mali elaborat o pustolovini pepa-koraka

18 travanj 2019

prvi put se nisam kupao sedam dana. jedan od najvecih izazova tokom mog malog i srecnog zivota bilo je preziveti bez kupatila a ipak delovati kao da ga imas. meni cesto polazi za rukom da delujem da imam ono sto nemam. za moja razmisljanja kupatila su kao sat oko ruke ili kao amajlija nije da su neophodna ali lepse/sigurnije se osecas. :) vlazne maramice jesu pogodne za blago ciscenje koze ali kad bi se njima moglo doveka onda nam kupatila ne bi ni trebala. najzanimljivije su bile setnje sa psom, prvo trazimo mesto za psa da piski a onda trazimo zbunj gde cu ja da piskim i tako oboje piskimo i obavimo male nuzde, dakle cistokrvan povratak u prirodu, daleko od groznog grada i znatizeljnih ljudi koji su sve zamenili keramikom i plastikom. pomalo je podsecalo na onu epizodu u domacoj seriji otvorena vrata kad je cakana htela da napravi rucak pa je nestalo struje, pa je tad dobro dosla i punomasna slanina sa sela koju je doneo deda a koje su se svi grozili i prali ruke... no, majstor nam je bio neki cupavi kosati covek koji je imao naviku sam sa sobom da razgovara i da neretko psuje sebi u brk. podsecao me je pomalo na seficu koja voli da cisti grlo rakijom u pola sest izjutra ali inace ne kaslje non-stop usled cigareta i rekreativnih rakija nego kako joj bar kaze doktor a ona svima ostalima od takve je sorte da ima nikakvo grlo a ona ne zna sta to znaci jer bi valljda trebalo da ima neko opravdanje sem polena i poroka. dani su grozni, kisa se srucila ko mleko iz bokala i svaki list i sitan zivot je mokar, te patike mi cesto budu oronule i razgazene od vode mada ja to stoicki nosim praveci se ko da patike za trcanje i jesu takve. ka autobuskoj stanici uvek naidjem na jednu kucu s prednjim dvoristem i ljudi koji tamo zive odlucili su da zasade tulipane pred celom levom stranom kuce i kroz tu bronzanu resetku iz te sarene fleke izviruje jedna lala koja kao da kaze srecno, srecno ti danas. cesto mi dodje da zastanem i da ih slikam dok stoje poput kipova jer mi to dosta govori o profilu domacina i njihovoj odluci da od silnog cveca zasade lukovice buduci da se divim tolikoj dozi vere u sebe ali onda ipak se predomislim i kazem sebi neki drugi dan je bolji izbor, i nastavim svojim korakom ka necemu.... a dani prolaze, sunce se smenjuje i samo je pitanje casa kad ce sve nestati do bestraga a meni je dovoljno sto znam. eto, nadam se da je vam ovo bilo lepo i inspirativno

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.