Hadersfild
Sve je počelo u subotu ujutro kad sam odmah nakon posla otrčala do Kosače da kupim karte blesavo vjerujući (ili možda pak nadajući se) ako ih ne kupim „čim prije to bolje“ da će se rasprodati do navečer. Sva sretna uletjela sam u Kosaču.
"Dvije karte molim vas"
„Za koji film?" pitao me momak u crvenoj jakni
"Nije bitno samo da je film" blesavo sam se nasmijala. Njemu nije bilo smiješno.
Izabrala sam Haderfild, Srpsku dramu vjerujući da će Srbi još jednom potvrditi da su maheri u surovom ismijavanju današnjice. Budući da na kartama nije pisao red i broj stolice bojala da neću stići na vrijeme da zauzmemo dobra mjesta. Zato sam se sa svojim čo'ekom dogovorila da dođe pola sata ranije kako bi stigli na vrijeme i zauzeli dobra mjesta. Ništa nisam htjela prepustiti slučaju. Vidjela sam da je on zakolutao očima (oduvijek je veći realista od mene) al se nisam dala smesti. Došli smo na vrijeme. Mislim, pola sata ranije. Skakutala sam od parkinga do Kosače, presretna. Ispred Kosače nigdje nikoga. Totalni sjeb. Aj kontam došli smo prerano. Garant je do toga. On me samo pogledao i pitao "Jel' ulazimo?"
"Naravno!"- rekla sam dok sam stiskala karte u rukama "pa film počinje za dvadeset minuta." Došli smo do vrata Velike Dvorane na kojima je stajao isti onaj lik koji mi je jutros prodao karte.
"Možemo li?"-pitala sam
"Može, samo mrak je unutra."
"Kako mrak, pa jel' ima filma, jel' došao itko"
"Došlo ih je četvero za sada. Valjda je još rano“-smješkao se lik u crvenoj jakni koji prodaje karte
Nisam mogla vjerovati. Iza mene su se odjednom stvorili neki klinci kikotajući se i dobacujući klincu iz svog društva "A majke ti gdje si nas doveo, ajmo negdje na piće..".
Pogledala sam u prodavača karata, nasmijala se i rekla "Nema veze ući ćemo". Zgrabila svog momka za ruku i uletjela unutra.
Totalni mrak. Tišina. Imala sam osjećaj da smo zalutali. Napipali smo mjesto i sjeli. Bar smo mogli birati. Ispred nas je sjedio još jedan par, dole u dnu dva frenada. To je tih četvero ljudi.
"Tuga" pomalo razočarano rekao je moj dragi
"Nema veze, mi ćemo gledati film. Bit će super“
I bilo je. Došlo je još ljudi. Valjda ohrabreni paljenjem svijetla. Skupilo nas se neki osamdesetak iluzionista, sanjara.. Čega li već. O filmu vam neću pričati. Samo ću reći da Srbi ni ovaj put nisu razočarali. Čak šta više.
Miloš Krečković
Sve samo ovo napisala samo da bi zahvalila Slavenu Knezoviću organizatoru revije, svima onima čija je ovo bila ideja, momku u crvenoj jakni koji je prodavao karte i stajao na vratima, klicima koji su ipak ušli i očito se dobro proveli, ljudima koji vjeruju u film, curi koja je sjedila iza mene i cijelo se vrijeme smijala, svima ostalima koji su došli.. jer su usrećili jedno malo biće, jer sam jednu večer iskočila iz monotonije obilaženja birceva, jer sam jedno jutro na kavi pričala o filmu, jer sam s frendicama gledala program i dogovarale se koji film da odemo pogledati, i jer nisu izgubili vjeru da ovaj grad još ima dušu..
02.12.2007. u 17:06 | 2 Komentara | Print | # | ^
