom da pomislim da živim za
tebe. Samo još jednom da ti kažem da te nedam nikom i da
ću uvjek biti tu kad ti zatrebam.
I da znaš,da ću uvijek stajati uz tebe.Da te uhvatim kada padaš.Da osjetiš kako sam jedina.

I dalje sam gledala one iste gadne kuće.Sa sječanjem na onu noć.I nemoguće
je u životu ne biti slab,nemoguće se uvijek održati na nogama,ne
proplakati,ne osjetiti samosažaljenje i ne upasti u depresiju. Nemoguće
je ne naljutiti se,ponekad ne baciti koplje u trnje,ne doživjeti mračne
trenutke,kad ti se učini da su ti mnogi oko tebe neprijatelji i da život
nema više smisla.




I prišla sam nježno.Konačno sam osjetila da mu mogu reći sve.Ali opet
nije isto,požuda i ljubav.To su dva različita muškarca.Ali kada pustiš
da se sve stvari odvijaju bez tebe,shvatiš kako uopče ne postojiš.

"Dal' vidiš kako drhtim kad me kreneš da me
poljubiš?
",pitala sam drtureći i gledajuči u Brunine plave oči.

"Želiš reći da me voliš?",upitao je zbunjena lica.I kako da odgovorim nakon toliko provedenih noči kraj Davida.

"Nemoj nikad da me pustiš",rekla sam pokušavajuči izbječi pitanje

"Ako je ovo sve san neću da me probude. A ti obećaj mi da ćeš ostati. Da
će ljubav potrajati. Da ćeš me voljet' kad prođu godine",rekao je
zbunjeno.Oči su mu bile pune suza,ali opet se smiješio.

" Obećavam da ću stat' uz nas u inat svakom porazu. I da ću voljet' i
zauvijek bit' tu.",rekla sam.Vidjela sam koliko me želi,i koliko u
njegovim riječima ima istine.Njegovim riječima punim ljubavi.

"I bit' ćeš tu?",upitao je.Sada njegove krupne suze tekle su niz lice.

"Hoču",ako i lažem.

I postalo je hladno,i suze na oku su se smrznule.Sve je bilo led,osim
mene i njega.Mi smo se odvojili,i onda sam shvatila.I pogledala iz neke
druge perspektive.On je bio uz mene kada to nisam ni znala a
ponekad ni osjetila.Nisam shvaćala koliko je ljubavi posvetio i dao
meni. Znaš, prisjetila sam se svega.




perspective ~Bruno~

I kad je postalo hladno,zagrlio sam ju snažno.Htio sam da zauvijek
ostane sa mnom,ali znao sam tada da ju ne mogu voljeti,jer ovakvi snovi
se ne ostvaruju.


22.07.2012. (nedjelja/16:34), komentari

1.poglavlje

I dalje ne znam sto je on tražio od mene,ali znam da je dobio sto je tražio! Moja grižnja savjest,ma tko nju pita.Boli li? A i to isto.Trčeći kroz maglu,gledajući te iste kuče,isti put tražila sam te iste plave oči.Voljela sam ih najviše na svijetu.Ne nije ovo ljubič,još jedan dosadni ljubič.Ovo je moja priča.Nažalost.
Sve je počelo kasnog popodneva kada sam kod Brune ostavila svoju šminku.Vratila sam se po nju i ugledala Brunu kako proučava svaki dio moje torbice.U tamnoj sobi,u kojoj je samo ogledalo davalo zadnje zrake sunca,i zidovi išarani omiljenim pjesmama bilo je sve što je ondje bilo živo.Jest da sam se palila na Brunu kao i on na mene,ali tada nisam mogla zamisliti što je toga dana bilo toliko upadljivo da se dogodi nešto više od nas.Bruno je za mene bio osoba koja se strašno furala na boxericu i na nogomet,mlađe cure uglavnom.Ali ipak osoba od povjerenja i osoba kojoj možeš reći sve.Samo toliko od naših noćnih izlazaka.I njegov pogled trzne me iz misli,i on se trzne.To mršavo tijelo trzne se pred menom kada me ugleda u tom stanju.Nije prozborio ni riječi a bio je svjestan da moje tijelo polako klone u njegovo naručje.Soba,tmurna i topla,samo ogledalo i madrac poderan na sve strane i ne okrečeni zidovi iscrtani tekstovima pjesama.Samo njegovo toplo tijelo kraj mojega,kako podrhtava.Moje usne miruju u njegovom naručju.Moje tijelo podrhtava u njegovim rukama.Ondje sam sigurna.I odjednom,sve završi.Diže se i pali bijeli Camel.Gleda opet u mene onim svojim plavim očima.Gleda i ne diže pogled s mene,gleda i ne govori ništa.Odjednom mi priđe onako topao i legne kraj mene.Počne me grliti,i tada,u najsavršenijem trenutku osjetim onu požudu,energiju.I tada kao da je svijet stao u plavim očima.Više nikada kao tada.

