Dugo nisam pisala. A svašta se događalo. Jednostavno ću to nazvati "nije mi se dalo."
Nastojim ne razmišljati o stvarima koje mi smetaju, nastojim prema svima biti dobra i otvorena, nastojim biti sretna.



i svašta mi se mota po glavi.
a ne želim to.

Želim da mama i nono prođu dobro na operaciji, da bude okej i da ne bude nekih posljedica. Želim da se Ona vrati iz Amerike, da je zagrlim i da bude tu. Želim sve svoje osjećaje staviti na papir, ili barem ovdje..ali.. kada počnem pisati, nemam puno toga za reći.
Trening mi fali za poludit, želim opet dolaziti doma da neznam za sebe od umora, leći na kauč i dignuti se samo tako da bih otišla u svoj krevet. Fali mi ono mučenje, jer za trenirati veslanje treba u jednu ruku biti mazohist. Jer kad najviše boli, kad mišići peku, e tad treba stisnut zube i nastaviti dalje, unatoč nevjerovatnoj boli. Ali to me naučilo da u životu ne smijem odustati ma kako teško bilo.



Škola. Ubija me. Previše togaa za učiti, naporno je. Želim da završi.
Jedva čekam Božić. želim bijeli Božić. jedva čekam polnočku i onaj zajednički obiteljski ručak. obožavam to razdoblje. Za Novu neznam di ću, i to me zasad ne brine.. ali kad se sjetim da nema puno vremena do 31.12...ovo vrijeme zaista brzo leti.

Neznam bi li trebala biti s Njim u vezi. ali psst, to nas dvoje razmišljamo ali nitko ne zna za to !

Hvala svima na komentarima, volim pročitati dug i iskren komm !