Trčeći od sudbine i prošlosti,gledajući one iste slike i ulice pronašla sam se u mreži straha i užasa.Moje najdraže plave oči koje sam obožavala.Da nije bilo ove noći i ovog krivog postupka ne bi se loše osjećala.Naime,shvačajući što sam učinila sve više sam se gadila sama sebi.Pripadala sam samo jednom,a sada me mora dijeliti. I ako on to nezna,i nikada neće saznati moja savjest se ne može mjeriti time.Ničime se ne može mjeriti kao niti moj život.Plave oči i divna čupava kosa.Tako savršena.I neki ljudi su uništili tu moju osobnost i našu vezu ali ja uvijek osjećam ono što sam osjećala prije 3 godine.Osjećaji nikada nisu izbljedjeli. I neće,naravno.Bruno da se i potrudi ne može se mjeriti s Davidom.Jer David je moj izbor,a Bruno,naime samo moja požuda.I plavo nebo,i blijedo sunce što je otkrivalo ovaj čudan dan iznad mene.I ove ružne,gadne kuće koje mi preduboko stanuju u srcu.Ništa više nije ličilo na sebe tada.Ni ja nisam ličila na sebe,nisam ja više bila ona cura.Koja je jučer bila zaljubljena i sretna,koja je mogla mirno zaspati bez obzira na sve.Koja je uživala u svakome danu i trenutku koji može živjeti. Ali sada,više to nisu isti oblaci i iste kuće.To više nije dio mene,niti sam ja dio njih.Odvojila sam se od njih toga trena kada sam prestala vjerovati u sebe i u ono što činim od sebe.Tog trena kada sam izašla iz stana.
Pred licem su mi stalno bile iste plave oči i ubojiti pogledi koji probadaju svaki djelić moga tijela.I nije samo to,već mnogo više.Mnogo uspomena.
.Ta osoba za mene je značila sve.Sve njegove kretnje,osobine,osjećaje.Znala sam napamet.I kada smo šutjeli imali smo o čemu.Onaj tajanstveni pogled koji mi je punio stranice dnevnika uvijek bi mi ostao u sjećanju.Stidljiv pogled kraj prozorskih dasaka i duhanski dim u savršenim ustima.Drhtanje nad hladnoći,i valovita kosa kako pleše na vjetru.Graciozan hod i prljave starke kroz blatne lokve.Sve je to David,i u toliko malo vremena mi je značio sve.I dok njegovo ime po tisućiti put pišem po stranicama bilježnice sjećanja probadaju i guše.Još uvijek prepoznah tu smeđu,valovitu,čupavu kosu kako vijori na slabom povjetarcu.I nije on kriv što ne mogu voljeti niti jednoga drugoga.Ali nitko nije kao on,svi liče na njega.Ali nitko nije on!



27.06.2012. (srijeda/18:07), komentari

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.






design * adaptation * picture